5 X 5 = MOTOVUN 2006.

5 X 5 = MOTOVUN 2006.

Iznimno natrpana satnica četiriju lokacija na kojima su održavane projekcije ponudila je niz zanimljivih filmova, no od novih naslova iz poluamorfne mase podjednako kvalitetnih uradaka izdvojila su se tek tri ili četiri. Kako to obično biva, oni su u konačnici (uglavnom) ostali bez priznanja…

Samo se na jednom mjestu može organizirati petodnevni filmski festival i posve zaobići vikend; samo se na jednom mjestu na redovitoj tiskovnoj konferenciji od organizatora može čuti kako je njihov cilj smanjiti broj posjetitelja. I pritom imati dobar, vrlo posjećen festival. Jasno, riječ je o Motovunu. Elementarna nepogoda za dobar dio stanovništva malog istarskog mjesta, za druge, nas prolaznike, već je osam godina nezaobilazno mjesto oko kojega se planiraju ljetovanja. No, kako vrijeme prolazi, neke se stvari ipak mijenjaju. Filmovi nikada nisu bili jedini razlog za toliko pretrpan Motovun, no s vremenom bi mogli postati; dojam je da se to i želi postići. Nema više gostovanja velikih estradnih imena koja mame svojim hituljcima; ove su godine gosti bili džezisti poput Matije Dedića, Jasne Bilušić ili Boška Petrovića. No, što je s filmovima? Iznimno natrpana satnica četiriju lokacija na kojima su održavane projekcije ponudila je niz zanimljivih filmova, no od novih naslova iz poluamorfne mase podjednako kvalitetnih uradaka izdvojila su se tek tri ili četiri. Kako to obično biva, oni su u konačnici (uglavnom) ostali bez priznanja…

Razglednicu motovunskog festivala iscrtat će nagrađeni filmovi — bez njih neće se održati ni jedna gostujuća retrospektiva, o njima će biti najviše medijskih riječi. Staza uistinu jest odavno određena, no i toliko je utrta da stranputice ne dolaze u obzir. Pogled na filmsko lice osmog Motovun Film Festivala i ovdje će započeti upravo od laureata. Pojavljivanje Gorana Dukića unutar zidina gradića uzbunilo je mahom sve — i njegove kolege filmaše i novinare. Kako i ne bi kad je to čovjek koji je snimio film Mirta uči statistiku. Na prvim Danima hrvatskog filma 1992. taj je short oduševio podjednako kritiku i publiku. Za mnoge je to i dan–danas ponajbolji hrvatski film devedesetih. Dukić ubrzo potom odlazi na onu stranu Atlantika i, evo, tek se sad vraća s debitantskim dugometražnim djelom. Pizzeriju Kamikaze nagradila je motovunska publika, ali i festivalski žiri (Milena Dravić, Jasna Žalica i Vilim Matula) u kategoriji odAdoA. Zanimljivo je kako se kategorija koja pod svoj interesni sitnozor uzima filmove od Albanije do Austrije proširila i na Ameriku... A Dukićev je film, nedvojbeno, posve američki. Klasični nezavisni srednjostrujaš koji podrazumijeva turobne i nesretne tinejdžere, putovanja tamošnjim nepreglednim cestama i naramak brzopoteznih šala koje završavaju nužnim hepiendom. Film posve po mjeri ovogodišnjega Motovuna: zabavan, na trenutke pametan, ponešto sladunjav i posve primjereno alternativan.

