Tek rijetki bljeskovi

Tek rijetki bljeskovi

Riječka Gioconda bila je lijep završetak sezone, koja je isto tako lijepo počela, ali se u najvećem dijelu nije izdizala iznad skromna hrvatskog prosjeka

Četiri stalna hrvatska operna ansambla u Zagrebu, Rijeci, Splitu i Osijeku neće sezonu 2005/2006. zapamtiti kao osobito uspješnu. Poneki blijesak poput riječke Gioconde ne nadoknađuje općenito slabu produkciju i malen broj opernih predstava. Jedan od vrhunaca dogodio se na samu početku. Prigoda dvjestote obljetnice smrti Friedricha Schillera potaknula je koncertnu izvedbu i hrvatsku praizvedbu opere Maria Stuarda Gaetana Donizettija. Dirigent Nikša Bareza nastavio je njome svoje izvorne zamisli u osvježenju repertoara i, što je još važnije, njihovo kvalitetno i studiozno ostvarenje. Maria Stuarda obilježila je početak operne sezone u Zagrebu, početak Zajčevih dana u Rijeci i početak Majstorskog ciklusa HRT u Dvorani Lisinski.

Nikša Bareza predstavio ju je riječkoj i zagrebačkoj publici na najbolji način, u suradnji s vrlo dobrim Simfonijskim orkestrom HRT, te dramatski snažnim velikim zborskim korpusom Zbora HRT i Zbora Riječke opere. Povijesno nevjerodostojan, ali dramaturški snažan prizor susreta dviju suparničkih kraljica, Elizabete I Engleske i Mary Stuart Škotske, Donizetti je ispunio zanosnim belkantističkim prizorima u rasponu od lirskih intimističkih ispovijedi do dramatskih klimaksa, no ipak neujednačenih razina. Inozemni su solisti oduševili i pružili trenutke istinskoga belkantističkog pjevanja, iako sastavom možda nisu budili nadu za to. Bili su to ukrajinska sopranistica Svetlana Katschour u naslovnoj ulozi, njemačka mezzosopranistica Katja Pieweck kao Elizabeta i španjolski tenor Vincente Ombuena Valls u ulozi grofa Leicestera. Solisti su to koji se ne ubrajaju među velike operne zvijezde, ali na solidnosti pjevačkog umijeća, glazbenoj pouzdanosti i vladanju stilskim odrednicama, kao što je njihovo, počiva većina produkcije europskih opernih kuća.

U Zagrebu je na početku sezone Splitska opera na gostovanju u HNK predstavila Verdijevu operu Luisa Miller što ju je nedugo prije toga postavila kao hrvatsku praizvedbu. Dirigent Ivo Lipanović i redatelj Petar Selem uvidjeli su pravi trenutak za to djelo s raskrižja skladateljeva stvaralaštva, a Splitska opera sa svojim zborom i orkestrom potvrdila je ugled operne kuće koja se uvijek isticala ostvarenjima verdijanskoga belkanta.

Scenograf Ivo Knezović pružio je nadahnuto, u osnovi jednostavno, a toliko dojmljivo ostvarenje. Njegovom scenom dominiraju tri razlomljena okvira što pritišću i lome Luisinu nesretnu sudbinu kao žrtvu muškoga svijeta (iz još jednoga dramskog predloška F. Schillera, Ljubav i spletka). Scena je pružila čist prostor za neka od ponajboljih režijskih rješenja Petra Selema. Zbor je, u ulozi komentatora radnje, bio izvrsno prostorno izoliran od protagonista, dok je, primjerice, četverokut grofa Waltera, Wurma, Federice i Luise u prizoru Luisina ispitivanja u drugom činu, s minimalistička četiri stolca i napetošću koja proizlazi iz takve postave, antologijski.

Mlada sopranistica Adela Golac Rilović kao Luisa ostvarila je, uz Gildu u Rigolettu, dosad svoju najbolju i najzreliju ulogu, kojoj će poslije dodati Ameliju u Verdijevu Simonu Boccanegri te tako pokazala kako se s njom mora u budućnosti najozbiljnije računati, glede njezinih interpretativnih, glumačkih, a nadasve glasovnih i pjevačkih mogućnosti. Oduševila su i dva basa, Ivica Čikeš kao grof Walter i Ante Jerkunica kao Wurm, atraktivnom se pokazala Martina Tomčić kao Federica. Tenor Branko Robinšak u ulozi Rodolfa pokazuje da, što je stariji, pjeva sve bolje, a to je rijetka odlika među pjevačima.

Dalji se tijek zagrebačke operne sezone vratio u svoje ne osobito poticajne okvire, opterećene problemima što se nastavljaju iz godine u godinu. Produkcija Zagrebačke opere obilježena je štednjom i mišljenjem kako je bolje imati manje premijera i manje predstava, kao što već niz godina djeluju Riječka, Splitska i Osječka opera. Mozartova godina nije ni u jednoj od četiri hrvatske operne kuće dostojno obilježena. Splitska i Zagrebačka opera planiraju premijerama Don Giovannija na početku Splitskog ljeta, odnosno na početku sljedeće sezone, dati pravi prilog Mozartovoj godini. Nameće se pitanje zašto svaka kuća radi svoju predstavu djela koje, bez obzira na obljetnicu, ne uživa veću naklonost domaće publike. Uopće je međusobna suradnja i pomoć hrvatskih opernih kuća u razmjeni predstava odnosno oprema za predstave, nakon stanovita zamaha, splasnula. Pokazano je zanimanje za nekoliko istih, postojećih naslova, dok se dogovor za neke buduće naslove koje tek treba postaviti ne nazire.

