Varijanta pasivnoga otpora

Varijanta pasivnoga otpora

Nevenka Videk, Tri stoljeća s pjesnikom Brata Sunca; Franjo Asiški u hrvatskome pjesništvu i prozi od 16. do kraja 18. stoljeća, Zagreb, Disput, 2006.

Jedan značajan odvjetak književnopovijesnih proučavanja, u slijedu najboljih filološkopozitivističkih koncepcija književne povijesti, bavi se proučavanjem građe, tzv. Stoffgeschichte, koji već dva stoljeća posvjedočuje vrijedne kulturološke rezultate. A još jedan specijalniji, uži segment takva proučavanja bavi se problemom izučavanja književnih junaka, koncepcijama izgradnje lika, njegovim funkcijama u književnom, najčešće proznom tekstu, i tumačenjima njegova individualiteta i identiteta. Spomenimo samo najpoznatije rezultate takvih istraživanja, od leksikona Motive der Weltliteratur Elisabeth Frenzel, koji je objavljen u brojnim, stalno mijenjanim izdanjima, pa do leksikona Andrzeja Makowieckog Słownik postaci literackich, objavljena u Varšavi 2000.

U pozadini takvih proučavanja literarnih junaka krije se nekoliko književnoteoretskih koncepcija, osobito popularnih od razdoblja realizma: svijest da junaci književnih djela u kontekstu recepcije zadobivaju status zbiljskih osoba, dakle ideja o zanimljivu prožimanju literature i zbilje, misao da literatura ulazi u zbilju ponajprije preko književnih likova, njihova karaktera, postupaka i slično. S druge strane, takva istraživanja potaknuta su shvaćanjem da su dominantni nosioci proznih književnih djela upravo zanimljivi likovi, a ne fabule, stil ili književni postupci, odnosno misao da su dobro oblikovani književni junaci preduvjet i temelj izgradnje zanimljivih fabularnih svjetova. I najnoviji književni ukus nije nesklon razumijevanju i odčitavanju literarnih junaka kao instancija koje participiraju u zbiljskom: naime, istraživanje prirode i funkcije literarnih junaka u književnom tekstu zanimljivo je suvremenoj kulturi koja problematizira fikciju i fakciju, biografsko i kvazibiografsko, dokumentarističko i mistifikatorsko. Sveci, svete osobe česti su likovi književnih djela srednjega vijeka i ranog novovjekovlja, a gotovo su uvijek obilježeni snažnom simboličnošću i mitotvornošću jer zauzimaju važno mjesto u životu ljudskih zajednica, kako onih ruralnih tako i onih urbanih. Jasno, riječ je o zajednicama definiranim kršćanskim svjetonazorom, u epohama u kojima se još nije uspostavila jača diobena crta između religiozne i sekularne kulture, između religioznog i profanog. Pritom je broj funkcija koje svetac ili svetica zadobivaju u književnom tekstu vrlo velik: on je zaštitnik pojedinca, osobito u kriznim situacijama, ali i zaštitnik urbane ili seoske zajednice u cjelini; on je tvorac i oblikovatelj svjetonazorskih koncepcija i moralnih vrijednosti zajednice koja ga prihvaća; on je djelatni pokretač povijesti (prisjetimo se samo sv. Vlaha u dubrovačkoj književnosti); prije sekularizacije i demokratizacije društvenopolitičkih i pravnodržavnih procesa svetac je često simbol i nositelj socijalne pravde, čak i ideje pravednosti.

No, oblikovanje svetačkog lika kao dominantne jedinice predmetnotematskog svijeta djela govori i o samu čovjeku, oblicima njegova religioznog iskustva, njegovim frustracijama i vjerovanjima, strahovima i nadama, te je govor o svetom istodobno i govor o ljudskom.

