AUTORSKI PRIMJERCI

AUTORSKI PRIMJERCI

Među čitateljima knjiga vrlo je proširena bezazlena, ali uporna zabluda. Oni misle da pisac posjeduje neograničen broj primjeraka svake svoje knjige. A kad im kažete da je tih primjeraka samo deset, oni gotovo da se uvrijede, kao da ste im pokušali prodati neku nevjerojatnu foru za malu djecu, samo da im ne biste dali knjigu.

Njihov način razmišljanja zasnovan je na analogiji s nekim drugim poslovima: onaj tko uzgaja jabuke, ima jabuka koliko hoće, onaj tko pravi licitarska srca, ima tih srdaca koliko mu duša želi, onaj tko pravi fotografije, može ih načiniti koliko ga je god volja. Čitateljima nikad ne padne na um da usporede pisca sa zidarom, koji ne živi u kući koju je sagradio, ni s kovačem, koji ne jaše konja kojega je potkovao.

Ukratko, oni knjigu ne vide kao robu, koja ima svoju cijenu, pa zato i ne misle da bi tu robu trebalo štedjeti. Njima se čini ili da je knjiga sasvim duhovni proizvod, pa da bi se mogla darovati, ili da je posve bezvrijedna, te je i drsko tražiti za nju nekakav novac. Zato takvim čitateljima treba uvijek iznova objašnjavati kako to zapravo ide s tim primjercima.

Treba ih poučiti da se već u ugovoru što ga pisac sklapa s izdavačem točno navodi na koliko besplatnih primjeraka knjige pisac ima pravo, kao što se navodi i koliki će biti honorar i kada će knjiga izaći. Autorski primjerci — već se po tome vidi — imaju nekakvu vrijednost.

I zato, kad knjiga izađe, pisca na njih najprije upozoravaju, i on se njima najviše veseli. Daju mu u ruke njegovu novoizašlu knjigu, da je pogleda i onjuši, a onda mu pokažu paket u smeđem papiru ili u najlonskoj vrećici što stoji u kutu. To su njegovi autorski primjerci, i to će autor ponosno nositi kući s osjećajem da je nešto postigao i da je bogat čovjek. Da je bogat, ako ne po honoraru što ga je dobio za svoj rad, onda po broju autorskih primjeraka, kojih redovito ima deset.

Tek kad stigne kući, shvatit će da ti autorski primjerci imaju posve suprotan učinak od onoga kojemu se nadao. Nadao se, naime, da će ga oni i dalje ispunjavati srećom, a pokaže se da ga ispunjavaju tjeskobom. I to u dva smisla.

Prvo, posve subjektivno. Kad vidi onih deset primjeraka kako su svi jednaki, pisac se odjednom razočara. Dok je u rukama držao samo jedan primjerak svoje knjige, činilo mu se da je on jedinstven, neponovljiv, da je nešto čega još nije bilo na svijetu. Sad, kad ga vidi devet puta ponovljena, odjednom mu je knjiga nalik na druge knjige, i odjednom nekako kao da se udaljuje od njega. Zato pisac odmah počne vrtjeti u glavi razne maštarije da se nekako spasi: pomišlja kako bi to bilo kad bi se otkrilo da se u njegovim koricama krije tuđi tekst, kako bi to bilo da su svi primjerci međusobno različiti, kako bi bilo kad bi onaj smeđi paket bio neiscrpan i kad bi knjige samo izvirale iz njega.

Posljednje mu padne na pamet zato što brzo otkrije kako onih deset primjeraka nipošto nije dovoljno, i tu počinje druga njegova frustracija. Otkrije se u takvoj prilici da je šira obitelj zainteresirana za njegov književni rad mnogo više nego što je mislio, pokaže se da ima prisnih prijatelja kao malotko na svijetu. I zato se onih deset primjeraka brzo iscrpe i pisac kreće k nakladniku po nove.

Ali, njih, dakako, ne može dobiti besplatno kao onih prvih deset, nego za njih mora platiti. Daju mu, doduše, nekakav popust (između dvadeset i četrdeset posto), ali mu lova svejedno odlazi iz džepa, odlazi mu ona ista crkavica koju je zaradio za tu knjigu. Kupuje tako najprije pet primjeraka, pa poslije opet pet, i tako to traje dok interes za njegovu knjigu sasvim ne mine. Tada će pisac odahnuti, i nekako se osloboditi nevolje, ali tada će mu već izaći i sljedeća knjiga, i sve će početi ispočetka.

Bilo je, doduše, i pisaca koji su se u tome prilično dobro snalazili. Kupili bi, recimo, trideset ili pedeset primjeraka svoje knjige po popustu od, uzmimo, trideset posto. Vi biste se u prvi mah začudili kako mnogo znanaca i prijatelja taj ima, a onda bi vam netko rekao da se varate, jer da je riječ o lovi. Ovakav je bio račun: ako knjiga košta u knjižari, uzmimo, sto kuna, pisac ju je od nakladnika dobio za sedamdeset. Ako je našao načina da te primjerke nekomu proda po osamdeset i pet, zaradili su i on i njegov kupac. A ni nakladnik nije izgubio, jer ako njegova knjiga košta u knjižarama sto kuna, onda možete biti sigurni da joj je proizvodna cijena dvadeset.

Ali, takvi su snalažljivi autori, dakako, rijetki, a i malo je onih koji vlastitu knjigu doživljavaju kao robu. I oni dijele sa svojim neupućenim čitateljima isti stav prema njoj: ili drže da je knjiga izašla ravno iz njihova srca, pa i nema cijene, ili smatraju — u svojoj skromnosti — da knjiga ionako malo vrijedi, pa su zahvalni što je uopće objavljena. Ukratko, oni svojim knjigama ne trguju, nego kupuju one autorske primjerke, dijele ih okolo i škrguću zubima.

Sad ćete mi vi možda reći da lažem, jer siguran sam da ste nekada naišli na pisca koji je primjerke svoje knjige velikodušno dijelio lijevo i desno, i nije pričao ni o kakvih deset autorskih komada, nego se držao kao da je doista cijela naklada njegova. Odgovorit ću vam: nije cijela bila njegova, ali dobar dio jest.

Evo o čemu je riječ: o nesretniku koji je autorske primjerke dobio umjesto honorara. Nakladnik je, dakle, objavio knjigu, a onda je, umjesto da autoru isplati nekakav novac, dao ovome sto ili dvjesta primjeraka knjige. Autor je bio na to unaprijed upozoren, ali je njegova taština bila prevelika, i on je pristao. I, eto što mu se dogodilo: ne samo da se osjeća prevarenim, nego će još pasti i u depresiju kad vidi kako ima malo znanaca, prijatelja i rođaka kojima bi knjigu

mogaodati.