Najbolje predstave protekle sezone ostvarili su redatelji koje još smatraju mlađim snagama, iako su oni u naponu zrelosti. Krešimir Dolenčić u Osijeku je istaknuo dramske elemente ljubavnih strasti, ljubomore, mržnje i ubojstava u Donizettijevoj Luciji di Lammermoor, dok je u zagrebačkom Seviljskom brijaču pokrenuo urnebesni kovitlac scenskih zbivanja u kojemu nisu sudjelovali samo pjevači, nego i kulise. Ozren Prohić načinio je zanosnu, spektakularnu Giocondu u Rijeci, u kojoj se potresne osobne drame protagonista odigravaju u sjeni vreve venecijanskog karnevala. Oštra granica između intimnog i kolektivnog što ju je postavio snažno je djelovala. Nasuprot njima, inozemni gost Plamen Kartaloff podbacio je u Zagrebačkoj operi, osobito s Cavallerijom rusticanom, a da nije riječ o osobito dobru redatelju dokazala je njegova posljednja režija Verdijeva Attile u Mariborskoj operi.

Najbolji hrvatski operni solisti nedovoljno su iskorišteni. Često se postavljaju projekti za koje nema primjerenih snaga, a uravnilovka trostrukih i četverostrukih solističkih podjela u Zagrebačkoj operi već je beznadna. Razlog je tomu nepostojanje autoriteta jer vrhunski hrvatski dirigenti u našim opernim kućama ne nastupaju. Sezona je donekle bila plodna za sopranisticu Željku Martić, koja uspješno pjeva redoviti repertoar, i dodala mu je ulogu Nedde u Pagliaccima.

Mlada makedonska sopranistica Ana Durlovski u naletu je osvojila naše operne pozornice. Ona je primjer nužna i kvalitetna gosta solista, koji daje atraktivnost svakoj predstavi u kojoj nastupa. U osječkoj Luciji di Lammermoor pokazala je kako izvrsna Lucia može ublažiti nedostatke tenorskih i baritonskih partnera te iznijela predstavu. Lakoća s kojom se poigravala arsenalom virtuoznih koloraturnih majstorija oduševila je osječku, a zatim i zagrebačku publiku u ulozi Kraljice noći u Čarobnoj fruli i Rosine u Seviljskom brijaču.

Osim Ane Durlovski, u Luciji se osobito istaknuo bas Berislav Puškarić u ulozi Raimonda. Mladi solist Osječke opere marljivim radom i ozbiljnim pristupom razvija glas i niže uspješne uloge. U posljednje vrijeme u Hrvatskoj se pojavila nekolicina mladih i nadasve perspektivnih basovskih glasova koji su preuzeli prvenstvo među mlađim opernim pjevačima. Potvrdilo je to i Prvo natjecanje za stipendije mladim hrvatskim opernim pjevačima što ga je u HNK u Zagrebu organizirala Dunja Vejzović. Odrediti najboljega među njima bilo bi teško, a nije ni važno. Važno je da ih imamo, osobito sada u situaciji kada ostaje velika praznina nakon prerane smrti Nevena Belamarića.

Srećom, i na kraju operne sezone dogodio se vrhunac, ponovno s talijanskim belkantom, zrela, gotovo verističkog Ponchiellijeva zamaha. Izvedba Gioconde na početku festivala Riječke ljetne noći potvrdila je promidžbeni slogan kojim je popraćena njezina premijera, kao o operi koja se gleda najmanje dva puta. Već je premijera pod ravnanjem Nade Matošević imala izvrsne protagoniste, među kojima se osobito izdvajao bas Ivica Čikeš u ulozi Alvisea. Sada su ih novi solisti, a ponajprije sopranistica Mirella Toić u naslovnoj ulozi, nadmašili u zrelosti i bogatstvu vokalnih tumačenja. Mirella Toić mogla je kao Gioconda pokazati sve svoje primadonske kvalitete. Njezin glas na vrhuncu potencijala iskazuje dojmljive dramatske trenutke, zvučnost i snagu kojom se izvija nad ansamblom u finalu trećega čina. Nadahnuto je ovladala Giocondinim likom, osebujnom kombinacijom požrtvovne osvetnice koja sebe nesebično daje drugima. Iskreno ga je osjetila i prispodobila osobnosti, te ostvarila veličanstvene trenutke u četvrtom činu. Imala je izvrsne partnere u tenoru Mauriziju Comenciniju kao Enzu i mezzosopranistici Nataši Jović Trivć kao Lauri. Bio je to lijep završetak sezone, koja je isto tako lijepo počela, ali se u najvećem dijelu nije izdizala iznad skromna hrvatskog prosjeka.

Davor Schopf