GLAS, GOVOR, PJESMA

GLAS, GOVOR, PJESMA

Branko Vuletić, Fonetika pjesme, FF–press, Zagreb, 2005.

Najveći dio dosadašnjega znanstvenoistraživačkoga angažmana Branka Vuletića mogao bi se sažeti u ovu formulu (formulaciju): zanimanje za glasovnu i govornu materijalnost pjesništva. O tome svjedoče kako naslovi njegovih prethodnih knjiga (Fonetika književnosti, 1976; Gramatika govora, 1980; Sintaksa krika, 1986; Jezični znak, govorni znak, pjesnički znak,1988; Prostor pjesme, 1999), tako u osobitoj mjeri i naslov posljednje (ili pretposljednje?) knjige — Fonetika pjesme, izašle u Zagrebu potkraj 2005. godine.

Valja uočiti da Fonetika pjesme, spajajući u sebi elemente sveučilišnog udžbenika i izvornih istraživačkih perspektiva, ima karakter sinteze sveukupna Vuletićeva bavljenja pjesništvom. O sintetskoj naravi knjige svjedoči njezina struktura, koju čine tri osnovna dijela (koja u Vuletića ipak nisu formalno izdvojena u zasebne veće cjeline): 1. Fonetika i poezija (teorijski okvir koji se uglavnom oslanja na Jakobsona, Grammonta, de Saussurea, Lotmana, Katičića), 2. Fonetska tumačenja pjesme (ovdje se daju konkretne analize pojedinih pjesama ili opusa uglavnom hrvatskih pjesnika — od Kranjčevića, Matoša i Krleže do Cesarića i Kaštelana, ali i nekih stranih: Apollinairea, Préverta, Poea), 3. Rječnik pojmova (koji obuhvaća oko 170 termina i pojmova te zauzima trećinu knjige). Uvodeći Rječnik pojmova u strukturu knjige, Vuletić kao da ostvaruje jednu od ambicija zagrebačke književnoznanstvene škole (koju je — ambiciju — osobito isticao Zdenko Škreb): stvoriti dosljedan, jasan, nemetaforičan, funkcionalan književnoznanstveni metajezik. Ipak, upravo Vuletićev primjer pokazuje kako takav metajezik ne može i ne treba funkcionirati kao univerzalno sredstvo književne znanosti, nego on nastaje u okviru specifične teorijske i analitičke perspektive, koja ga legitimira i čini učinkovitim. (U hrvatskoj književnoj znanosti još se jedino Gajo Peleš, kako mi se čini, približio istomu idealu, stvaranju čvrsta, u sebi zatvorena i funkcionalna metajezika, ali on se — Peleš — bavio teorijom pripovjedne proze, dakle onom stranom književnosti koja bi se u odnosu na Vuletića mogla nazvati suprotnom.)

Prihvaćajući i promičući suvremenu definiciju fonetike kao znanosti o govoru u cjelini (potiskujući tako tradicionalno shvaćanje fonetike kao dijela gramatike koji se bavi proučavanjem glasova govora), Vuletić u glasovno–govornoj materijalnosti pjesništva otkriva njegovu bit. On se pritom služi pojmovima glasovne i govorne metafore. Pod glasovnom metaforom razumije »povezivanje različitih sadržaja preko sličnosti i blizine njihovih označitelja«, ali se pritom vrijednost glasovne metafore »očituje u govornom ostvarenju njezinog glasovnog sastava«, odnosno njezine akustičke slike. Drukčije rečeno, govorna je metafora složena komunikacijska realizacija glasovne metafore. Iako su, međutim, glasovni i govorni aspekt »dva lica istoga — pjesme«, ipak se čini kako Vuletić nije sklon »pjesnički znak« u bitnijem smislu povezati toliko s glasovima kao takvima, koliko s »govornim znakom«. Naime, i glas i riječ postaju »poetskima« tek u ustroju, odnosno u širem kontekstu pjesničkoga govora. A osnovno načelo ustrojavanja (povezivanja) cjeline (teksta) jest ponavljanje materijalnih sastavnica govora.

