Razgovori o Matici hrvatskoj, ljeto 1971.

Razgovori o Matici hrvatskoj, ljeto 1971.

Napisah: »Poštovana kolegice Pusić, čuo sam da Vam je umrla mama i to me je podsjetilo na davno vrijeme kad sam dolazio Vašem djedu Danku Anđelinoviću i naslušao se njegovih zanimljivih kozerija. Osjećam stoga potrebu da izrazim iskrenu sućut, Vama i Vašem ocu za kojega me također vežu neke nezaboravne uspomene (a jedna će Vam biti posebno zanimljiva kada dođem u prigodu da Vam je ispričam prema zapisu u svojim Prisjećanjima)«.

I doista, prigodom jednog duljeg razgovora u mojem saborskom kabinetu (kojeg je nakon mog odlaska, kao nova potpredsjednica Sabora, izabrala kao nekada i ja: zbog prostranosti, prozračnosti, s velikim prozorima na dvije ulice i zbog najneposrednije blizine sabornice) ispredao sam priču koja ju je očito zanimala.

Najprije o njenom djedu, književniku Danku Anđelinoviću s kojim sam se zbližio susrećući se neko vrijeme gotovo svakodnevno s njim i uživajući u njegovoj raspričanosti sjedeći u udobnim širokim foteljama oko okrugloga stola u Klubu književnika. Zanimala su me anegdotarno obrađena njegova prisjećanja na ljude i događaje kao i ljutičaste ocjene pojedinih sakrosantnih djela ne samo hrvatske književnosti. Anđelinović je i sam uživao u svom pričanju, zaokruženom i poentiranom, kao da ga diktira u diktafon kao kozeriju. Bio je pun reminiscencija na Split, a kako je posebno simpatizirao i Nedu koja je često znala sjediti u Klubu za stolom između njega i mene, nekoliko je puta inzistirao da se dogovorimo kako bismo bili utroje u Splitu, da se on iskaže u ulozi čičerona. Nije prošlo mnogo vremena, i taj smo naum doista ostvarili ljeti godine 1955., sjećajući se još dugo sa zahvalnošću Dankove domaćinske uslužnosti i odlučnosti da nas provede kroz Split svoje mladosti u kojem je sve njegove ljepote i osebujnosti umio upravo esejistički na licu mjesta riječima sjenčiti i asocijativno obogaćivati.

On je poznao sve u Splitu, a tada smo se uvjerili da su i njega prepoznavali i pozdravljali mnogi Splićani.

Dodatni razlog što je Danko Anđelinović tako naglašeno srdačno simpatizirao Nedu i mene jest sigurno i u tome, što smo bili među rijetkima, da ne kažem i jedini, među mlađima u Klubu književnika, koji smo čitali i hvalili njegova prozna djela o lovačkim zgodama i nezgodama. Nije to bio samo roman Moj dren, nego i još jedan, ne tako izražajno i fabulativno impresivan roman objavljen pod naslovom Posljednja želja. Radnja je smještena u Gorski Kotar, točnije u Begovo Razdolje, o čemu je Neda, kao svjesna i ponosna Goranka, s Dankom spremno razvijala i plela i dodatne teme, ne samo one u svezi s romanom. Uostalom, u romanu je središnji lik Luka Jurković, a Nedina obiteljska loza po mami su Jurkovići, a po tati Majnarići.

Iz ove obitelji nije Milan Majnarić koji u »Novom listu« (iz ožujka 2006.) o Anđelinovićevu romanu piše: »Centralni lik je Luka Jurković, vitalan starac koji se prisjeća svog života, svojih prijatelja, koje je nadživio, prisjeća se svojih lovova, a posebno lova i obračuna s vukovima. (...) Pored Luke Jurkovića, u romanu se spominje čitav niz imena ljudi koji su tada stvarno živjeli u Begovom Razdolju: nadlugar Jakov Mihelčić, Ivan Karlović, Karlo Dražen Broz... Čitatelj će ovdje pronaći i vjeran opis načina života u tom našem goranskom selu, životne mijene, rađanja i smrti, ljubav i prijateljstvo, visoko moralne principe, mržnju, ali i praštanje.

