VESELA ZGRADA SRETNIH KLINACA

VESELA ZGRADA SRETNIH KLINACA

Dobili smo objekt koji razinom projektantsko–oblikovne kreativnosti i inventivnosti ovoga trenutka može ući u bilo koji ozbiljan, suvisao, pa čak i dizajnerski nabrijan pregled europske i svjetske recentne arhitekture

Danas su sve rjeđi arhitektonski objekti koji se volumenom, rabljenim materijalom i elementima oblikovanja pročelja — primjerice bojom — ne nameću prostoru u kontekstu predizajnirane arhitekture, a da ujedno iskazuju svu idejnu i zanatsku bravuroznost projektanata. Projekt dječjeg vrtića na zagrebačkom Jarunu arhitekata Penezića & Rogine iz 2002. (realizacija 2006) jedan je od takvih sretnih objekata, u kojemu su se optimalno spojili veličina zadane parcele, traženi program, interpoliranje u okolni kontekst stambenih zgrada i maksimalna podređenost projekta korisnicima, odnosno djeci. Ni u jednom segmentu oblikovanja dvoetažnog objekta vrtića ne može se pronaći zamjerka da je u interijeru negdje narušena fina ravnoteža između zahtjeva programa objekta i arhitektonskih prostorno–dizajnerskih rješenja. Linerano impostiran objekt vrtića postavljen je dužom stranom prema jugu / jugoistoku radi vizura na jadransko jezero i maksimalne dnevne insolacije interijera. Standardni L–tlocrt objekta prelomljen je pod tupim kutem, čime je naglašeno odvajanje funkcija objekta u horizontali i vertikali, na katu, odnosno, dvoetažnoga trakta gospodarsko–tehničko–upravnog dijela vrtića, koji je u potpunosti odijeljen i organiziran oko gospodarskoga dvorišta na zapadnoj strani. Tri zasebna ulaza u vrtić (jaslički, vrtićki i gospodarsko–upravni) još više naglašavaju odvajanje, ali i bržu komunikacijsku protočnost funkcija objekta, što ide na ruku neometanu dječjem boravku, igri i odmoru, ali i održavanju visokih higijenskih standarda objekta. Tri međusobno povezana funkcionalna dijela objekta dijele se još u prizemlju na tri jedinice jaslica, veliku polivalentnu prostoriju za priredbe i dvije jedinice vrtića, dok je na katu smješteno pet jedinica vrtića za malo veći uzrast. Cijeli je objekt u velikim površinama stakla, jer je glavna tema projekta bila prozračnost, svjetlina i osunčanost uz primjerenu zaštitu od direktne insolacije. Tako jasličke i vrtićke jedinice u prizemlju preko natkrivenih terasa ostvaruju izravan dodir s vanjskim zelenim površinama za igru i odmor, a one na katu preko plitkih lođa i dvije prostrane terase prema jugu koje su sa stubama povezane s dvorištem, dokidaju tipičnu sliku vrtića kao pedagoškoga bunkera za čuvanje djece. Iznimno plastički i volumenski dinamizirana pročelja, sinkopiranje linije volumena cezurama terasa na katu, igra s krovnim kosinama i istacima, otvori različitih formata i oblika, kao i uporaba različitih materijala (trespa–ploče, aluminij, staklo, linoleum) rezultirali su objektom na kojem je svaki takav arhitektonski dodatak bitan i funkcionalan. Jasne i čisto rezane linije volumena dopuštaju visok stupanj otvorenosti prema vanjskom zelenom prostoru, a posebna je pozornost posvećena inkorporiranju zelene površine s odabranim zasađenim biljem na krovnom dijelu prizemnoga pročelnog dijela vrtića (suradnica na projektu: Ksenija Jurčić–Diminić, pejzažna arhitektica), kako bi djeca mogla gledati u cvijeće dok prolaze staklenim hodnikom prvoga kata. Na ovom je objektu sve podređeno djeci, a da nisu iznevjereni postulati suvremene funkcionalne arhitekture koja se koristi novim materijalom uz autorski pečat arhitektonskog dvojca Penezića & Rogine. Hodnici su u inerijeru dovoljno široki da se na njima mogu susretati i mimoilaziti dvije male horde klinaca bez da se itko ozlijedi elementima arhitekture. Ipak, glavni je element oblikovanja pročelja i interijera na ovom vrtiću bez obzira na sve druge konstruktivno–tehničko–programske detalje neosporno boja. Odabrane nijanse ružičaste i narančaste boje koje daju glavni akcent pročeljima pomno su birane i prostudirane, jer riječ je o nijansama koje u kromoterapiji podižu pozitivno raspoloženje i umanjuju duševni i tjelesni umor, ali ne do mjere da utječu na porast agresivnosti i razdražljivosti, što je iznimno važno ne samo za djecu nego i za živce teta u vrtiću i drugog pomoćno–administrativnog osoblja. Igra plavih, zelenih, ružičastih, narančastih i bijelih nepravilnih pravokutnika na glavnoj sjevernoj i zapadnoj fasadi pojačava element dječjeg doživljaja boravka u vrtiću kao vesele igre, i ulaska u radosnu, prijateljski raspoloženu zgradu. Ovo je objekt kojemu će se tek trebati posvetiti ozbiljniji esej ili studija, jer riječ je o arhitekturi na kojoj su nedodirljivi ego i neupitna, često nelogična genijalnost arhitekata — što krase priličan broj recentnih zdanja u nas i u svijetu — bili maksimalno potisnuti, a dobili smo objekt koji razinom projektantsko–oblikovne kreativnosti i inventivnosti ovoga trenutka može ući u bilo koji ozbiljan, suvisao, pa čak i dizajnerski nabrijan pregled europske i svjetske recentne arhitekture. Sudeći po licima djece i teta iz vrtića na otvaranju objekta, oni su već shvatili koliko su povlašteni radom i boravkom u ovom vrtiću, a čak je i naš gradonačelnik pokazao moć intuitivne prosudbe visoke arhitektonsko–funkcionalne kvalitete objekta koja nadilazi standardnu funkciju vrtića kada je, na zaprepaštenje prisutnih, izjavio kako »sada vidi da niti jedna kuna za ovaj vrtić nije bila previše«, jer »da je znao kako će ovo biti lijepi vrtić, dao bi još i više«.

Iva Körbler