Dakle, određujući govorni znak kao fizičku realizaciju (materijalizaciju) akustičke slike (označitelja) jezičnoga znaka (čime jezični znak, shvaćen kao veza akustičke slike ili označitelja s pojmom ili označenim, postaje komunikacijskim znakom), a pjesnički znak kao «globalan znak koji obuhvaća čitav pjesnički tekst», Vuletić među njima pronalazi niz važnih poveznica: motiviranost, simultanost, pojedinačnost, materijalnost, prostornost te globalnost (cjelovitost). Ali kada je riječ o odnosu pjesničkoga i priopćajnoga (komunikacijskoga, svakodnevnoga) jezika, autor među njima vidi mnoštvo suprotnosti. (Pritom odnos »govorne« i »glasovne metafore« prema priopćajnomu ili svakodnevnomu jeziku nije u danoj knjizi posebno problematiziran.) Dakle, pjesnički je jezik motiviran, pojedinačan i kreativan, a priopćajni — arbitraran i uniforman (zajednički ili opći). Prvi traži i ističe homofone (koji uspostavljaju unutarnje motivirane odnose), a drugi izbjegava homofone; za prvi je karakteristična prostornost odnosno višedimenzionalnost, a za drugi linearnost odnosno jednodimenzionalnost. Pjesnički jezik stvara unutarnji, zaseban i u sebi zatvoren svijet, dok priopćajni jezik upućuje na izvanjski (izvanjezični) svijet. U pjesničkome jeziku kazivati znači biti, a u nepjesničkome se jeziku, dakako, te dvije dimenzije ne samo ne poklapaju nego se, štoviše, bitno razlikuju. Jedinice su pjesničke strukture stih i strofa, a jezične — riječi i rečenice.

U knjizi se Vuletić često vraća poznatoj Jakobsonovoj definiciji poetske funkcije kao projekcije jednakovrijednosti »iz osi selekcije u os kombinacije«. Naš autor zajedno s Jakobsonom ističe upravo zvukovno–materijalnu protegu »pjesničkoga znaka«: »prisna veza između glasova i značenja riječi potiče u govornika želju da vanjski odnos među njima dopune unutarnjim odnosom, da neposrednu blizinu dopune nekom sličnošću, rudimentom nekog slikovnog odnosa« (Jakobson, Six leçons sur le son et le sens, Paris, 1976). Sam će pak Vuletić za prebacivanje načela jednakovrijednosti iz osi selekcije u os kombinacije reći da ono »zapravo govori o općem i pojedinačnom, o jezičnom i pjesničkom. U istaknutoj poetskoj funkciji materijalnost potire mentalnost: jednakost se znakova ne izvodi iz sličnosti označenih (sinonimi), nego iz jednakosti označitelja (homonimi)«.

Upravo na pojmu blizine (ili u uskoj vezi s njim) Vuletić gradi sve ostale temeljne kategorije svoje fonetske teorije pjesništva — kontekst, ponavljanje, motiviranost, prostor(nost), simultanost, glasovna i govorna metafora. Razumijemo li pod blizinom relativno zbijen (ograničen) leksičko–glasovni i grafički prostor pojedine pjesme, sasvim je jasno da glasovna, govorna i metrička ponavljanja — kao osnovne razine u izgradnji stiha i pjesme (kako ih određuje sam Vuletić) — mogu funkcionirati jedino u takvu ograničenu prostoru. U opsežnijim tekstovima (npr. proznima) ponavljanja toga tipa mnogo teže dolaze do izražaja. Dakle, i učinak i uvjet stiha jest njegova tesnota (zbijenost, nakrcanost) — kako je to govorio Jurij Tynjanov, odnosno contiguity (blizina, susjedstvo, uzastopica — kako taj izraz prevodi Bulcsú László — ili sumeđenost) — prema shvaćanju Romana Jakobsona. Iako se Vuletić u vezi sa strukturom pjesme služi uglavnom sintagmom »prostor pjesme«, nema dvojbe da on pod »prostorom pjesme« zapravo razumije mjesto, to jest ono što se u suvremenim teorijama prostora (osobito geografskim) naziva place — nasuprot space (usp. npr. Yi–Fu Tuan, Space and Place: the Perspective of Experience, Minneapolis, 1977). U takvu se stavu očituje jedan od osnovnih paradoksa umjetničke kreacije: shvaćena kao unikatno (neponovljivo i ograničeno) verbalno–znakovno mjesto, ona ima ambiciju zastupati svekolik jezični prostor (koji se inače percipira kao otvoren, neograničen, kontinuiran). Rečeno pak Lotmanovim jezikom — pjesma je kao cjelovit jezik sličnija cjelokupnu prirodnomu jeziku nego nekomu njegovu dijelu.