Sve će se ovo o čemu pričam ipak najviše dojmiti onog čitatelja koji je barem u jednom periodu svog života bio lovac. Jer samo lovac zna kako je i što je to, kad se u šumi čuje lavež psa koji goni divljač.«

A budući da je Nedin tata Marijan bio također pasionirani lovac, a mama umješna u pripremanju jela od donesenih ulova: prepelica, zeca, veprovine, srnetine i dr. Danku je bilo drago čuti i iz Nedinih ustiju priče o lovu i lovcima koje je ona slušala i pamtila od svoga oca, posebno dobrog, plemenitog, strpljivog i trpeljivoga bogobojaznoga čovjeka, prožetog lovačkom strašću i osebujnom lovačkom etikom.

Zbog toga je uz mene, i Nedu, kao lovačko dijete, Danko na svoj širokogrudni način počastio svojim prijateljstvom.

U Zagrebu, osim u Klubu književnika, Danko nas je pozivao i k sebi u kuću na Šalati, na vrhu Vramčeve ulice, ali odlazio sam k njemu većinom bez Nede, jer smo uvijek bili zaokupljeni književnim temama i njegovim knjigama koje mi je pokazivao i poklanjao. Bio je takav prema meni vjerojatno i zato, što sam ja zaista čitao njegove pjesme, probirao posebno autentično dojmljive, analizirao ih pred njim dok mi je pričao kako su neke od njih nastale, a uvrstio sam ga i u svoju Zlatnu knjigu hrvatskoga pjesništva, uvjeren i danas da sam u tome bio u pravu nasuprot nekim svojim kolegama »krugovašima«, napose iz kruga Tonka Šoljana, koji su Anđelinovićevo pjesništvo bagatelizirali kao preživjelo. Osim toga, upozoravao sam u usmenim kritičkim vatrometima u Klubu, u krugu ne samo svojih vršnjaka, na nezamjenljivu vrijednost, životnost i pripovjedačko majstorstvo Anđelinovićeva romana o psu Moj Dren. Držim da sam se i dovoljno uvjerljivo založio za takvu vrijednosnu rehabilitaciju ove proze da sam potakao Živka Jeličića da je uvrsti u svoj izbor za »Pet stoljeća hrvatske književnosti«. Moji su mi »krugovaši« predbacivali da u tome pretjerujem, ali iz današnje distance uvjeren sam da su oni pretjerali s omalovažavanjem Anđelinovićevih dometa, prikrpavajući mome sudu i ponešto iz političke sfere, što Danku baš nije služilo na ponos. Ali ja sam i tada, i kasnije, kao što to činim i danas oštro odvajao literaturu od političkih i drugih živopisnih životopisnih činjenica, jer to može biti važno pa i presudno za ocjenu ličnosti pisca, ali ne i za estetsku interpretaciju i valorizaciju njegovih pjesama i proza. Da samo zaustim nabrajati primjere, gdje li bih se zaustavio polazeći od naše i nama susjednih literatura pa do francuske, engleske i američke. Osim toga, Neda i ja upoznali smo Danka u svome, i u njegovu novu vremenu, u njegovim starijim godinama, zapamtivši ga zauvijek kao simpatičnog, gospodstvenog, zanimljivo govorljivog kozera, spremnog da razumije nas mlađe i očekujući za uzvrat i od nas istovrsni odnos i razumijevanje.

