Zašto je Tesli neugodno i tijesno?

Zašto je Tesli neugodno i tijesno?

Premda je svojedobno izazvao salve gorka podsmijeha tvrdnjom da mozak u Hrvatskoj vrijedi dvije njemačke marke, sada se vidi da je slavni čuvar državnoga pečata zapravo bio trezven čovjek, te da je dobro procijenio, a možda i precijenio to na ovim stranama nedovoljno rabljeno pomagalo. Jer što je kultura, što je struka, što je prostorno promišljanje, što je spomenik u gradskom prostoru, što je planiranje spomeničke plastike u odnosu na prostorne i urbane zadanosti, što je naposljetku pravovremena i u cijelosti promišljena, a što s druge strane nepromišljena volja i puka sila, odsutnost mjere i prisutnost banalnosti (Veselko Tenžera), još su u nas neriješena i otvorena pitanja.

Da će svi argumenti stiješnjena gradskog prostora, života i struke pred naletom ideje i vizije da se spomenik Nikoli Tesli kipara Ivana Meštrovića postavi na zamišljeni prostor (križanje Nikolićeve i Preradovićeve ulice) biti nedovoljni, moglo se vidjeti i po tome da je vizija kao od šale uklonila i Zid boli i tako pod maskom pseudobrige, pseudoargumenata i trabunjanja o dostojanstvu humanim preseljenjem pretvorila simbol žrtve u posve drugo agregatno stanje, te pomogla njegovu iščeznuću. I kada se već na tom mjestu nije poštivala autentičnost mjesta, motivacije i žrtve, što bi trebao značiti prostor grada koji je kao stvoren za vizije takva tipa.

Ali što je uopće spomenik? Umjetničko ili društveno biće? Komad kamena ili bronce u prostoru ili sugovornik života? Komunikacijska razina stvari? Ali ovdje nije važna ni struka, ni logika prostora. Jer sve se mijesi u loncu političke apologije i shvaćanja vlasti kao sirove moći koja smatra da je budućnost njihovo opravdanje. Jer Bandić je sve!. On je Zagreb. On je kultura. On je gospodarstvo. On je sport i rekreacija. On je Sljeme. On je kum. On može postaviti Teslu, stvoriti Kosteliće, Krležu... On je šerif. On je primjer junaka u svemu polurazvijene zemlje i u gradu koji neke šaljivčine, ali i ozbiljni ljudi, zovu Metropolom. Logika je jasna, razumljiva i prostodušna. Jer sve je tu; vizija i obljetnica. Doduše, u taj prostor, ma koliko malešan, može stati i nekoliko desetaka metara veliki Buddha ako je preživio kulturnu revoluciju u Afganistanu, egipatska sfinga ili barem Grgur Ninski! Oni tamo stanu. Jer problem spomenika za politiku je puki problem postavljanja ili uklanjanja kipa. Tako i tijelo utisnuto na spomenuti prostor istiskuje smisao (postojanja) prostora, oštećuje grad, komemorira i umrtvljuje, a ne potvrđuje život. Jer što znači posaditi u tijesan prostor spomenik koji je samo u figurativnom dijelu visok 2,5 m?! Što s postamentom? Je li i on sastavni dio spomenika? U kakvu su odnosu kip i prostor? Jer spomenuta plastika mišljena je za dominantni vid i najrječitiju poziciju bez plastičke otvorenosti i cjelovitosti. Pa ipak želio bih osim Bandića i uslikanih političara i njihove samovolje vidjeti neko stručno tijelo, jednu studiju, nekog stručnjaka odnosno stručni autoritet koji je potpisao naum i viziju koja bi — što je najteže — makar mrvicom smisla spojila mjesto i Meštrovićeva Nikolu Teslu. Pa gdje je sada neki novi Radovan Ivančević? Neslaganje sa spomenutim naumom ovdje je uljudna i pitoma riječ. Kultura zajedno sa svim svojim velikanima na društveno rubnim pozicijama nema moći ovladati ni prostorom koji joj po naravi pripada. Primjerice, što znači nagomilavanje spomenika i zapravo nesretnih rješenja na malo prostora oko Cvjetnoga trga i središta grada dok desetak metara niže postoje već prave pustinje u kojima spomenika nije ni za lijek.

