Teatar od figura

Teatar od figura

Početak dramskoga programa 57. festivalske sezone, već u prvom tjednu, donio je tri premijere: unutar Svečanog otvaranja ne baš primjerenu Euridiče Paska Primovića, redateljski slojevitu viziju Eshilove Orestije i izvanredne Bourekove figure uz Paljetkove stihove u teatru od figura Sv. Vlaha, Blasiusa, Blaža

Po 57. put glumci su zaiskali ključe od Grada i po 57. put knez i senaturi su im ih i dali. Na tradicionalni dan, 10. srpnja, uz nazočnost brojnih uglednih gostiju, otvorene su Dubrovačke ljetne igre.

Sam čin svečanog otvaranja bio je ove godine nešto različit od prethodnih. Ideja da studenti zagrebačke ADU, pod vodstvom Joška Ševa i ostalih sudionika s Akademije, (prai)izvedu tragikomediju / melodramu / operu Euridiče Paskoja Primovića unutar tradicionalnog okvira u istinskoj kazališno-glazbeno-plesnoj izvedbi (i to baštinskog djela) — zanimljiva je. Paskoje Primović libreto za svoju Euridiče preveo je 1617. iz talijanskog izvornika Ottavija Rinnucina uz Monteverdijevu, Caccinijevu i Perijevu glazbu, da li se ikad izvela u Dubrovniku — podataka nema. Sama Euridiče bila je zanimljiva, no ponajprije kulturološki budući da ne znamo da li je ikad izvođena, a eto u ponedjeljak, 10. srpnja, »knezu i senaturima« (budući) glumci predstavili su je na samu svečanom otvaranju i putem nje pokazavši svoje umjeteonstvo dobili čuvenu odluku — Captum fuit. Kraj otvaranja, kada su (nadamo se) budući dubrovački Pometi, Orsati, Deše i Petrunjele podigli barjak Libertas na Orlanda uz zvuke vječne Gotovčeve / Gundulićeve Himne slobodi, bio bi nezamisliv bez Dubrovačkoga simfonijskog orkestra, Dubrovačkoga komornog zbora i zbora Libertas. No, znatno prije kraja otvaranja započeli su i problemi: osim kulturološke vrijednosti, Primovićeva Euridiče potpuno je neprimjerena prostoru ispred Sponze i Sv. Vlaha — što su najviše osjetili solisti Hrvatskog baroknog orkestra iz Varaždina kojima je vjetar, jednostavno, odnosio glas. Studenti zagrebačke ADU Primovićevu Euridiče mogli su izvesti tijekom Igara u komornijem prostoru (kao što je u pretprogramu i bilo najavljeno), pri čemu bi svakako prošli zapaženije. Bilo je tu i krivih intonacija i akcentuacija, no to i ne bi uzeli za problem da nije riječ o arhaičnom jeziku dubrovačkoga baroka pa, uistinu, većina gledatelja nije ni mogla razumjeti što se na sceni događa.

Dramski program 57. igara započeo je prvom premijerom Festivalskog dramskog ansambla u koprodukciji s HNK Zagreb — Eshilovom trilogijom Orestijom, koja je izvedena 14. srpnja ispod Minčete. Eshilova trilogija, preko dramatizirana mita o nesretnoj kući Atrejevoj u kojoj se ubojstvo u Agamemnonu nadovezuje na ono sljedeće u Hoeforama sve dok u Eumenidama i sami bogovi ne interveniraju i preko atenskog areopaga uspostave privid pravednosti, svevremenska je tragedija koja se i nakon dvije i pol tisuće godina može čitati na različite načine. I kao što je prijevod Nevena Jovanovića nov, na trenutke neobičan u kolokvijalnosti zadržana stiha, tako se gledajući Orestiju u redateljskoj viziji Ozrena Prohića i dramaturškoj Lade Martinac Kralj treba i odmaknuti od dosadašnjih viđenja, misleći tu ponajprije na spektakularnu Orestiju dubrovačke 1988, a pogotovo mitskoga spektakla njezina prvog dijela. Ozren Prohić režira dramu obiteljskih odnosa i poslijeratne egzaltiranosti, no nedostatak bitnih odrednica mita (ili njihovo spominjanje u najmanjoj mogućoj mjeri) dovodi do nedostatka razloga — bez Agamemnonova žrtvovanja kćeri Ifigenije, Klitemnestra kralja ne bi ni ubila; potiskujući mit kako bi naglasio suvremenost i svevremenost, Prohić dobiva jasnu i preciznu dramu te suvremenosti, no dramu koja kao da nema dubljih unutarnjih poveznica. Ozren Prohić stvorio je suvremenu obiteljsku dramu poslijeratnog društva, u kojoj se na trenutke pojavljuju sjajna scenska rješenja, no izbjegavajući mitološku podlogu, ostala je bez temeljnih uporišta jer mit ostaje prisutan, a u redateljskoj se viziji štoviše nastoji potisnuti: iz takva stanja proizlaze i emocionalni odnosi među likovima, redateljski često iznimno osmišljeni, no nužno bez uvida u unutarnju razložnost. Scenografija Iva Knezovića maksimalno je, bez nametanja, iskoristila vertikalu Minčete. Kostimi Doris Kristić, nošeni nekim svojim razlozima, ponekad suvremeni, ponekad svevremeni, ipak su uspjeli pridonijeti karakterizaciji pojedinih osobnosti. Glazba Davora Bobića — nenametljiva, no primjerena redateljskoj koncepciji. Suradnica za scenski pokret Snježana Abramović vješto je iskoristila redateljsku zamisao Eumenida kao geometrizirana, bezlična, suđenja da bi u posljednji dio predstave unijela vrlo dobre elemente koreografije, a Zoran Mihanović, na najbolji mogući način, osvijetlio je prostor vertikale Minčete. Glumačke kreacije varirale su od pojedinaca koji su se snažno nametnuli — Alma Prica kao sjajna Klitemnestra s jasnim ciljem koja i u trenutku vlastite smrti priziva Egista, Olga Pakalović kao Kasandra čijim se proročanstvima vjeruje, Pero Kvrgić kao član kora, Pilad i Atena iznijevši sve svoje likove dojmljivo s nužnim ironijskim odmakom, članovi kora (Dragan Jovičić, Biserka Ipša, Mirta Zečević, Ana Begić, Jerko Marčić) koji su ostali ono što u Eshila kor i jest — glumac u tragediji; preko zanimljivih minijatura Ivice Zadra kao Stražara i Poslužitelja, Damira Lončara kao Tekliča, Biserke Ipša kao Dadilje i Proročice te Zrinke Cvitešić kao Elektre; do odveć samozatajna Agamemnona Milana Pleštine, na sceni glasna, no bez jačeg individualnog znaka Mirsada Tuke kao Egista i Ivana Hercega kao Oresta — emocionalno nedozrela mladića, vrlo dobra u pojedinim prizorima, no bez snage potrebne za sveukupnu Orestovu ulogu. I što reći na kraju: bila je to Orestija 2006. pod Minčetom, Orestija koja je pokazala svevremenost Eshilove riječi, vrlo dobru iskorištenost prostora, pojedine sjajne glumačke kreacije, no Orestija koja kao da je ostala zarobljena unutar redateljske koncepcije. A ta koncepcija — prevesti Eshilove riječi u jezik i stanje poslijeratne današnjice, aktualizirati Eshila — u osnovi zanimljiva — izgubivši, u većem dijelu predstave, vezu s mitom kao razlogom, čini nam se kao da je ostala i bez unutarnjih uporišnih točaka.

