Vječna gerila domaćih romantičara

Vječna gerila domaćih romantičara

Međunarodni projekt Pasijans u startu je imao osiguran prostor, promidžbu, niz gostovanja i zorno pokazao kako se takve stvari produciraju u svijetu, koje su mogućnosti uklapanja u europsku kulturnu politiku

Na suvremenoj hrvatskoj (čitaj zagrebačkoj) plesnoj sceni ništa novo. Mnogo predstava, malo repriza, zapažena gostovanja, dobri plesači, intrigantni, angažirani projekti, zanimljive radionice, ali nigdje sigurna, pravoga prostora za igranje. Vječna gerila, stalno oni koji su u podređenoj, često i uvredljivoj poziciji molitelja, koji traži veze i poznanstva, koriste se šarmom, ili odustaju nakon što su novcem dobivenim od Grada i Ministarstva pokrili (ili nisu) troškove iznajmljivanja dvorane i, posebno, tehnike premijernoga projekta. Radovi su na Plesnom centru u Ilici u tijeku, a onda se koji put čini da i nisu. Još jedan Tjedan suvremenoga plesa organiziran je u grozničavu traženju dvorana i termina, kao da plesna scena nije dio domaće kazališne zbilje, i to kvalitetan dio, i kao da nije riječ o uglednu međunarodnom festivalu.

BADco u prosincu 2005. obilježio je svojih pet godina, kako je napisao Igor Ružić »opstanka s pokrićem«, zauzimanjem (usput, vrlo impresivna) prostora tiskare Borba na Cvjetnom trgu, dijela Nevidljivoga Zagreba koji su privremeno vratili javnosti i pokazali kako bi ga itekako znali i mogli sjajno iskoristiti. Tijekom šest dana događale su se predstave, razgovori, projekcije, prezentacije, istraživanja i instalacije, promišljeni presjek zavidnog broja ostvarenih projekata, sve pod znakovitim naslovom …2005…dijeljeni prostor. BADco se u isti prostor vratio pet mjeseci poslije s projektom memories are made of this. Izvedbene bilješke. Ako još uvijek primaju čestitke za peti rođendan, želim im da i dalje dijele taj prostor.

Mladi su se i ove godine snašli preko projekta WARP2, Večeri autorskih radova i performansa Eksperimentalne slobodne scene, udomljena u prostorima suorganizatora Kulture promjene SC–a. Tu su, uz neke reprizne izvedbe, predstavljeni novi važni projekti poput OOUR–ova To be confirmed (Selma Banich, Sandra Banić i Zrinka Užbinec), Treći imaginarij Nensi Lazić i dance_lab collectivea, kojim je autorica zaokružila istraživanje kretanja unutar geometrijski ograničenih prostora, Uroni tišine Trupe To i autorice Ive Pavičić, koja se tom premijerom nakon dulje stanke vratila na scenu i dalje inzistirajući na izrazito vizualnim motivima, pa Solo: Ciklus/1/Projekt o radu Željke Sančanin (k.o.) ili Heroine Mile Čuljak. Pojavila su se i nova autorska / izvođačka imena kao Rina Kotur ili Nino Bokan, nove skupine i projekti unutar kojih se traže nove ideje i izrazi, no još je pitanje kako preživljavanja i održavanja projekata, tako i ozbiljnosti namjera, upornosti i talenta tko će se od njih nametnuti kao nova snaga na plesnoj sceni.

Studentski centar zapravo je tijekom čitave sezone bio jedno od rijetkih mjesta otvorenih plesu i mlađim autorima. U Klubu je izvedena plesno–vokalna predstava Lijevo bedro Silvije Marchig, u dvorani MM Souvenirs / Living the Memories (poznatije kao Laredo) Petre Zanki i Banana Guerille, skupine nedvojbena svježega šarma, pa onda Korozija d.o.o. Natalije Manojlović, Lady Macbeth in Furio Marjane Krajač, koja je ovaj put pozvala na suradnju i suigru Selmu Banich. U SC–u gostovala je i samoborska Burka s premijerom Niz izbora.

Trešnjevačka plesna scena i dalje djeluje i na profesionalnoj razini. Ove godine tamo smo mogli vidjeti Kratki program br.1 Irme Omerzo, vrlo zanimljiv interaktivni projekt za plesače, glazbenike i crtačicu, kao i poetičnu Plastiku Katje Šimunić i Llinkt!–a. Time se Llinkt!, iako krenuvši iz vanjskoga prostora parka, vratio klasičnoj pozornici, nakon sjajnih, angažiranih akcija Krhke točke grada (Vitić pleše i Kavana Corso) kojima je upozorio na neke drage, krhke, nepravedno zapuštene zagrebačke prostore.

U Zagrebačkom kazalištu lutaka odličnu scenu našli su Katarina Đurđević s dosad najzrelijim projektom Gdje mi je nestao pupak?, Jasminka Neufeld Imrović s nekom vrstom obiteljske predstave Majka i dijete, uvijek čista i misaona Marija Šćekić s novodorađenim solom Jedno, Tala s dvama kraćim autorskim djelima: komornim Sjemenom Tamare Curić i zaigranim Liftom Larise Lipovac, Suzana Sliva s nekom vrstom plesnog omnibusa s temom Postelja.

Rajko Pavlić na Tjednu je privukao veliku pozornost sa sjajnim projektom Domesticus vulgaris ili jednostavno domaće koji je kao autentičan hrvatski proizvod (glazba Cinkuša i animirani film Ciganjska) čekao šest mjeseci za drugu izvedbu! Hvala Bogu bit će i treća na festivalu u Svetvinčentu…

Studio za suvremeni ples ove je sezone više u znaku Slavuja, lijepoga kazališnog projekta za djecu ostvarena s Kazalištem Trešnja. Predstava ambiciozna naslova Identitet dodira ili ritam matematike mlađega slovenskog koreografa Gregora Lušteka nikako nije mogla slijediti uspjeh Faričeva Posvećenja proljeća. Zapravo su mnogo zanimljivije bile prezentacije dviju radionica: ona za podmladak Studija Natali Radelić, a pogotovo Partytura pod vodstvom Nensi Lazić, koja se s plesačima vrlo kreativno i duhovito poigrala prenošenjem glazbenoga znakovlja u plesni rječnik.

Zagrebački plesni ansambl ostao je na profesionalnoj razini s dvjema kvalitetnim premijerama: na početku sezone Priče bez niti Alexisa Eupierrea, s nekim vrlo uspjelim dijelovima komuniciranja energijom, te proljetnom velikom produkcijom, odnosno koprodukcijom s En–Knapom, Cankarjevim domom i ZKM–om. Međunarodni projekt Pasijans tako je u startu imao osiguran prostor, promidžbu, niz gostovanja i zorno pokazao domaćim romantičarima kako se takve stvari produciraju u svijetu, koje su mogućnosti uklapanja u europsku kulturnu politiku. (Naime, nije dovoljno biti dobar!) Svakako je to zasluga i rijetka menadžerska sposobnost Snježane Abramović, voditeljice ZPA i Festivala u Svetvinčentu, a dobra je vijest, od početka 2006. i predsjednice novo osvježene Udruge plesnih umjetnika, pune konkretnih planova i želja. Mislim da je i to u ovom trenutku mnogo.

Maja Đurinović