Nije to dakako ni izdaleka sve što smo ponijeli u sjećanju na njega kad više nismo dolazili u Klub književnika, vezani za neke druge ljude, književnike prije svega, kako svoje vršnjake tako i starije. Ja sam jedino među starim nepretenciozno ispisanim papirima pronašao karticu na kojoj sam zapisao neka misaona kozerski nabacivana Anđelinovićeva mišljenja i ocjene. Bio je vrlo kritičan prema aktualnim tzv. poetskim eksperimentima, uvjeravajući me da se eksperimentira u laboratorijima prije nego se znanstveno i široj javnosti obznane važni izumi, a jedino pjesnici eksperimentiraju riječima pred publikom, uvjereni da je upravo to kao takvo, poetsko eksperimentiranje, prava moderna poezija. Za svoje je pjesme tvrdio da ih je objavljivao tek kad ih je doveo do čistopisa, a za prozu o Drenu da ju je odlomak po odlomak, kako je nastajala, čitao mjestimice ganut do suza — kao da ju je netko drugi napisao. Pribilježio sam također i njegovu ocjenu povijesti kao neznanstvenu disciplinu. Povijest je pripovijest bazirana na sabranim i provjerenim činjenicama, ali verzija povijesti koja najdublje prodire u svijest širokoga puka ne potječe iz povjesnica, nego iz poezije i književnosti, kakvu su pisali najveći književnici, u nas npr. Šenoa, ali pazite — napomenuo je Anđelinović: »Široki puk vjeruje da je Zagorka najbolji tumač istine o važnim dijelovima hrvatske povjesnice«.

Sjetio sam se toga kad sam pročitao Heineovu rezolutnu prosudbenu presudu:

»Neobična je ćud naroda! On traži da njegovu povijest piše ruka pjesnika a ne povjesničara. On ne traži vjerno izvješće o golim činjenicama, nego one činjenice — ponovno pretopljene u iskonsku poeziju — iz kojih su gole povijesne činjenice proizišle.«

Pomislih, »Točno, šjor Danko Anđelinoviću, pa o ličnostima najsugestivnije pletu priču upravo pisci, priču samo toliko istinitu koliko su ti proučavatelji biografske građe mogli, htjeli i znali integrirati sve detalje u svoju koncepciju, u osobno viđenje i intuitivni doživljaj sebi bliske, zanimljive i zbog nečega posebno općenite znakovite ličnosti.«

Što se tiče mojih dojmova o Vesninu ocu sveučilišnom profesoru Eugenu Pusiću izdvojio sam tri zapamćenja sasvim dovoljna da ih povežem u cjelovit sud o njemu. Odmah ću reći da se profesor Pusić u sva tri slučaja iskazao kao izvanredno promišljen, razborit, oštrouman sugovornik, govornik, predavač i stilski i smisaono jasan artikulator pregnantnih zaključaka.

O profesoru Pusiću naslušao sam se pohvala njegovoj stručnosti i prije nego sam ga upoznao, ali nikada nisam bio u prigodi da neposredno s njim komuniciram. Zato me je obradovala najava moga prijatelja prof. Ive Frangeša, ljeti godine 1971, da bi pozvao Pusića na večeru ako i ja pristanem da dođem. Htio je da zajedno s njim pretresemo tijek i očekivane posljedice uzburkanosti trenutne političke situacije i položaja Matice hrvatske u svemu tome.

U Frangešovu stanu ne tako dalekom od Pusićeva nađosmo se doista jednog toplog predvečerja na večeri koju je organizirala Vera a priredila Verina mama. Ja sam došao točno, kao uvijek, a i profesora Pusića sam pozdravio kod Frangešovih odmah poslije moga dolaska. Našalili smo se kako obojica nismo inficirani inače uobičajenim profesorskim pravom na petnaestominutno zakašnjavanje. Zaposjevši fotelje, započesmo razgovor in medias res zahvaljujući Ivinom običaju da u takvim i sličnim prigodama odmah postavi inicijalno intrigantno pitanje. Ja sam na taj njegov običaj već bio navikao, a i Pusić, čini se, isto tako. Ivo je pitanje postavio tako, da je bilo jasno kako nije upućeno nikome od nas posebno, nego ga je svojom poslovičnom stilizantnom spretnošću formulirao tako da se moglo pomisliti, upravo moralo shvatiti da pitanje visi u zraku i da muči u tom času ponajviše njega.

