Jamci u zamci

Jamci u zamci

Prije nekih tridesetak godina nije bilo nimalo teško naći jamca za zajam. Tada se još vjerovalo na riječ i zajmoprimac je — što je u svim uređenim građanskim društvima normalno i samo po sebi razumljivo — uredno otplaćivao svoje mjesečne rate. Danas su se stvari i u poštenju i u financijama stubokom promijenile, pa se jamac može naći u nebranu grožđu ako nositelj zajma prestane otplaćivati svoj dug, čime ta obveza prelazi na jamca. Znam nekoliko nasamarenih najboljih prijatelja, pa i rođene braće, a oni koji su im natovarili i stvarni i preneseni samar na leđa uopće se ne osjećaju posramljeno. Što je najžalosnije, prevarenim jamcima koji su u dobroj vjeri željeli pomoći znancu, prijatelju ili rođaku nitko ne može pomoći, jer u hrvatskom pravosuđu ubojice i prevaranti često prolaze bolje od poštenih, premda lakovjernih, ljudi, poglavito onih koji se mogu svrstati pod staru narodnu mudrost »pomozi sirotu na svoju sramotu«.

Jamcima će jamačno (zacijelo) biti slaba utjeha kad im otkrijem da i oni i riječ zajam — uz tolike tvorbeno slične riječi: dojam, pojam, najam, ujam itd. — izviru iz istoga vrela: vrlo razgranatoga glagola jeti, koji se danas javlja samo u prefigiranu obliku. Osnovno mu je značenje uzeti, posuditi, latiti se, ali su mu se značenja proširila i s obzirom na raznovrsne osnove (ima ih devet) i na značenje predmetaka (prefikasa). U korijenu riječi jamac krije se glagol što ga je iz svojega lokalnog govora (Dubrovnik, Hercegovina) svojedobno lansirao negdašnji živopisni saborski zastupnik HDZ–a, Ljubo Ćesić Rojs, do uzrečice: »Tko je jamio, jamio.«

Jamiti znači uzimati, uzeti. Sličan glagol, jemati, znači imati (pa da je Nadalina iz popularne dalmatinske pjesme imala više pameti, »jemala bi muškardina«), ali i hvatati, brati (grožđe). Jematva i jamatva (za berbu) još su žive riječi u Dalmaciji. Jamac je izveden sufiksom –bc kao vršitelj radnje (tako i sudac), a jamčiti, jamčevina, pridjev jamačan i prilog jamačno knjiški su neologizmi. U jamcu, premda se na prvi pogled ne vidi, spava ruka, što lijepo otkriva tal. mallevatore od lat. manum levatore — koji uzima, diže, daje ruku, uzima što na sebe. Starija hrvatska riječ za jamstvo bila je poruk, od prasl. *poro¸ k bm , što je uključivalo ne samo obično jamstvo nego i svečano obećanje. U vrijeme dok su zaruke još nešto značile, zaručiti se (u Sloveniji ste s porokom već poročeni, dakle u braku) značilo je pouzdati se (u sigurnost), izručiti, dati u ruke (ne zaboravimo da je i u oporuci – ruka) – lat. manucapter (manus, ruka + capere, zgrabiti, uzeti). Tako je dublje značenje jamca — onaj koji izručuje vlastitu imovinu kao osiguranje. A dati ruku ima više simboličnih značenja (dati cijeloga sebe, pristati na brak, priskočiti komu u nevolji, potvrditi dogovor da će se pošteno provesti).

U Etimologijskom rječniku Petra Skoka stoji još jedna riječ za jamca — dorzon. To je složenica od alb. dorë, ruka + zanë / dorëzan / dorëdhan (particip od me dha, dati), točnije: dana ruka. Kad se kod Albanaca daje besa (vjera, obećanje, časna riječ), prati je i prilog mendôre – u ruke. Nekoć je zadana riječ, obvezno potvrđena rukovanjem, osiguravala poštivanje svakoga tako sklopljenog dogovora, što je obvezivalo više nego svi pečati, biljezi i potpisi zajedno. Logično je da je riječ jamac izašla iz takva moralnog okrilja (držati, uhvatiti koga za riječ).

A gdje je tu zamka? Dok su ljudi držali do svoje riječi (nije trebalo ni naglašavati da je ona časna), zamke nije bilo. Dovoljno je bilo reći: »Imate moju riječ« ili »Na moju riječ«. (Koliko je to današnjoj mladoj generaciji nestvarno, uvjerila sam se na jednoj izvedbi Krležine drame U agoniji. Učenici, valjda da što manje čitaju, posjetom kazalištu riješili su pitanje lektire. I dobacivali Lenbachu kakva je budala što će se ubiti samo zato što ne može održati zadanu riječ. No on je, u usporedbi s dobacivanjima glumcima u Begovićevoj drami Bez trećega, još dobro i prošao — s manje prostota.)

U vrijeme vrlo poljuljanih moralnih vrijednosti, kad krađe i prijevare ne izazivaju nikakvu društvenu, a često ni sudsku, osudu, u zamku upadaju upravo oni koji u dobroj vjeri žele drugomu pomoći, pouzdajući se u čast čovjeka za kojega su jamčili (»davali ruku u vatru«). Danas je, međutim, vrlo važno znati gdje se krije zamka i razotkriti je (jamac više tako i tako nitko ne želi biti). Zamka je (u svojem osnovnom značenju kao opća imenica) obično omča ili petlja kojom se hvata divljač, klopka, stupica, a onda je prerasla u lukavstvo kojim se nekoga vara i dovodi u nepovoljan, čak pogibeljan, položaj. Tada izraz steže mu se omča oko vrata često više i nije samo metaforičan. A kada se još udruži s vodom do grla, krajnji očajnici pribjegavaju omči kao jedinom izlazu.