Sociologija i etnografija

Sociologija i etnografija

»Diskrepancija«, studentski časopis za društveno–humanističke teme, br. 11, sv. VII, Zagreb, lipanj 2006.

Lipanjski broj studentskoga časopisa »Diskrepancija« tematski se bavi odnosom sociologije i etnografije. U uvodu u temat (koji je smješten u rubriku prijevoda) napominje se slaba zastupljenost te relacije na našim prostorima te nužnost posvećivanja pozornosti mogućim plodnim metodološkim poveznicama između njih. Kako bi se potkrijepila ta sociološka etnografija, u »Diskrepanciji« je preveden tekst i intervju s jednim od najistaknutijih predstavnika discipline G. A. Fineom. Fine sociološku etnografiju predstavlja kao napučenu, odnosno teorijsku, suprotstavljenu osobnoj, jer posljednja nema interpretativnih osnova za nadogradnju prema drugim etnografijama i istraživačkim studijama.

Rad o zdravorazumskom znanju o socijalnim strukturama H. Garfinkela tekst je koji je sve ono što filozofi misle o sociologiji: prekomjerna smjesa common sensa, koja ni u kojem slučaju ne teži zahvatiti u uncommon sloj društvenih istraživanja. Među prevedenim tekstovima spominjem i klasični etnografski tekst H. Beckera o tome Kako se postaje uživateljem marihuane.

Samostalni teorijski radovi mladih autora i autorica (zastupljeni u rubrici Prikazi i recenzije) zauzimaju posebno mjesto. Širok raspon tema govori o anarhističkoj ideji ukidanja rada kao ideološkoj kritici kapitalizma, poslijesocijalističkoj perspektivi društvenih i teorijskih sukoba, antimodernizmu u Heideggera i Jüngera, analizi jedne verzije komunitarizma, a ugurala se tu i jedna epistemološka tema.

Pišući o mladim, još neafirmiranim autorima i autoricama, nepošteno je negativnu kritiku usmjeriti na njih, nego ih treba pohvaliti. Na njima je uloga otvaranja novih autonomnih prostora. Negativne aspekte njihovih radova ionako treba svaliti na njihove profesore. Naime, čudesno je kako se može dogoditi da Foucault postane poslijefordistički intelekualac ili Heideggerov nastavljač. Posebno je pak indikativna ingenioznost koja Praxisovu–filozofiju predstavlja kao sintezu Marxa i Heideggera. Do određene mjere može se govoriti o utjecaju Heideggera na Gaju Petrovića. Ipak, bilo bi doista zanimljivo čuti jednog od najistaknutijih praksisovaca Milana Kangrgu kako je Heidegger utjecao na njega i na stvaranje filozofije Praxisa. A potom ćemo tražiti nasljednike marksovske hajdegerštine nemoćno gledajući u nebo i nadati se da će koji pasti, jer na zemlji ih očigledno nema.

Zaključujući pozitivno, valja naglasiti da mladi autori uspješno svladavaju suvremenu literaturu, metodologiju znanstvenoga rada i nerijetko suvremene teme. Hoće li tako nastaviti u budućnosti, preuzetno je misliti, ali je zasad dovoljno.

Snježan Hasnaš