Glavna nagrada festivala, Propeler Motovuna, otišla je australskom filmu Gledaj lijevo – desno. Ne čudi to jer u žiriju su sjedili glumci, a upravo su glumačke izvedbe najuspješniji dio filma. Sadržajno i izvedbeno još jednom imamo situaciju već dobro uhodanih obrazaca. Ako Amerikanci imaju Magnoliju i Fatalnu nesreću, Britanci Zapravo ljubav, zašto Australci ne bi imali svoju verziju isprepletenih životnih priča koje sigurnim korakom vode katarzi, iskupljenju i osobnom usavršavanju? Budući da je Sarah Watt, scenaristica i redateljica filma, u prvom redu dijete animacije, svoj je igranofilmski prvenac dodatno ušminkala animiranim sekvencama. Jednom one prikazuju strahove i dvojbe protagonista, a u drugim prilikama komentar autorice, čak i njezino poigravanje s percepcijom gledatelja. Gledaj lijevo – desno neuobičajeno je običan motovunski pobjednik, tim više ukoliko se prisjetimo primjerice prošlogodišnjeg osvajača Propelera, Smrti gospodina Lazarescua (i ove godine prikazan u kategoriji Motovun na bis).

Prva plaća bosanskohercegovačkog autora Alana Drljevića proglašena je najboljim uratkom kratkog metra iz selekcije Motovun Online. Trinaestominutna drama koja tematizira igru ruskog ruleta na minskim poljima (uključeno je klađenje, pečena janjetina i truli zapadnjački posjetitelji) iz neobjašnjivih je razloga pobijedila. Film koji je bolno plošan i prvoloptaški, koji nudi tek neobičnu ideju, nikako nije zaslužio nagradu. Tim više što je u istoj kategoriji prikazan odličan mađarski Pred zoru. Redatelj i scenarist Bálint Kenyeres u jednom jedinom trinaest minuta (i opet!) dugu kadru pokazao je iznimno umijeće filmske koordinacije i poštovao sva pravila filmskog kratkog metra. Jedno sadržajno iznenađenje za početak, jedno za sredinu i jedno za sam kraj. Trgovina ljudima rijetko je kada tako plastično i uvjerljivo prikazana, a pored spomenutoga Kenyeresa velik je obol filmu dao i uistinu vješt snimatelj Mátyás Erdély. Ne treba preveliko promišljanje da bi se zaključilo kako je najslabiji organizacijski trenutak Osmoga motovunskog filmskog festivala tretman kratkometražnih filmova. Andrej Korovljev i Josip Visković napravili su odličnu selekciju, no zbog različitih formata na kojima su filmovi pristizali njihov je projekcijski raspored upao u posvemašnji kaos. Neki su filmovi imali samo jutarnje, a drugi pak samo večernje projekcije. Cjelokupni uvid u selekciju Motovun Online iz tog je razloga bio nemoguć — kratki je metar zaslužio bolji status.

Pored Pizzerije Kamikaze još je jedan film osvojio dvije nagrade. Austrijski dokumentarac Mi hranimo svijet. Erwin Wagenhofer gotovo je sam dovršio taj pamtljivi dokumentarni film. Scenarij, režija, kamera i montaža: za sve je zaslužan samo on. Industrijalizacija u prehrambenoj proizvodnji i potrošačko društvo u kojem egzistira bogatiji, manji dio populacije majčice nam Zemlje, kao da su nastali na filozofskim postavkama neomaltuzijanaca. Od siromašnih uzeti što više, a pritom goleme viškove bogatih doslovce bacati u peći toplana… Naš je to svijet u kojem se na tržište gura sjeme za jednokratnu uporabu, u kojem pilići put od jajeta do nedjeljnoga objeda prevale u samo dva tjedna; svijet u kojem fiziokrati više jednostavno ne postoje. Mi hranimo svijet kao najbolji su prepoznali dva žirija; onaj Amnesty Internationala (Jesper Andersen, Nela Pamuković i Vladan Petković) i onaj Međunarodnog udruženja filmskih kritičara (FIPRESCI), u kojem su sjedili Jean Roy, Bojidar Manov i autor ovog teksta. Odnedavno pravilnik FIPRESCI–a ne zabranjuje nagrađivanje filmova koji su već primili priznanje udruženja, no svejedno, duh odredaba sugerira da se traže novi naslovi koji zaslužuju preporuku kritike. U tom kontekstu prevelikih dvojbi o pobjedniku i nije bilo. Wagenhofer je prije svega podrobno istražio temu kojom se pozabavio, tehnički je realizirao bez pogrešaka i s nesmiljenom objektivnošću utemeljenom na činjenicama s lakoćom razotkrio odgovore na brojna pitanja: problem gladi u svijetu, ljudski odnos prema prirodi i posvemašnja alijenacija vrloga novog Zapada. Nekoliko riječi o nekim ranijim nositeljima FIPRESCI–eve nagrade upravo slijede…

