GOSPOD ZMAGO, NE BOSTE ZMAGALI

GOSPOD ZMAGO, NE BOSTE ZMAGALI

Kad sam u proljeće 1996. bio u Sloveniji gost njihova Državnog zbora, a sa mnom Vladimir Šeks i Dražen Budiša, razgovarao sam s predstavnicima Slovenije otvoreno i prijateljski o svemu što nas povezuje, kao i o onome što još nismo u stanju razriješiti na obostrano zadovoljstvo, od granice do vlasništva nuklearke. Tada sam se prvi puta imao prigodu uvjeriti u nepopustljivo protuhrvatstvo i slovensku imperijalističku grabežljivost zastupnika Zmage Jelinčiča, koji je o tome susretu tipično jelinčičevski lažotvorno i prepotentno odgovarao na pitanja Ivana Botterija, što je vidljivo iz velerazgovora rastegnuta na pune dvije stranice »Nedjeljne Dalmacije« od 3. svibnja 1996.

Već prvom rečenicom intervjua Jelinčič je uvrijedio Hrvatski sabor, a u istom dahu i Hrvatsku državu objedom da nije ništa drugo nego oživljena Pavelićeva NDH. No, najbolje je prepustiti samom Jelinčiču da izbljuje svu mržnju prema Hrvatskoj:

» — Dana 16. travnja bila je u Ljubljani delegacija Sabora Republike Hrvatske u kojoj su bili akademik dr. Vlatko Pavletić, predsjednik i potpredsjednici Sabora Vladimir Šeks i Dražen Budiša. Ovaj posjet nije imao nekoga posebnog značenja, zapravo nije imao nikakvo značenje, jer je to bio običan protokolarni posjet, iz jednostavna razloga što hrvatski Sabor nema gotovo nikakvih ovlasti, dok Državni zbor Slovenije ima u okviru naše parlamentarne demokracije izvanredno velike ovlasti. Dakle, to nije bio susret dviju jednakovrijednih institucija. Ove su činjenice bili svjesni i gosti iz Hrvatske, jer je odmah na početku voditelj hrvatske delegacije gospodin Pavletić imao čak 25 minuta dug traktat o Hrvatskoj i stvarima koje nas Slovence zapravo ne zanimaju, ali smo ga slušali iz uljudnosti, zasigurno mnogo pozornije nego što ga je slušao njegov veleposlanik Miljenko Žagar, koji je tijekom njegova govora zadrijemao i probudio se tek za vrijeme besjede jednog od sljedećih govornika. Stajališta gospodina Pavletića bila su vrlo čudna. Odavao je dojam kao da hoće reći Sloveniji da je Hrvatska prva država na svijetu ili makar u Europi i govorio je tako kao da je Slovenija dio Hrvatske. Nije mi se sviđalo što je uplitao Sloveniju u balkansku krizu riječima »da će to biti i slovenski problem, ako dođe do rata na istočnome dijelu hrvatske države«. Ne, to nije naš problem! Također i njegovo inzistiranje da bi Slovenci morali prihvatiti nekakav zajednički nastup prema Europi govori o tome da Hrvatska treba nekog odvjetnika, koji bi zastupao njezine interese u Europi, posebice stoga što je izgubila kredibilitet u Europi, posebice oživljavanjem Pavelićeve NDH i sl. Ja sam doista rekao da neću govoriti o Piranskome zaljevu i složio sam se s Pavletićem da pitanje Piranskoga zaljeva još dugo neće biti riješeno. Kasnije u vrijeme ručka, dr. Pavletiću sam rekao da odustajemo od granice u Piranskome zaljevu, jer je granica između Slovenije i Hrvatske između Rijeke i Sušaka, zatim ide na Delnice i Čabar. To je naše ishodište, rekao sam Pavletiću.

To je ishodište Slovenske nacionalne stranke i ta ćemo stajališta pokušati objasniti našemu ministru vanjskih poslova i Državnom zboru, jer je prisutno nepoznavanje povijesti. To je bivša komunistička vlast namjerno podržavala jer što su manje ljudi znali to su bili i mirniji. Rekao sam gospodinu Pavletiću ako dođe do međunarodne arbitraže, da smo spremni popuštati najviše do rijeke Mirne, gdje je bila zadnja međunarodno priznata granica — granica Slobodnoga teritorija Trst.

Dr. Pavletić je na kraju razgovora naglasio da smo ipak blizu konačnoga rješavanja problema nuklerake Krško i zdravstvenog osiguranja umirovljenika, što je po njegovim riječima potvrdio i dr. Drnovšek. Vi očito ne dijelite taj optimizam?

— Drnovšek mu može obećavati bilo što, inače, on ima običaj obećavati na dugo i široko, ali ta stvar mora ići kroz parlament i parlament će postavljati pitanja i tražiti odgovore. Naime, ne smijemo zanemariti činjenicu da je NE Krško izgrađena u Sloveniji, da Hrvatska u velikoj mjeri ne plaća električnu energiju, odnosno dobiva je s popustom te da nije preuzela svoj dio radioaktivnog otpada, ne uplaćuje u fond za razgradnju nuklearke i to je samo dio problema koje moramo riješiti. Naša se stranka protivi da u nuklearki rade i hrvatski državljani, jer sa susjedima možeš biti dobar susjed, ali opasno je biti susjedu prijatelj. Dakle, protivimo se podjeli 50:50, jer Slovenija mora imati glavnu riječ.

