Izgubljeni u kulturnoj kontaminaciji

Izgubljeni u kulturnoj kontaminaciji

Izvorni je buto uz tradicionalni nô, parafraziram Georgesa Banua, zapravo »požar u carstvu znakova« i iz toga složenog prijepora mogla bi se očekivati prava, suvremena drama

Naslovljena kao multimedijalna koreodrama, predstava u režiji, sceni i videu Nenada Glavana izvedena 12, 13. i 14. srpnja u HNK Ivana pl. Zajca neobičan je pokušaj stapanja stilova i kultura. Ili, kako sam Glavan piše, kulturna kontaminacija. Toliko je esencijalno različitih stvari stavljeno zajedno na isto mjesto i u kratko vrijeme, da je nemoguće osjetiti jedinstveni duh predstave. Kao prvo, riječ je o poetskom tekstu Zeamija Motokiyoa, umjetnika vezana uz tradiciju i estetiku kazališta nô, koji je djelovao potkraj 14. i početkom 15. stoljeća. Priča je to o redovniku koji susreće duhove sestara Matsukaze (Lahor u Krošnji Bora) i Murasame (Rijetki Pljusak) te saznaje njihovu tužnu priču. Zavoljele su dvorskoga pjesnika Yukihira, koji je kod njih proveo tri godine izgnanstva. Kad je krenuo natrag u grad, obećao im je da će se vratiti, no uskoro su saznale da je preminuo. U bolnim sjećanjima i one umiru, te su pokopane pod čudesnim borom pokraj kojega je redovnik molio. Pričajući priču tužni dusi ponovno proživljavaju ljepotu vremena ljubavi i tragični obrat, ludilo i smirujuće nestajanje u valovima.

Predstava nô ima višestoljetnu shemu, geste i stajališta su stilizirani, svaki je pokret istančan i (svojoj) publici znakovit i smislen, i jasno da je u domaćoj inačici istočne priče 5–6. stoljeća poslije poslužio tek kao nadahnuće, odnosno neki vizualni okvir, asocijacija. Ali uz tradicionalnu japansku priču Glavan će angažirati japanskoga koreografa koji se bavi buto–metodom. Moe Yamamoto teško da će biti najvažniji predstavnik buta, kako piše u programu, jer sumnjam da danas itko uopće može svojatati taj naslov, pogotovo ako je iz generacije koja je rođena otprilike kad i taj pobunjenički pokret, ples tame, »rođen iz blata«, prljav i mučan, avangardan i pod nedvojbenim utjecajem europskih umjetničkih tokova, pojačanih iskustvom Hirošime. Izvorni je buto uz tradicionalni nô, parafraziram Georgesa Banua, zapravo »požar u carstvu znakova« i iz toga složenog prijepora mogla bi se očekivati prava, suvremena drama, no Glavan ne priznaje »izgubljenost u prijevodu« i skloniji je dopadljivosti skladne starinske istočnjačke idile. Kako avangarda umire mlada, i svaki je novi oblik umjetničkog osporavanja koji privlači pozornost iskoristiv, a onda umnožen i neutraliziran, zaustavljen u jednoj (svima!) prepoznatljivoj točki, tako je i buto danas tehnika i plesna konvencija silnih skupina, koliko god njegovi utemeljitelji tvrdili suprotno. Jasno da se svaka umjetnost razvija i traži ono dalje, no ono što je Yamamoto napravio s plesačima HNK Ivana pl. Zajca svakako je bliže suvremenom plesu nego butu. Time ne mislim ništa loše, jer u plesnom smislu buto ima korijene u njemačkom ekspresionizmu koji improvizacijom, slobodnom formom i interpretacijom čini osnovu i europskoga suvremenog plesa (onog izvornog, prije nego što su s novim tehnikama uslijedile nove kodifikacije pokreta).

Glumice, Daria Lorenci i Nataša Dorčić, koncentrirano su i pažljivo gradile likove japanskih žena–duhova, u kombinaciji zadanog istočnjačkog znaka i sustava kretanja i osobne napetosti, dok je Alen Liverić kao redovnik ostao svjesno skroman i prigušen.

Scena je impresivna: bijelo platno s prorezima (napeto preko sjedala u parteru) preko kojeg je magla i onda 3D–projekcija na trenutak odvlače u čaroliju sna i ukletih vodenih vila. Iz proreza mekano, iako za moj ukus i iskustvo buta, zena i istoka, znatno prebrzo izlaze bijela, poznata buto–tijela, i ponovno uranjaju. I tu nažalost završava čarolija, jer se poslije, premještanjem radnje na čisti, crveni kružni prostor, uglavnom ne percipira to prekrasno magličasto more, do sama kraja, i uranjanja, odnosno nestajanja sestara. Šteta, jer suvremeni Japan zemlja je nevjerojatne tehnologije i poznate animacije, i tu je možda bila još jedna načeta i neiskorištena prilika.

I kostim (Ivana Martinko) i slikarske intervencije i maske (Josip Zanki) podcrtavaju vrijeme i mjesto radnje, kao i glazbenik Bernhard Weiss, koji sjedeći na rubu scene uz prekrasna egzotična glazbala stvara čaroban i začudan zvuk. A sve bi to ipak moglo zaživjeti u cjelini japanske poetske sličice, da Weis i Glavan još ne umeću i izrazito europsku tradicionalnu klasičnu glazbu u ulozi kora, koja razbija sve ono fino tkanje koje se teško i strpljivo gradi na sceni. Jasno da nije stvar u pažljivoj izvedbi Anđelke Rušin i snimci zbora Opere. Ali ovdje upravo smeta madame Butterfly i zvuk muškoga crkvenog zbora, moćna kršćanska vertikala, koja je toliko drukčija od istočnjačkog svjetonazora, i neprispodobiva svijetu tužnih zaljubljenih žena / duhova iz japanskih priča.

Maja Đurinović