»Može li se znati, ili bar pogoditi, kako u svemu stoje izgledi da se glavni čvor sukoba višenacionalnih interesa u Jugoslaviji rasplete tako da svi budu barem donekle primireni ako već ne i zadovoljeni?« Frangeš je, u maniri vrsnog poznavatelja stilističke metode, glasovno pojačao dominantne riječi: sukob, primireni, zadovoljeni, nacionalni... Očekujući, očito, prije svega od Pusića da se uključi u raspravu, pitanju je pridodao još nekoliko objasnidbenih pitanja i tako zapravo sâm započeo razmišljati o onome, što je nametnuo kao večerašnju temu svojim gostima.

Profesor Pusić je dva–tri puta kimnuo glavom, u znak prihvaćanja vrlo aktualnih dilema o kojima je nakon toga analitički sustavno i razložno govorio dobrih dvadeset minuta pozivajući se na neke citate i odgovarajuće primjere iz novije povijesti Europe. Slušao sam ga pozorno i s tihim divljenjem njegovoj sposobnosti da razjasni i markira idejna polazišta i tvrde neoborive činjenice. Bio je to melem za moju dušu, zamaranu (da tako kažem) već mjesecima temperamentnim, mnogorječivim, ali nerijetko razbarušenim pa i konfuznim raspravama na službenim sastancima u Matici hrvatskoj gdje se tražila i davala riječ, ili u mojoj uredničkoj sobi gdje su se svakodnevno zapodijevale čarke i prepirke zbog toga što se sve događalo u našim redovima i oko nas i što bi iz svega moglo proizići. Uglavnom, većina je bila pritom euforična, pozivajući se na nezaustavljivo širenje Matičinih podružnica, na sve veću, upravo impresionantnu nakladu »Hrvatskoga tjednika« i časopisa »Kritika«, no bez pravih rješenja za naše unutarnje konflikte što bi i kako bi se Matica trebala dalje postavljati i ponašati. Kao i uvijek, kao i svagdje, bilo je tu mnogo nedoumica zbog neuskladivosti radikalnih prijedloga i poziva na pragmatičku umjerenost.

Zamoren od neprestanih međusobnih uvjeravanja i razuvjeravanja u Matici, prvenstveno od nekontroliranih istupa i retoričke razbarušenosti pojedinaca, Pusićeva analitička sistematika je bila pravi odgovor na Frangešovo izgovoreno i moje samo natuknuto pitanje. Pusić je vrlo smireno i odmjereno rekao otprilike da je osnovno pitanje u takvim slučajevima što se u svemu može objektivno nazrijeti ako ne i pouzdano utvrditi. Zašto je došlo do takve eskalacije kojom se samo pojačava nesigurnost i konfuzija. Zašto pojedinci iz partijske vrhuške najprije iniciraju masovna događanja, a onda ih suzbijaju strahujući da će se oteti ne samo njihovoj, nego i svakoj kontroli? Dobro, Pavletić je naveo što je sve postignuto u osvješćivanju određene kulturološki predisponirane publike, i kakvu su ulogu pritom odigrale relativno visoke naklade bitnih knjiga, i pogotovu »Hrvatski tjednik« i brojni u trenu rasprodani naslovi popularnih romana o hrvatskoj povijesti. No, kako se to uklapa u masovni pokret, MASPOK, i mnogo šire idejno–političko nadglasavanje u okviru tzv. Hrvatskoga proljeća? Nikako se ne smije u Matici smetnuti s uma da dobro razrađen program s deklarativnim poželjnim ciljem mora u sebi uključivati jasne odgovore i na otvorena pitanja na koja se obično zaboravlja, a to su: tko stoji na drugoj strani? Koje su tendencije izrazito suprotne Matičinu programu i koje se snage udružuju da poremete međuljudske odnose najprije u Hrvatskoj a zatim u Jugoslaviji? Do kojih su granica te respektabilne snage spremne ići? I konačno, riječima pokrenute mase mogu također prijeći granice podnošljive svima koji zasad to iz prikrajka promatraju želeći promjene ali da ne budu ni kontrarevolucionarne, ni revolucionarne i da sve ne završi u općoj entropiji koja je od svega najpogubnija. I konačno, gospodo, za sve te (ne i svete!) proklamirane ciljeve morate imati jamstva u realnim snagama kao što su: interesi armije, neupitna uloga policije i široko umreženog represivnog aparata, zatim svemu tome suprotni interesi Srbije i većinskoga naroda i, ništa manje važno i opasno, okružje naše države s obzirom na odlučnost Sovjetskog Saveza da pacificira cijelo područje za koje je zainteresiran iz geostrateških više nego ideoloških razloga.

