Heroina stišana gnjevaivlji Mađari

Izložbe Ljeto ljubavi: psihodelična umjetnost 60–ih, Kunsthalle Beč, 12. svibnja – 17. rujna 2006; Jenny Holzer, XX, MAK, Beč, rujan 2006.

Heroina stišana gnjeva

Ako želimo dovesti Jenny Holzer u bilo kakav zajednički kontekst s izložbom Ljeto ljubavi, spomenimo da im je urbani javni prostor točka gdje se najbliže susreću, a razina osjetljivosti na koju računa američka heroina stišana gnjeva također uključuje teme poput nasilja, represije, seksualnosti, rata i smrti, o čemu su se očitovali i umjetnici šezdesetih i sedamdesetih godina

Iako se ovo ljeto moglo nazvati i ljetom vreline, Beč je tijekom posljednjih nekoliko mjeseci ipak bio prijestolnicom ljeta ljubavi, i to zbog izložbe posvećene odjecima istoimenoga fenomena iz daleke 1967. — društvenog, etničkog i seksualnog pokreta za oslobođenje koji je započeo zbivanjima u San Franciscu. Obilježena svojstvenom tipografijom, obojena i ispunjena oblicima koji u sjećanje prizivaju pretjerivanja kojekakvih vrsta, Kunsthalle Beč osigurala je jedan od boljih izložbenih provoda s mekim, podatnim pokućstvom i psihodeličnim predmetima oblikovanima u skladu s vizijama Timothyja Learyja o čemu je 1966. zapisao: »Vrlo je vjerojatno da će pločica koju dobijete za idući Božić imati uzorak LSD–dizajna. Kad je stavite na pod, hodat ćete po nečijim vizijama.«

Jesu li koraci protagonista iz toga razdoblja uistinu prekrili nečije vizije, možemo iz današnje perspektive samo nagađati. Jer, izložbenu manifestaciju Ljeto ljubavi pripadnici raznih naraštaja doživljavaju na različite načine — sudionici slikovitih događanja s kraja šezdesetih očigledno su nostalgični, dok oni mlađi mogu samo zamisliti što su promjene naznačene izborom fotografija, slika, skulptura i raznovrsnih uporabnih predmeta uistinu značile u to doba.

Umjetnički artefakti Ljeta ljubavi kontekstualizirani su uz pomoć mnoštva dobro odabrane dokumentarne građe koji ilustrira četiri glavna središta kreativne hipi–kulture: London, San Francisco, New York i Liverpool. S obzirom da je izložba plod suradnje s londonskom galerijom Tate, slikoviti psihodelični materijal u bečkoj je varijanti dopunjen predmetima koji dokumentiraju kako je austrijska prijestolnica reagirala na promjene koje u velikoj mjeri obilježuje prosvjed, sloboda izražavanja te moralni i politički prevrati posljedicama kojih i danas svjedočimo u mnogim područjima života.

Brojni grafički uzorci i tipografija vjerojatno su vizualno najdojmljivija građa, no ono što nude fotografije i dodatni dokumenti vremena govori o nesvakidašnjem zanimanju za pisanu i izgovorenu riječ za zauzimanje i izražavanje stajališta ne samo o politici ili seksu, nego o gotovo svim aspektima života. Bilo je to doba kad su životni pogledi evoluirali, društveni život bio je lišen strogosti (malo)građanskog života, likovni je svijet obogaćen performativnom notom, promijenio se izgled ulica i gradova, a strogost modernističkoga grafičkog oblikovanja promijenjena je zahvaljujući novom poticaju koji proizlazi iz razmišljanja i uključivanja svakodnevice u mnoge umjetničke sfere. Interes je usmjeren prema modi i glazbi, spoznata su dotad neotkrivena područja, dok su pustolovine i strast zamijenile šablone uobičajene za malograđansku životnu razinu. Važno je spomenuti kako su ta zbivanja uvjetovala istraživanja drugih filozofija i religija, pogled je okrenut na drugu stranu zrcala (što je dovelo do pretjerivanja, osobito s drogama).

Na sve navedeno mediji su brzo reagirali, a protagonisti o kojima se pisalo, poput Pink Floyda, bili su tretirani jednako kao i Stockhausen. Slično se zbivalo i s eksperimentalnim filmom. Pisce i pjesnike za koje se dotad nije znalo počelo se doslovno obožavati, a brojnost publike koja je nazočila čitanju stihova jednog Ginsberga, na primjer, za današnje je vrijeme nevjerojatna. Stilski i formalni elementi umjetnosti, dizajna i glazbe šezdesetih i sedamdesetih posve su se slobodno koristili i kombinirali, no iz današnje je perspektive bio važno pokušati pojasniti i razumjeti izvorne kreativne i utopijske potencijale te nesvakidašnje pojave.