Eto uzmimo samo gusto spomenicima naseljen prostor oko Cvjetnoga trga, koji je sredinom devedesetih zapravo uništen i koji je od malog intimnoga prostora spregom noći i moći pretvoren u ceremonijalni prostor i gdje je jednom spomeniku Ivana Rendića Petru Preradoviću nametnuta konkurencija u obliku preuzetnoga kandelabra (od dragosti i tepajući nazivana zagrebačkim). Tako su sada zagrebački kandelabri, Preradović i Rendić jednakovrijedni. Zamakneš li s toga trga u Bogovićevu, zasvjetlucaju stijene u daljini hotela i osiromaše Kožarićevo Sunce, koje je u usku i tijesnu gabaritu postalo dio svjetlucava mobilijara, a ne akcent simboličkoga kontrapunktiranja kakav je nekoć bio na pješačkom otoku, okružen historicističkom arhitekturom Kazališnoga trga. Pa ako se zamakne u Varšavsku, naleti se doslovno i preneseno na velikog Tina Ujevića (pogrdno nazivana i King Kong i Godzila). Premda dobro modeliran, kip uživa čast biti na dvama postamentima — jednom organičkom i vezanom uz kip i drugom koji pomalo grobljanski komemorira život. Bilo bi sasvim dovoljno da mjerodavni uklone kamenu osnovu i smjeste Tina Ujevića u razinu prolaznika i sugeriraju tako prisniji dodir Tina s prolaznicima — kako je uostalom i bilo za pjesnikova života. I sada je postavljen Nikola Tesla, koji će po gospodinu Bandiću razgovarati i komunicirati sa Zdencem života što je optički pa i konceptualno nemoguće, ali se, priznajem, vizionarski može o tome, kao i o svemu, trabunjati do mile volje. Naposljetku, što je navelo sina velikoga kipara, Matu Meštrovića, da promijeni mišljenje te da se Institut Ruđera Boškovića pomiri sa nestankom svojega Tesle. Kako je ta ideja u jučerašnjim najljućim protivnicima dobila današnje pobornike i zagovaratelje, možemo samo nagađati. Bilo kako bilo, sve je došlo zamišljenom kraju. I kip je samo komad kamena i bronce, koji tek ostaje u sukobu s prostorom grada, životom i ljudima. A to je loš kip. Ali to je Meštrovićev kip, a za Meštrovića su i jedino čuli naši političari.

Pišući jednom o nesretnoj sudbini Salone, napisao sam da provalu Barbara datiraju u 614. godinu. Pripomenuo sam da je to najdulja godina. Jer i ovoj provali vizija pravi su sugovornici samo vlasnici kipa i nositelji autorskih prava. Sve drugo i svi drugi, urbanisti, zaštitari, povjesničari umjetnosti, struka, građani... mačji su kašalj. A sve to može iznjedriti samo sredina u tranziciji, kojoj treba ne samo kultura kao resor nego kultura svega — ponajviše kultura svakodnevnoga života.

A duh pun voljna entuzijazma nastoji za svoje vladavine (uz otvoreniji ili prikriveniji prezir i prema svjetini i prema pametnjakovićima — što je obilježje svake moći) utisnuti pečat. I budimo iskreni; sva skrb oko kipa, obljetnice, Tesle, Meštrovića itd. samo su puka građa vlastite mramorne biste — vidljivi i performativni znakovi vlastite moći. Tamo će se komemorirati i postavljati vijence, paliti svijeće i tom će slavnom čovjeku, u svojoj domovini na koju je ponosan, na mjestu na kojem je postavljen, biti nelagodno i tijesno.

Da struka i umjetnost ni u uredima za kulturu nemaju nikoga svoga, da su primitivizam, voluntarizam i sirova moć na djelu, nema boljega dokaza. Uostalom, kaže Predsjednik »pa niti Tesla nije bio prihvaćen« ! Eto analogije! I riječi prvoga čovjeka neshvatljive su, ali jednom će biti shvaćene. Jer svi mislimo na budućnost bacajući sadašnjost i život pod noge i u bijedu. To izgovori ispod svjetiljki koje od noći čine dan i ostade živ! To izgovori uz sjajnu tranziciju kipa na prijelazu iz 21. u 19. stoljeće!

I tako se jedan kip iz ružne sadašnjice premješta u bolju prošlost.

Ive Šimat Banov