U danome je kontekstu zanimljivo i intrigantno Vuletićevo davanje prednosti metonimiji nad metaforom, odnosno blizini nad sličnošću. U takvu se preferiranju očituje Vuletićevo prešutno neslaganje s Jakobsonom, koji u svojoj raspravi (Two Aspects of Language and Two Types of Aphasic Disturbances, 1956) izričito govori o metafori kao načelu pjesničkoga strukturiranja te o metonimiji kao načelu proznoga strukturiranja. Pritom se pokazuje da Jakobson i Vuletić na različit način shvaćaju spomenute trope, a isto tako i pojmove blizine odnosno sličnosti. Jakobson smatra da su metafora i metonimija načini »prenošenja značenja« s jedne riječi na drugu — u metafori po načelu sličnosti, u metonimiji po načelu susjedstva ili blizine. Vuletić pak blizinu shvaća kao fizičku (prostornu, materijalnu, kontekstnu) bliskost, a metonimija je izraz takve prostorne odnosno fizičke bliskosti. S druge strane, metafora je utemeljena na tzv. izvanjskoj motiviranosti jer upućuje na sličnost među znakom i nečim izvan njega: »Metafora nije osnovna figura pjesničkog teksta jer se sličnošću vezuje uz neki vanjski predmet i tako narušava samostalnost pjesničkog teksta. Metafore ne mogu činiti uočljivijom strukturu pjesničkog teksta jer su pojedinačne i odnose se na vanjsku stvarnost. — Metonimije su ključne značajke pjesničkog teksta jer djeluju blizinom i osnovnim pjesničkim postupkom: ponavljanjem. Jednostavno promatramo koliko se puta neke (različite) riječi nalaze u istom kontekstu, jedna uz drugu. Smisao pjesničke metonimije nije u prenesenom značenju, već u povezivanju različitih riječi. Riječi koje se javljaju zajedno povezuju se poput riječi u rimi, asonanci ili aliteraciji. […] prave metonimije tvore jednostavne veze među riječima koje nemaju ništa zajedničko osim konteksta u kojem se nalaze«. Zanimljivo je da iznesene postavke nisu uzete u obzir niti su na bilo koji način razvijene u definicijama metafore i metonimije u Rječniku pojmova, iako ih, kao što sam rekao, valja smatrati temeljnima za Vuletićevu koncepciju (v. Metafora i Metonimija). Zato su, međutim, neke druge natuknice pisane problemski i otkrivalački — prerastajući zapravo u minijaturne književnopovijesne i književnoteorijske oglede: npr. Elipsa, Letrizam, Motiviranost, Ponavljanje, Refren, Vizualna poezija, Zrcalna struktura.

Ne pretendirajući na detaljnu eksplikaciju drugih zanimljivih aspekata razmatrane knjige, ovdje ću se još osvrnuti na najfrekventniji pojam kojim se u svojim teorijskim postavkama i konkretnim tumačenjima pojedinih pjesama služi Vuletić. Riječ je o pojmu motiviranost, kojemu su sinonimi povezanost, poistovjećivanje, a suprotan mu je pojam arbitrarnosti.

Autor razlikuje vanjsku ili apsolutnu motiviranost, pod čim misli na to da »plan izraza [označitelj] govori o stvarnom sadržaju znaka [označenome]«, odnosno o »predmetima izvan jezika«. Najpotpuniji izraz takve motiviranosti jest onomatopeja. Ipak, vanjska motiviranost nema nikakva bitna značenja ni za pjesništvo, a ni za sam jezik. Važnija je u svakome pogledu unutarnja (relativna) motiviranost — ona čini temelj pjesničke sintakse i sintaktičke teorije pjesništva. U ovome je slučaju potrebno poznavanje jezika da bi se saznalo koji sadržaj (označeno) odgovara kojemu glasovnomu ustroju (označitelju), jer se povezanost ne uspostavlja na osnovi sličnosti označenih, nego na osnovi sličnosti označitelja — npr. pojedinih morfema i/ili gramatema. Unutarnjom se motiviranošću »uspostavlja samostalnost i autoreferencijalnost pjesničkog teksta« — jer »motivirani odnosi ne povezuju dijelove jezičnog znaka — označitelja i označeno, već pojedine dijelove pjesničkog teksta«. Tako se na primjerima iz »pjesničkoga jezika« potvrđuje (utvrđuje) stara teza o nearbitrarnoj i supstancijalnoj (materijalnoj) naravi jezika (physei), dok bi arbitrarnost (thesei) mogla ostati načelom svakodnevnoga odnosno nepjesničkoga jezika.

U dubinskim se slojevima knjige, koji možda zadiru čak i u tekstnu podsvijest, može otkriti (ili barem naslutiti) autorov pritajeni rat protiv vremena. Ustrajavanje na prostornosti, materijalnosti i simultanosti pjesničkoga i govornoga znaka implicitna su, a često i eksplicitna, negacija protočnosti i vremenskoga rastakanja govora i verbalne umjetnosti. Vječni prezent prostora — to je možda ona najviša poetička i egzistencijalnofilozofska točka kojoj teži svekoliki Vuletićev istraživački angažman. No, implikacije i dosezi takva stajališta zaslužuju posebnu raspravu.

Josip Užarević