Tamne strane nogoloptanja

Tamne strane nogoloptanja

Nije ni čudo što je hrvatska reprezentacija na Weltmeisterschaftu ostavila onako blijed dojam. Naime, baš kao i pravosuđe, i domaći nogomet vapi za temeljitom reformom i preustrojem

Recite pošteno, kako biste vi reagirali da vam netko sočno opsuje majku i sestru, dometne štogod vrlo nepristojno o vašem podrijetlu i vjeroispovijedi, te vam možda dobaci da ste terorist. Kako biste reagirali da se sve to dogodi u 110. minuti finala Svjetskog nogometnog prvenstva, u uzavrelu ozračju Olympia Stadiona u Berlinu, u utakmici u kojoj su živci vas i vaših suigrača napeti do granice pucanja, u kojoj ste netom promašili nekoliko izglednih prilika, i u kojoj ste upravo vi ključna karika koja svojoj momčadi donosi terensku nadmoć. Mislite li da biste, iscrpljeni i na rubu živaca, lakonski odmahnuli rukom i promrmljali ma pusti budalu, okrenuli se na peti i nastavili igrati kao da se ništa nije dogodilo? Učinili biste to? Uistinu? Svaka čast! Ja, pravo da vam kažem, ne znam kako bih reagirao. Vjerujem da se ne bih utekao nasilju, jer držim da agresivnost bilo kakve vrste nikad ništa ne rješava i da nije dostojna čovjeka. Čvrsto vjerujem da bih reagirao na način koji se uvijek naziva mirnim, civiliziranim i dostojanstvenim. Čvrsto vjerujem, kažem, ali ni u kom slučaju ne mogu biti siguran, jer mi je psihoza, osobna i kolektivna, koja se javlja u takvoj situaciji, potpuno nepoznata. Upravo stoga nisam nimalo sklon Zinedinea Zidana, nogometnog čarobnjaka i čovjeka o kojem se još do prije koji tjedan govorilo kao o »posljednjem gospodinu svjetskog nogometa«, »virtuozu i geniju« i »najvećem nogometašu svih vremena«, preko noći zasuti lopatom ilovače i pokopati kao »huligana«, »nezrela fakina« i »necivilizirana getanina«, koji je jednim nepromišljenim činom upropastio karijeru, te koji nije i nikad neće prerasti razinu komunikacije naučenu u djetinjstvu provedenom u La Castellani, radničkom predgrađu Marseillea.

Tim me više iznenađuje jednodušna drakonski stroga osuda na koju je Zidaneov neosporno nesportski potez, koji u konačnici svakako nema opravdanja, naišao u domaćih komentatora, kao da je Zizouov udarac glavom u prsa pojedinačno i društveno, u svjetlu recentne obnove Huntingtonove teze o sukobu civilizacija, mnogo opasniji ili podjednako sumnjiv kao Materazzijev rasistički i seksistički verbalni atak. Čuđenje je tim veće kad iznenadno potpuno osporavanje dotad veličanih Zidaneovih ljudskih kvaliteta stigne od HTV–ova sukomentatora Igora Štimca i izbornika vatrenih Ćire Blaževića. Naime, mišljenja sam da Štimac, osoba teške ruke koja je čovjeka iz protivničke momčadi svojedobno sačekala u stadionskom tunelu, i čiji su ljudi Alku Vuica naglavce izbacili iz njegova bračkog lokala, kao i Blažević, nedvojbeni trenerski autoritet koji je Ivi Pukaniću pred televizijskim kamerama prijetio bejzbolskom palicom, nisu osobito mjerodavni za ocjenu nečijega nesportskog ponašanja.

Zalomio se HTV–u tijekom Golea još poneki ispad, poput upozorenja koje je Bruno Kovačević uputio Marku Viduki, napomenuvši mu da se prigodom nastupa za australsku reprezentaciju sjeti svoje kuće u Lozici pored Dubrovnika, ili neprilična topless fotosessiona koji je u HTV–ovu studiju priredio Stephan Lupino. A tu su i tri šovinizmom obojene reklame za Karlovačko, u kojima se Brazilca (zapravo Tobažanina), Japanca i Australca, navijače naših suparničkih momčadi iz prvoga kruga natjecanja, ponižava prisiljavanjem da u zamjenu za žuđenu bocu piva lome jezike pjevajući hrvatske navijačke pjesme i himnu. Srećom, netko na HTV–u na vrijeme je shvatio da u dokazivanju naše superiornosti sadističkim iživljavanjem nad protivničkim navijačima nema baš ničega duhovitog.

Naposljetku, složimo li se sa sloganom jedne reklame koji kaže »nogomet je zakon«, nije ni čudo što je hrvatska reprezentacija na Weltmeisterschaftu ostavila onako blijed dojam. Naime, baš kao i pravosuđe, i domaći nogomet vapi za temeljitom reformom i preustrojem.

Josip Grozdanić