Antigona s fužima

Antigona s fužima

Treba se prisjetiti začetka tragedije: sukob je nastao u izigravanju zakona, morala i načela u listopadu 2004, kada je Aleksandra Broz preko dotjerana natječaja primljena na ravnateljsko mjesto u INK–u, tek tri mjeseca nakon što je diplomirala

Je li politika smijenila Aleksandru Broz s pozicije ravnateljice Istarskoga narodnog kazališta? Sudeći po brojnim ovoljetnim novinskim člancima i televizijskim prilozima, u to ne treba posumnjati ni na trenutak. Već u naslovima tih članaka riječima linč, odstrel, osveta, potom sintagmama tipa istjerana Titova unuka, roditeljska utjeha, politika i umjetnost, politika u kazalištu i sličnima, sugerira kako nema nikakve sumnje u to da je Grad Pula, vlasnik Gradskog kazališta, Aleksandru Broz smijenio iz odioznih, takoreći prostačkih razloga osvete, podrijetla, ljubavne romanse.

Uzalud, dakle, kongenijalno promišljanje teatra Saše Broz, uzalud, dakle, upravo svjetski izbor suradnika na brojnim vrhunskim umjetničkim projektima, uzalud, dakle, izvrstan um koji je napokon uspostavio ekonomiju kazališta, uzalud, dakle, činjenica da je Pula od pomorskog Sibira, kako ju je nazivao J. Joyce — napokon postala nezaobilaznom točkom u itineraru svih Thalijinih štovatelja. Prljava se politika bavi stvarima u koje se uopće ne razumije. Prljava se politika usuđuje spomenuti da je bivša ravnateljica Broz potrošila 1,2 milijuna kuna na produkciju samo triju predstava, a to je čak 90 posto novca predviđenih za sve kazališne programe tijekom prošle godine. Krajnje šporka politika drznula se zaključiti da je takvim raspolaganjem čak 50 posto programa ostalo nerealizirano. Svu svoju pokvarenost i nezrelost politika razotkriva u trenutku kada ustvrđuje da se Saša Broz uopće ne drži programa na temelju kojega je primljena na ravnateljsko mjesto. Drskosti politike doista nema kraja: bavi se čak i time da je Grad Kazalištu odobrio namjenska sredstva za zapošljavanje dvaju glumaca, a zaposlena je samo jedna glumica, dok novac za drugoga glumca nije vraćen. Posljednji je čas da se pokvarenim gradskim političarima hrabro kresne istina u lice: Ako želite trećega glumca, dovedite si Euripida! Ako želite ansambl, tu vam je Lucija Šerbedžija.

Tragedija u pulskome kazalištu poprima antičke dimenzije: onaj tko ne vidi da je tu na djelu prava inačica suvremene Antigone, u kojoj se sukobljuje ljubav prema porodici i državni zakon, doista je ili glup, ili zao. Kreont, u ovom slučaju Ivan Jakovčić s jedne strane, a s druge — pogodite tko. Ni Antigona ni Saša Broz ne bi izabrale Jakovčića. Ali, druga bi trebala imati dovoljno dostojanstva da se u svojoj kontemplaciji prisjeti začetka tragedije: sukob je nastao u izigravanju zakona, morala i načela u listopadu 2004, kada je Aleksandra Broz preko dotjerana natječaja primljena na ravnateljsko mjesto u INK–u, tek tri mjeseca nakon što je diplomirala (studirala je osamnaest godina). Prema zakonu, tim se natječajem moralo tražiti pet godina rada u struci, ali tražilo se »tri godine radnog iskustva« — taman koliko ih je gospođa Broz imala zahvaljujući statusu samostalne umjetnice. U tom trenutku ona nije ispunjavala uvjete propisane Pravilnikom kazališta: Pravilnik je stavljen izvan snage! Tim se natječajem, protivno zakonom propisanih trideset dana roka za prijavu, dalo tek deset dana. O izboru ravnatelja, a to već svi znaju, odlučivalo je pulsko Gradsko vijeće, čiji je predsjednik u tom trenutku bio Livio Bolković, zaručnik Saše Broz. Unatoč preciznoj ocjeni struke, njezin su predloženi program političari ocijenili najboljim — jer je nabolji!. Tada, Programski savjet kazališta predvođen autoritetom teatrologa dr. Borisa Senkera u većini odbacuje prijedlog da Saša Broz postane ravnateljicom INK–a. Preko stava tog stručnog tijela, politika je prešla, kako je kazališni kritičar Jasen Boko napisao u »Slobodnoj Dalmaciji« »kao preko turskog groblja«. Programski je savjet raspušten, a u gradsko Vijeće za kulturu Saša Broz postavlja znamenitoga teatrologa Brunu Langera, javnosti poznatijega kao člana Atomskoga skloništa, da bi sugerirao programske orijentacije INK–a. Toliko o poštivanju struke, na koju se ovoga ljeta, kukajući nad pokvarenom politikom, pozivala Saša Broz.

Ta gnusna politika, koja osporava rad Saše Broz, ne dolazi na predstave i, u skladu s tim, nema uvid u rad kazališta. Ruku na srce, ni prošla gradska vlast, koja je Sašu Broz imenovala ravnateljicom, nije se odveć zalijetala u teatar. I što je sa strukom koja je podržala Sašu Broz u političkim spletkama? Ako izuzmemo njezine suradnike poduprli su je ljudi koji uglavnom ne poznaju cjelinu INK–ova programa u protekle dvije sezone. Zašto? Valjda zato da bi kolegici darovali iluziju antičkoga odlaska, a publici razlog za velebno kolektivno uzbuđenje.

Dubravka Lampalov