Knjigu Nevenke Videk Tri stoljeća s pjesnikom Brata Sunca treba prihvatiti i tumačiti upravo u tom kontekstu, u kontekstu simbolike i mitotvornosti koju je jedan svetac stoljećima proizvodio, konstruirajući specifičan svjetonazor i poseban oblik duhovnosti koji svoje poklonike ima do danas. To je lik svetoga Franje Asiškog, čiji je lik ponajprije simbol socijalne osjetljivosti: on je zagovornik siromaštva i tješitelj siromašnih. No, sveti je Franjo istodobno čovjek koji je doživio iskustvo nadnaravnoga, mistično iskustvo stigmatizacije, čovjek spreman na odricanje, na radikalnu promjenu životne pragme; on je kršćanska varijanta pasivnog otpora zlu i agresiji; istodobno, on je i pjesnik panteističkog i deističkog nadahnuća. Posebnost je njegova lika u interakciji s čovjekom što on ne izaziva strah ni osjećaj užasa pred svetim, a opet omogućuje iskustvo religioznog kao puninu bića: njegov lik ne govori o moći numinoznoga nego o božanskoj empatiji, procesu u kojem čovjek ne osjeća svoju ništavnost nego svoju plemenitost. Sveti je Franjo kao čin očitovanja svetoga, hijerofanije u onom smislu u kojem taj pojam tumači Mircea Eliade (usp. o tome Mircea Eliade, Sveto i profano, Zagreb, 2002), dokaz očitovanja svetoga u predmetima koji čine sastavni dio prirodnoga, ovozemaljskoga svijeta: po njemu običan svijet postaje drukčiji, prostor svijeta postaje sveti prostor.

Slojevita i bogata osoba Franje Asiškoga, zanimljiva i po životu i po djelu, ostavila je znatan trag u žanrovski različitim djelima hrvatske ranonovovjekovne književnosti. Istražujući motive i teme koje je lik sveca inspirirao u djelima različitih žanrovskih obilježja, od hagiografske proze, preko hagiografsko–prigodničarskog i molitvoslovnog pjesništva, preko molitvenih tekstova, propovjedne proze, katehetsko–katekizamske proze do refleksivno–meditativne proze i hištorija, Nevenka Videk u knjizi Tri stoljeća s pjesnikom Brata Sunca; Franjo Asiški u hrvatskome pjesništvu i prozi od 16. do kraja 18. stoljeća kronološkim redom analizira tekstove u kojima se pojavljuje lik svetoga Franje ili pak elementi njegova religioznog iskustva ili specifična kršćanskog nauka. Od analize pjesme Ilije Crijevića s motivom franjevskih stigmi u pjesmi Bratu Franji, preko spomena Franje Asiškog u vjerskoj pouci Marka Marulića, te do tematiziranja lika i nauka svečeva u djelima bosanskih franjevaca, kajkavskih propovjednika i slavonskih književnika, u knjizi se nižu analize brojnih djela, njihovih stilsko–retoričkih, sadržajnih, kompozicijskih i svjetonazorskih obilježja veznih uz svečev lik. Na temelju analize brojnih tekstova, tiskanih ili rukopisnih, poznatih i manje poznatih, autorica detaljno i precizno opisuje lik Franje Asiškoga, njegovu ulogu i značenje u djelima ranog novovjekovlja u hrvatskoj književnoj kulturi. Proučavajući navedeni korpus Nevenka Videk nije se ograničila samo na kanonska djela hrvatske književnosti, primjerice na Crijevićeva, Marulićeva, Kavanjinova ili Kanižlićeva djela, nego je proučila i analizirala i djela manje poznatih ili gotovo nepoznatih autora, kao što su Lovro Bračuljević, Josip Banovac, Inocent Grgić ili Jerolim Filipović. Svjesna da je riječ o tekstovima koji ne ostvaruju uvijek ili ostvaruju samo usput neke estetske vrijednosti, autorica je pokušala rekonstruirati duhovne, svjetonazorske elemente koje analizirani tekstovi uobličuju. Na taj je način Nevenka Videk opisala tekstualnu povijest lika u njegovoj iznadperiodizacijskoj perspektivi, odnosno u perspektivi triju stoljeća te pokazala da je slika svetoga Franje u hrvatskoj književnoj kulturi stoljećima bila uglavnom nepromijenjena, s uvijek istim obilježjima. U tom smislu analiza izabrana korpusa lijep je primjer istraživanja jednog od ahistorijskih, apovijesnih fenomena i tijekova hrvatske književne kulture, svojevrsne strukture duga trajanja. Analitičko–filološki pomno oblikovana knjiga Nevenke Videk, rađena na bogatu i neistraženu korpusu, važan je prinos proučavanju specifičnoga religioznog iskustva u hrvatskoj književnoj kulturi.

Dunja Fališevac