Nakon što je Martin Luther King ispričao svoj san, te nakon što je Timothy Leary izjavio kako je jedan od glavnih slogana toga doba Turn on, tune in, drop out (prenesno: Uključi se, ufuraj i otkači se), kolektivni cilj generacije postao je suprotnost konformizmu koji su potkraj pedesetih ponudile scene iz predgrađa s dnevnim sobama gdje je stolovao televizijski prijemnik. Dijalog između psihodelične umjetnosti, političke revolucije te političkih i društvenih protesta rezultirao je jedinstvenim ljetom ljubavi — vremenom koje karakterizira prekoračenje granica, šarenilo i nepostojanje točno propisana oblika. Iako se pod utjecajima narkotika mogla postići kaleidoskopska samotransformacija, sve u svrhu poništavanja zadanosti načela oblikovanja koje bi se trebalo slijediti, ekstatična stanja podignute razine svijesti nisu jedina zaslužna za ono što je moguće vidjeti na bečkoj izložbi do sredine rujna.

Posve drukčije atmosfere umjetnički je projekt Jenny Holzer realiziran u suradnji s Muzejem primijenjenih umjetnosti (MAK). Izložba je otvorena gotovo istodobno kad i Ljeto ljubavi, no umjesto Erica Claptona ukrašena ogrlicama, šalom i s nezamislivo kovrčavom kosom, koji je zaštitni lik izložbe u Kunsthalle, Jenny Holzer koristi se posve drukčijim znakovima. Iza jednostavna, no višeznačna naslova XX nalazi se projekt koji započinje predimenzioniranom projekcijom teksta austrijske nobelovke Elfride Jelinek na pročelje vijećnice. Nekoliko urbanih svjetlosnih intervencija slijedilo je nakon toga — zidovi zračne luke, Ureda predsjednika, Parlamenta, Bečke državne opere i ostalih zgrada uglednih ustanova, od kojih je većina smještena duž Ringstrasse, u noćnim je satima bilo ukrašeno projekcijama tekstova uznemirujućeg sadržaja, rečenicama koje potiču nesigurnost u opstojnost i svrhovitost svijeta, gdje se »ljudska tijela tresu kao što su drhtala još u vrijeme osnutka Rima«.

Umjetnička praksa Jenny Holzer, tiha i primjetna tek kad se odlučimo na kretanje po njezinim riječima ispunjenim tragovima, jedinstven je primjer lingvistički artikulirane, politički motivirane umjetničke intervencije, kako piše Peter Noever u predgovoru kataloga. Ako bismo je željeli dovesti u bilo kakav zajednički kontekst s prethodno opisanom izložbom Ljeto ljubavi, tada spomenimo da im je urbani javni prostor točka gdje se najbliže susreću, a razina osjetljivosti na koju računa američka heroina stišana gnjeva također uključuje teme poput nasilja, represije, seksualnosti, rata i smrti, o čemu su se očitovali i umjetnici šezdesetih i sedamdesetih godina.

Svjesna skliskosti terena — Austrija nije s oduševljenjem dočekala svoju prvu nobelovku — Jenny Holzer obraća se slučajnim posjetiteljima gradskih predjela koje izabire za kulise. Strateški pozicionirani na mjestima gdje se donose odluke o kojima je potrebno uvijek iznova promisliti, tekstovi teku u polaganu ritmu, poticani autoričinim etičkim, a ne estetičkim stajalištem. Društveni sustav temelji se na jeziku; on je struktura na kojoj počiva moć, ali isto je tako i struktura koju je moguće presložiti, odnosno koja se iritira navođenjem riječi koje nije lako ukalupiti u željene obrasce.

Jezično more koje je ponudila bečkoj publici nije se projiciralo samo na pročelja, nego je i muzejska publika u prilici pratiti izvatke iz dvaju novela Elfride Jelinek kako se u dvojezičnoj inačici stapaju na zidovima, stropu i podovima MAK–a. Javno čitanje njezinih tekstova i danas posjeduje dozu intrigantnosti, a kritike na račun sustava u kojem živi i djeluje u jednakoj su mjeri poticajne kao i radovi Jenny Holzer, koji posjeduju izrazitu utilitarnu umjetničku funkciju. Omogućila nam je da u tišini, na ulici, pročitamo retke nekih pjesnika i pisaca za koje možda nismo znali, čineći nas na efektan i djelotvoran način svjesnima kako poezija i u današnje doba može poslužiti u borbi protiv neznanja, divljaštva i rasizma.

Sandra Križić Roban