Impresivna scenska igra

Impresivna scenska igra

Čini se da je promjena ambijenta dala novih poticaja redatelju Petru Selemu za maštovito predanje. Solistička podjela bila je na poseban način atraktivna, ponajprije zbog sretna izbora protagonista. Skladnije postave zasigurno nije bilo u posljednjem razdoblju!

Verdijeva Aida kultna je predstava Splitskoga ljeta. Dugo u prošlosti, s tim se opernim naslovom svečano otvaralo, a potom i zatvaralo Splitsko ljeto. Rijetko je izostajala iz programa uglednoga festivala. Zbog česte uporabe stekla je povlašten položaj: postala mjerilom vrednovanja, domašaja ili promašaja Splitskoga ljeta. U onim ranim (ali ne i zaboravljenim vremenima) svaka nova izvedba Aide privlačila je pozornost kulturne javnosti vrsnoćom podjela, a još više zbog ukupnih umjetničkih dosega. Daleko od toga da se već tada nije vodilo računa o svim komponentama uprizorenja i da se na njih nije reagiralo.

S obzirom da Splitsko ljeto nosi atribucije ambijentalnoga festivala, Aida je od najranijih dana našla uprizorenje na Peristilu. Taj je povijesno–spomenički kompleks davao posebnu draž svim kasnijim izvedbama. S obzirom na primjenu scenskih rekvizita i ostalog inventara, postojao je vrlo racionalan, gotovo minimalistički pristup. Prema nepisanom pravilu, u svakoj novoj postavi Aide nastojalo se Peristil ne opteretiti scenskim inventarom te njegovu vizuru očuvati u što izvornijem obliku. Ipak, nova su vremena nametnula nove vrijednosne kriterije i kreativna rješenja. Suvremene izvedbe tražile su još veću srodnost glazbene i dramske komponente. I onda kada je Atačeva monumentalna scenografija prigušila tektoniku i arhitektoniku antičkoga spomeničkog kompleksa, odjednom se promijenila retorika znalaca i posjetitelja. Pod snažnim utjecajem medija, javnost se polarizirala u dvama taborima: jedni su žestoko napadali, a drugi mlako branili suvremeno scenografsko rješenje. Od svega toga nije bio pošteđen ni Petar Selem za svoje režijske zamisli. U svemu je bilo pretjerivanja, jer se silna energija trošila na nevažnim ili manje važnim pojedinostima, dok se čin izvedbe u priličnoj mjeri marginalizirao. Činilo se kao da peristilska Aida malokoga zanima. Zbog takvih okolnosti organizatori festivala poradili su na pronalaženju novog utočišta za nju, kako ne bi u potpunosti izostala iz programa Splitskog ljeta. Dobro su ocijenili da bi izostanak Aide (što se u nedavnoj prošlosti čak i dogodilo) nanio bolan udarac ne samo tradiciji nego i ugledu jednog od najstarijih ljetnih festivala na našim obalama.

Do dislociranja, odnosno premještanja Verdijeve Aide s Peristila u trogirsku tvrđavu Kamerlengo nije došlo slučajno. Rezultat je duljih promišljanja i težnji da se dio programskih sadržaja Splitskog ljeta reprizira ili premjesti u susjedne gradove (splitsko–dalmatinske županije). Ideja nije nova, jer su se slični pokušaji povremeno javljali i obnavljali u ranijim godinama festivala. Dogodilo se, dakle, da je ovogodišnja dopuna postojećega programsko–uređivačkog koncepta iznjedrila sretan ishod za Aidu. Smještajem scene na istočne zidine povijesne tvrđave Kamerlengo odjednom su na površinu izronile sve vrijednosti scenografskog rada Zlatka Kauzlarića Atača. Do tada osporavana scena u novome je prostoru stekla vizualnu atraktivnost i besprijekornu funkcionalnost. Dapače, stekao se dojam da dostaje još prostora za njezino vodoravno širenje, odnosno dogradnju. U novome ambijentu skalinade s Peristila su u potpunosti otklonjene, a zamijenile su ih postojeće u tvrđavi Kamerlengo. One su vizualno daleko atraktivnije, a čine prirodnu sponu između nižih i viših slojeva tvrđave. Sve zajedno, široko postavljena bina, dobro uklopljena scenografija s povijesnom pozadinom, stvarale su impresivan i ničim opterećen prostor za scensku igru. Čini se, dakle, da je promjena ambijenta dala novih poticaja redatelju Petru Selemu za maštovito predanje. Na prostranoj sceni (koja je zasigurno dvostruko veća od peristilske) Selem je omogućio svim protagonistima da se razigraju, da puninom umjetničkog bića iskažu ne samo unutrašnja raspoloženja nego i dubinu vlastite osjećajnosti i scenskoga talenta. Dakako, svaki je pokret, kako pojedinaca, još više cjelokupnog ansambla, bio brižno isplaniran do najsitnijih pojedinosti. Svaki je lik živio u punini individualnosti, a to se izravno reflektiralo na preciznu izgradnju njihovih međusobnih suodnosa. Ako Selem baštini ugled osobe koja osobitu pozornost posvećuje stupnjevitom vrednovanju i isticanju ansambala, može se kazati da je ta komponenta njegova rada u novome ambijentu došla do punog izražaja. Prema očekivanju kulminacijsku točku činila je impresivna trijumfalna scena, oživljena u vizualnom sjaju. Općenito uzevši redateljska rješenja bila su ispunjena potrebnim kreativnim nabojem, koji je podgrijavao maštu i vodio u smjeru doživljajnog spektakla. Nećemo se posebno osvrtati na stilizirana kostimografska rješenja Danice Dedijer i Irene Sušac, koja su od prije poznata, ali su u mnogome poslužila za vizualnu dojmljivost izvedbe, koja je oglašena kao premijerna obnova (!?). U kontekstu toga valja svakako pohvaliti nastojanja Antuna Marinića (koreograf i suradnik redatelja) te Zorana Mihanovića u razigranom oblikovanju svjetala.