Asocijativnim naslanjanjem na velikog Huxleyja dolazimo do još jednog odličnog naslova. Motovunska priča o dobrim filmovima ni izdaleka ne započinje niti završava samo s nagrađenima. Lucile Hadžihalilović predstavila se pamtljivim naslovom Nevinost. Dvosatna (anti)utopija odvodi nas u začudni djevojački internat. Mjesto je to izvan vremena i prostora, svojevrsna limbična obrazovna ustanova gdje se pravila određuju nekom iščašenom, gotovo nezemaljskom logikom. Vizualno iznimno atraktivan film, koji refleksivnošću i hermetičnošću nikako ne može usrećiti šire gledateljstvo. Podvojene reakcije nakon projekcije posve su razumljive. Jednima je film Hadžihalilovićeve manirističko prenemaganje, a drugima ulaznica za vrtuljak promišljanja i prepoznavanja brojnih filmsko–književnih referencija, među koje nedvojbeno pripada i Vrli novi svijet. Bohdan Slama snimio je pak nešto posve drukčije i već dobio nagradu kritike, dakako. U neformalnom razgovoru otkrio je kako se u Češkoj teško dobiva novac za drame jer je njihov patent, gorko–slatka komedija, odveć popularan da bi se zastranjivalo u nezabavne vode. Svejedno, i u takvim se okvirima može iznaći rješenje. Slamina Nešto kao sreća jednostavno je rađena tako da se ono slatko svelo na najmanju moguću mjeru, a ono gorko posebno naglasilo. Moderna istočnoeuropska urbana drama daje neke nove, nama bliže definicije tzv. generacije X. Pitanja su smisla, moralnih izbora i uopće samodefinicije dakako tu, no cjelokupni je taj koloplet identifikacije uronjen u oporu egzistencijalnu nesigurnost koju donosi okolnost življenja u ne odveć dobrostojećoj državi. Odlični glumci, pametno sugestivna kamera, kostimografija i scenografija, te posebice vrlo dobar scenarij sama redatelja, svakako su činili jedan od vrhunaca Motovuna 2006.

Konkurencija glavnoga programa bila je sastavljena od dvadeset i dva filma, Put za Guantanamo Winterbottoma i Whitecrossa u posljednji je trenutak povučen zbog neriješenih pitanja autorskih naknada za jugoistočnu Europu, i jasno da se našlo i nekoliko filmova koji od dobra prosjeka odudaraju u negativnom pogledu. Ponajprije to vrijedi za rumunjski Bolestan od ljubavi Tudora Giurgiua. Lezbijska ljubavna drama s poštenom količinom incestuoznosti nevjerojatno, ali istinito, u devedeset minuta nije uspjela reći apsolutno ništa o jednom svojem liku. Gdje su njihove motivacije, što ti ljudi rade, koje su im istinske pozadine? Filmovi se ne snimaju naznakama; tako se rade skice. Nažalost i Dalibor Matanić ulazi u krug podbačaja. Prebacivanje s televizijskih kaseta na filmsku vrpcu nije slavno prošlo (neujednačen i nekvalitetan zvuk), a ni sam se film nije proslavio. Previše je klišeja i, baš kao u Giurgiua, odveć se oslanja na gledateljsko podrazumijevanje — razumijevanje je ipak važnije.

Koje zaključke na samu kraju izvući? Motovun se i opet pokazao kao uspješan festival. Kada se nakon pet dana s prosječno pet odgledanih projekcija sa zadovoljstvom sjeda iza računalnog ekrana, ni jedan drugi zaključak ne dolazi u obzir.

Hrvoje Pukšec