Želim vas podsjetiti da su bivši ministar dr. Tajnikar i sadašnji ministar gospodarstva Dragonja potvrdili usklađenost svih bitnih elemenata dogovora o sporazumu s hrvatskom stranom glede nuklearke Krško?

— Da, točno je to Drnovšek i njegova vlada žele najvažnije stvari rješavati na jednostavan način makar i na štetu Slovenije, ali ne zaboravite da tek onda slijedi ratifikacija sporazuma i ona neće biti tako jednostavna, kao što je to neki zamišljaju.

Vi često spominjete ili ciljate na Istru. Vjerojatno imate nekih posebnih značajnih razloga. Koji su to razlozi?

— Razlozi istarskoga pitanja sežu u drugu polovicu 9. stoljeća. Samo je manji dio Istre od Rijeke prema Raši tada bio hrvatski, a sve je ostalo bilo slovensko. Slovenski je dio Istre bila zapravo podgrofovija uključena u okvir Vojvodine Kranjske u kasnijoj Austro–Ugarskoj Monarhiji. Ne smijemo zaboraviti da su Slovenija i Istra bile u okviru austrijskoga dijela monarhije, dok je Hrvatska bila u okviru ugarskoga dijela monarhije. Istra je s određenom autonomijom predstavljala južni vrt tadašnje austrijske monarhije, dakle današnje Slovenije, Austrije, Češke, Slovačke i Bavarske. Danas je Istra nekakvo slijepo crijevo u hrvatskoj državi, isto tako kao što je bila slijepo crijevo u vremenu talijanske okupacije od 1920. godine po rapalskom sporazumu, pa do kapitulacije Italije. Tada je Istra vegetirala, danas također nema prave funkcije osim turističke, a turizam je u Istri u najvećoj mjeri zavisan od graničnih prijelaza sa Slovenijom. Mi za neke granične prijelaze zahtijevamo da se prekvalificiraju iz međunarodnih u međudržavne, zbog problema koje nam pravi Hrvatska, s prejudiciranjem stanja granične crte. Naime, riječ je o okupaciji slovenske zemlje, najmanje onih četiriju spominjanih sela, ako zanemarimo da je riječ o hrvatskoj okupaciji cijele Istre, koju je Hrvatska dobila nakon Drugoga svjetskog rata kao nagradu za suradnju s nacističkom Njemačkom na štetu Slovenije, Moram reći da je nacistička Njemačka bila svjesnija povijesnih činjenica glede Istre jer nakon kapitulacije Italije Istru nisu priključili Pavelićevoj NDH, već Sloveniji. Kasnije je komunistička vlast uz Bakarićevu pomoć Istru priključila Hrvatskoj. O ovoj problematici Istre izlazi za mjesec dana knjiga pod naslovom »Boj za južnu granicu – Istra« Rogera Gogale. To će biti povijesni pregled Istre uz brojne fotografije, zemljovide, karte i dokumente, čak faksimile originalnih njemačkih dokumenata iz Drugog svjetskog rata, te kompletnu hrvatsku brošuru »Hrvatske granice i prijetnje amputacijama«, koja je zaplijenjena i zabranjena u Hrvatskoj, jer u toj brošuri Hrvati sami dokazuju da Istra nikada nije bila Hrvatska.

Kakvo pregovaračko stajalište prema Hrvatskoj zastupate na temelju svoga tumačenja povijesti Istre i svojega pogleda na stanje granične crte između Slovenije i Hrvatske?

— Granice između Slovenije i Hrvatske samo su administrativne i naglašavam da dogovor između Hrvatske i Slovenije koji je predlagala Slovenija, da se kao polazište uzima stanje od 26. lipnja 1991. godine, nije potrebno više poštovati sa slovenske strane, jer međunarodno pravo kaže ako jedna strana prekrši dogovor sa svojim službenim stajalištima, da onda druga strana nije više obvezna taj dogovor poštovati. Hrvatska je ovaj dogovor prekršila sa četiri svoje note u kojima je zahtijevala promjenu slovensko–hrvatske granice u Piranskome zaljevu na štetu Slovenije i zatim je počela graditi objekte na slovenskome teritoriju. Stvarno stanje gradnje graničnoga prijelaza na slovenskome teritoriju govori da Hrvatska nije spremna poštivati spomenute dogovore i zato ni mi to više nismo dužni.«

(Iz knjige Prisjećanja i drugi zapisci)

Vlatko Pavletić

P. s.

Prepisujući stari zapisak o Jelinčičevoj hrvatograbežnoj raboti u Državnom zboru Slovenije pročitao sam u »Večernjem listu« (ponedjeljak, 8. svibnja 2006.) da – podobno Jelinčiču – i ministar Janez Podobnik, predsjednik Slovenske pučke stranke (ni manje ni više!), traži od slovenskoga parlamenta da izglasa »rezoluciju o pravednoj granici s Hrvatskom«, kojom se traži: cijeli Piranski zaljev, gotovo polovica kopnene Istre i dio sadašnjeg hrvatskog teritorija oko rijeke Mure. U suprotnom, Slovenija će spriječiti ulazak Hrvatske u Europsku uniju…

Sa Slovenijom, dakle, ništa još nije gotovo, nastavak slijedi...