Solistička podjela bila je na poseban način atraktivna, ponajprije zbog sretna izbora protagonista. Već kod ranog predstavljanja dalo se naslutiti da solistički ansambl posjeduje odlike vizualne, a iznad svega glumačke i glazbene uravnoteženosti. Skladnije postave zasigurno nije bilo u posljednjem razdoblju! Konačno se dogodilo da čak ne postoji debalans između protagonista i epizodista, već su svi predstavljali jedinstveno tijelo. A to je veliki pomak u promišljanju i pripremi tako zahtjevne zadaće. Za ilustraciju valja istaknuti nastojanja Barbare Othman (svećenica) i Saše Jakelić (glasnik), koji su na tom planu načinili pravi mali podvig. Smireno, na trenutke strastveno, ali iznad svega pouzdano, gradili su svoje uloge u maniri vještih glumaca–pjevača. Ante Jerkunica u ulozi egipatskog kralja djelovao je kao potpuno izgrađen umjetnik. Njegov glazbenoscenski izričaj tekao je uvjerljivo i samopouzdano, u punom suglasju s predodžbom o dostojanstvu orijentalnoga vladara. Zlatomira Nikolova (Amneris) oduševila je zbog odnjegovana predanja, u kojem je sve teklo fluidno i uvjerljivo, lišeno bilo kakvih izvanjskih ispraznosti. Zapravo, Zlatomira Nikolova progovorila je suverenom rječitošću i pedantnošću, koja stoji na razini njezinih nezaboravnih ostvarenja na Splitskom ljetu. Za njom je tek nešto malo zaostajala Olga Romanko (Aida) i to samo u uvodnom prizoru. No, nakon što se u potpunosti sabrala, njezina je bogata umjetnička narav prirodno i strastveno dočarala sve potrebne atribucije naslovne junakinje u procesima transformacije od kraljevne do robinje. Jedina je zamjerka što boje njezinih kostima nisu uvijek pratile krivulje njezinih zorno prikazanih duhovnih stanja i raspoloženja. Iako Kamen Čanev u ulozi Radamesa nije dovodio publiku do uznesenja, ipak se može kazati da se u svemu uklapao u pozitivne namjere apostrofirane izvedbe. Na trenutke nedostajalo je intenziteta u njegovu vokalnom izričaju, premda je intonativno bio vrlo stabilan. Pokazao je sposobnost nijansirana muziciranja, a glumački je bio pouzdan. Kiril Manolov (koji je ostavio duboka traga izvedbama Nabucca) sada je zablistao u ulozi Amonasra. Glazbeno nadaren, snažne pojave, i ovaj je put demonstrirao visoke odlike odnjegovane pjevačke kulture i glumačkoga šarma.

U okolnostima pune srodnosti svih navedenih aktera na sceni valja napomenuti da se i zbor solidno uklapao u opća zbivanja (zborovođa Ana Šabašov). Intonativno je bio stabilan, pjevački pokretljiv, možda nedovoljno reljefan u fraziranju, ali svakako u punoj mjeri homogen. Za ovako prostranu scenu bilo bi pametno ojačati broj njegovih članova, a u muškim redovima poraditi na uravnoteženju vokalnoga kolorita. Orkestar je bio discipliniran, pouzdan, u punom značenju disponiran za uzlete kako to i dolikuje svečanosti izvođenja premijerne razine. Svakako da je njegovu sinkronost i fluidnost izričaja zasluge stekao nadareni dirigent Ivan Repušić.

Miljenko Grgić