Tek pola najavljenoga

Tek pola najavljenoga

Glavni cilj – povratak publike u kazalište ostvaren je, no od četiri najavljene izvedene su tek dvije premijere

Izvedbom mjuzikla Dan od amora u petak 2. lipnja službeno je završila sezona 2005/2006. u Kazalištu Marina Držića. Bez namjere pisanja teatroloških traktata ipak je potrebno, barem u kratkim crtama, osvrnuti se na kazališnu sezonu u jedinom profesionalnom kazalištu od Splita do Debelog Brijega. Nakon službenoga završetka sezone, od 5. do 8. rujna, dubrovačka publika imala je priliku vidjeti i drugo izdanje Malog kazališnog festivala (Le petit festival de théâtre) u koprodukciji KMD–a i Vinka Marija Prizmića s nekoliko izložbi, koncertom, projekcijom filmova, predstavljanjem knjige Arta Smitha Back to the Table. Nezgodni termin, u kojem nekoliko izložbeno–glazbeno–filmsko–književno–scenskih događaja uglavnom inozemnih autora i nije imalo nekog odjeka.

Vratimo se protekloj sezoni. Kao premijerni naslovi bili su najavljeni jedan dramski tekst i čak tri glazbenoscenske predstave. Pomalo neobičan izbor unatoč činjenici kako je Dan od amora kao mjuzikl uistinu bio osvježenje sezone 2004/2005. i kako je vratio povjerenje u profesionalni ansambl kazališta; glumce, pjevače i plesače odabrane na audiciji, koji su s orkestrom, Vladom Štefančićem, Đelom Jusićem i Lukom Paljetkom ostvarili jednu od najdojmljivijih predstava dubrovačkoga kazališta, usudimo se reći, i u posljednjih nekoliko sezona. No nije to razlog za pretvaranje jedinoga gradskog kazališta u kazalište lakih nota. Nakon uspjeha misije povratka publike u kazalište, ne zaslužuje li ta publika i neke drukčije predstave, utemeljene na ne baš tako smiješnoj ni glazbenoscenskoj nam današnjici? Unatoč mišljenju ravnatelja kako kazalište služi za odmor od takve zbilje (koja je ipak realnost, a nije li jedna od zadaća teatra i da propituje stvarnost?) i unatoč ravnateljevu mišljenju kako su »dramaturzi uništili kazalište«. Ništa — razlike u mišljenjima — idemo dalje. Ove sezone odlukom Gradskog vijeća i službeno potvrđen ravnatelj Kazališta Marina Držića Petar Mišo Mihočević najavio je četiri premijerne izvedbe: Anu u tropima Niloa Cruza kao jedini čisto dramski tekst, rock–bajku Ivana autora Nina Škrabe, Josipa Cvitanovića i Vlade Štefančića o djelima najbolje hrvatske spisateljice za djecu — Ivane Brlić Mažuranić, svjetsku praizvedbu glazbene drame Mata Hari te glazbenoscensko djelo Mali princ uz Mozartovu glazbu. Realizacija? Točno pola.

Na početku sezone prikazana je hrvatska praizvedba Pulitzerom nagrađene drame Ana u tropima u režiji Georgija Para kao intimistička drama snažno i iznimno razrađenih odnosa među likovima u neobičnoj situaciji reminiscencija na Tolstojevu Anu Karenjinu u kubanskoj tvornici cigara 1929. u Tampi na Floridi. Sjajan tekst, izvrsna predstava izvrsnih glumačkih ostvarenja. Slijedila je praizvedba rock–bajke Ivana Škrabea, Cvitanovića i Štefančića u režiji Vlade Štefančića o životu i djelima Ivane Brlić Mažuranić. Unatoč dramaturško–izvedbenim nedostacima (pojedini dramaturški slabo povezani prizori, pojedinci koji glazbenim ili glumačkim izričajem nisu bili baš među vrhuncima /pa ni vlastitih/ ostvarenja, kvalitativne varijacije u glazbenom izričaju ili dramskoj osmišljenosti ...), Ivana je predstava nastala kao ukupnost svih silnica golema truda koji je uložen u njezino nastajanje, rezultat čega je glazbenoscenska čarolija u kojoj, mislimo, ne treba mikroskopski tražiti baš svaki nedostatak i koja, svakako, zaslužuje dug opstanak na daskama, ne samo dubrovačkoga teatra.

Ostale najavljene premijerne izvedbe (Mali princ i Mata Hari) — ove sezone nisu izvedene Teatar Bursa nije pretvoren u uredsko–radioničke prostorije kazališta prema prvobitnoj zamisli ravnatelja Mihočevića, no mala scena Kazališta Marina Držića (koju ravnatelj ne voli tako zvati, no ona ipak to jest) ostala je bez ijedne teatarske izvedbe pa se, sada uistinu, postavlja pitanje oportuniteta postojanja Burse u sklopu KMD–a

Što na kraju sezone reći o Kazalištu Marina Držića 2005/2006? Glavni cilj — povratak publike u kazalište (koji je bio primaran i prošle sezone) ostvaren je. Većina predstava bila je korektna, neke i dojmljive. Ipak, Kazalište ostavlja i dalje otvorenim pitanje o postavi nekih drukčijih i drugih izvedbi, koje bi Dubrovniku donijele nešto umjetnički novo i izazovno.

Tomislav M. Bonić