Već sljedećeg dana (ili noći jer je predstava odigrana u sklopu ponoćnoga programa), u atriju Sponze nova premijera (uvjetno gostovanje) lutkarske predstave Sv. Vlaho, Blasius, Blaž Zlatka Boureka i Luka Paljetka u koprodukciji dubrovačkoga Kazališta Marina Držića, Dubrovačkih ljetnih igara i mostarske Matice hrvatske. Predstava je praizvedena 24. lipnja na Danima Matice hrvatske u Mostaru.

Nakon jednogodišnje stanke lutkarski teatar opet je na Dubrovačkim ljetnim igrama. Ovaj put lutke su se vratile u obliku teatra od figura redatelja i scenografa Zlatka Boureka i pisca stihova Luka Paljetka. Spajajući hagiografsku legendu o sv. Vlahu i njegovu mučeništvu u Armeniji s dubrovačkom legendom o Orlandu, uz temeljne niti Držićeva Dunda, predstava s deset prizora funkcionira kao cjelina u dva dijela — prvom, u kojem se više-manje doslovno iznosi hagiografija sv. Vlaha, i drugom, u kojem je na iznimno zanimljiv način spojena legenda o obrani Dubrovnika od Saracena, sv. Vlahu kao nebeskom zaštitniku Dubrovnika i vitezu Orlandu koji Dubrovnik oslobođa od saracenske opsade; nemajući dukata za njegovu plaću, Dubrovčani mu nude ljubav Maure — sestre Laurine iz Rima, u kojem Dundov Maro spanđava dukate, legendarni vitez Mauru odbija, a ona ga kletvom pretvara u stup, Orlando postaje zemaljski zaštitnik Grada i nositelj barjaka slobode. Predstava je to izrazito pučkoga teatra u kojem se ironijski zrcale i legende i prošlost, ali u prizoru odbijanja ljubavi, i aktualnosti današnjice.

Bourekove figure karakteristično su ekspresionističke, manirističke, često na granici karikaturalnosti, potencirajući i ekspresivnost stihova Luka Paljetka u mješavini niskog i visokog stila, pučkoga govora i latinskog idioma. Funkcionalna glazba Paole Dražić Zekić prožima cjelokupnu predstavu čineći je još pitkijom, ali i dodavajući joj bitan element bez kojeg pučki teatar Zlatka Boureka i Luka Paljetka ne bi to ni bio. U takvoj koncepciji predstava se mora igrati unutar lutkarskog teatrina, koji uklopljen u atriju Sponze kao da se, nenamjerno, prožima sa sjajnom ambijentalnom izložbom Matka Trebotića Poklonstvo Gradu. Iako se lutkarski teatrino sjajno uklopio unutar atrija Sponze, možda bi ipak bolje funkcionirao na Mrtvom zvonu (što je bila i redateljeva zamisao) — poljani koja je na Igrama primila brojne naslove, upravo, pučkog taetra. Glumački ansambl Kazališta Marina Držića — Ivica Barišić, Hrvoje Sebastijan, Edi Jertec, Ivo Mrčela, Ivana Ljepotica, Mirej Stanić, Jasna Jukić, Izmira Brautović i Davor Erceg — često u dvostrukim i namjerno transvestitskim ulogama, izvrsno se snašao u Paljetkovu i Bourekovu teatru od figura potvrđujući davnu tezu pokojnoga Dalibora Foretića o lutkarskom teatru kao nužnoj i potrebnoj sastavnici dramskog programa Igara.

Početak dramskog programa 57. festivalske sezone, već u prvom tjednu, donio je tri premijere: unutar Svečanog otvaranja ne baš primjerenu Euridiče Paska Primovića, redateljski slojevitu viziju Eshilove Orestije i izvanredne Bourekove figure uz Paljetkove stihove u teatru od figura Sv. Vlaha, Blasiusa, Blaža. Do kraja 57. igara ima još dosta.

Tomislav M. Bonić