Unutarnja šetnja tijelom

Unutarnja šetnja tijelom

Ono što je mene osobno zanimalo jest rast pojedinca i skupine. Jaki smo onoliko koliko je jak najslabiji među nama

Natali Radelić diplomirala je na SEAD–u, Salzburg Experimental Academy of Dance, 2000. Još kao studentica plesa počela je raditi na open air projektima. Posljednje tri godine najviše surađuje s Miom Lawrence (Hide and Seek u New Yorku, In White Room i Dig Deep, u Münchenu). Upoznala sam je u Zagrebu, u ZKM–u, kad je skupina polaznika Studijeva podmlatka nastupila s neobičnim projektom ChangExchange. Sve se dešavalo u tamno doba noći, u 22 sata (13. i 14. svibnja), vrijeme kad se obično već zatvaraju vrata kazališta, i kad je u Teslinoj ulici već zavladao mir. Publika je puštena u prostore foajea, gdje su nas dočekali elektronska ambijentalna glazba (uživo Saša Rajković), miris istočnjačkih štapića, brižljivo raspoređena svjetla i nešto sjedalica, te poveća grupica od dva plesača i šest plesačica, koji su se vrlo pažljivo smještali u odabrani (stalno mijenjani) prostor komunicirajući s njim i partnerima (koji se također stalno mijenjaju). Pokretne plastične tvorevine nastale osluškivanjima unutarnjih impulsa i prilagođavanjem kretanju drugoga tijela, kao i razni sustavi i zadaci unutar kojih je očito funkcionirala skupina zaintrigirali su pristupom i poetikom. Nije bilo prepoznatljivih, konvencionalnih sekvenci suvremenih plesnih tehnika. Kako je Natali odmah nakon prezentacija pobjegla u Villach, gdje je nastupala u predstavi Orest Michaela Wegera, razgovor se malo protegnuo.

Kako je došlo do projekta ChangExchange?

— Nakon što sam u Studijevu podmlatku vodila treninge tijekom prosinca 2005. u razgovoru s mladim plesačima osjetila sam želju da im pomognem u razvoju i rastu. Ponudila sam im intenzivniji rad na projektu, iskustvo sudjelovanja u procesu stvaranja plesne predstave, što su svi prihvatili, uključujući i Bosiljku Vujović, voditeljicu Studija. ChangExchange je nastajao tijekom tri mjeseca u vođenim treninzima (release), vježbama i igrama za otvaranje osjetila i svjesnosti, te improvizaciji u kojoj su oni gradili svoju ulogu u predstavi i osobni način izražavanja pokretom. Što se tiče indijskih štapića, moram priznati da sam ih zapalila zbog neugodnih mirisa. Iako bih ih svejedno zapalila jer čiste i razbuđuju. Inače se u radu koristim meditacijom, dovođenjem svijesti u tijelo, to je nešto kao unutarnja šetnja tijelom, ono što ja zovem vizualizacija. To je način osobne promjene, čišćenje od shema, obrazaca kretanja, dublji kontakt sa samim sobom. Nakon toga procesa tijelo se doima posve drukčije, mekše, opušteno, svi su pokreti povezani, pokrenuti iznutra.

Hoćeš li nastaviti rad s ovom grupom?

— Ono što je mene osobno zanimalo u ovom projektu jest rast pojedinca i skupine. Jaki smo onoliko koliko je jak najslabiji među nama. Nastupati na prirodan i izražajan način. Dijeliti s publikom otvaranjem sebe i dopuštati ljudima da uđu u tvoj svijet. Podijelila sam svoje iskustvo s tim mladim ljudima, jako sam zadovoljna procesom, ali to još nije predstava. Zapravo, za predstavu, opremu, ipak treba i novca, organizacije, nije dostatna samo dobra volja... Ali, nastupit ću ovog ljeta, sredinom kolovoza, na festivalu Media Mediterranea u Puli, sa solom iz In White Room, koji mi je darovala Mia Lawrence.

Razgovarala Maja Đurinović