Nakon toga smo se Frangeš i ja pogledali očito impresionirani razložnošću Pusićeva vrlo objektiviziranoga pledoajea. Zaista, zbog pregrijanosti atmosfere u Matici zanemareni su tako važni čimbenici daljnjeg odvijanja događaja kako su ovdje samo nabrojeni, a na koje je — napose na strateško »pomjeranje« Armije u lociranju i manevriranju po Hrvatskoj — malo tko uopće smio javno upozoravati. Tako mi je Pusić tada pomogao da se ustalim u svojim djelatnostima unutar Matice i da dalje apeliram na kolege da se klone izazivačkih ekscesa, jer u atmosferi nabijenoj sverazgorenom plinovitošću svegovorenja dostajala je ciglo jedna rečenica pa da dođe do eksplozije i odmah nakon nje do dalekosežne implozije, do prekonoćnog urušavanja nedovoljno promišljenog koncepta bez sigurnoga zaleđa.

I Frangeš i ja nismo odustajali od obrane generalne linije djelovanja Matice hrvatske, razvijajući argumentaciju oslonjenu na djelotvornost izgovorenih ili napisanih tekstova u kojima se ne najavljuju nikakvi radikalizmi. Naši su zahtjevi bili uklopivi u program samoupravljačkoga socijalizma, počevši od parole »devize onima koji ih stvaraju« do prava svakog odjelitog samoupravnog proizvođača materijalnih i kulturnih vrijednosti da nad tim ima primarni nadzor s obzirom na razdiobu financijskih sredstava. Tražili smo usto i više slobode. A kad se o svemu raspravlja da se uzimaju pravedno u obzir različiti interesi ne bi li se alternativnim rješenjima (za iznošenje kojih nitko ne bi smio snositi nikakvu odgovornost osim moralne i znanstvene) osigurao najbolji izbor za samoupravljačko društvo i višenacionalnu državnu zajednicu. Time bi se izbjeglo da se na političkom, odnosno partijskom vrhu obnaroduje jedno jedino, tobože najprihvatljivije i najprimjerenije rješenje, pa ako se za koju godinu pokaže da to rješenje nije ni za koga dobro a niti ostvarivo u praksi, da ga se može brzo zamijeniti alternativnim već detaljno razrađenim u slobodnoj javnoj raspravi.

— Da, inzistirao je profesor Pusić — niste u svom računu predvidjeli iskakanja pojedinaca iz Matičinih redova na koja bi spremno reagirale sve snage, od Partije do Saveza boraca. Niste uzeli u obzir da će neki vaši tekstovi, govori i organizacioni potezi naići na tvrdo odbijanje onih snaga, koje su još uvijek u nas respektabilne. Pa prema tome, na što se oslanjate u fazi iznošenja programa, a na što biste se mogli osloniti u fazi opće idejne ofenzive protiv koncepta nacionalizma koji je i u europskoj ljevici toliko ozloglašen, da vas nitko niotkuda ne bi podržao?

Na tako izravno konkretizirano i doista opravdano pitanje ni Frangeš ni ja nismo imali gotov obranjiv odgovor. Nije nam više preostalo ništa drugo nego da se premjestimo za stol na kojem su Vera i njezina mama servirale večeru, nakon koje smo se uz prijateljsko uzajamno smiješenje i rukovanje pozdravili posljednji put, za dugo vremena. Što se mene tiče, proteklo je gotovo dvadeset godina do mojih ponovnih susreta s Eugenom Pusićem.

I tada, treći puta, uvjerio sam se ponovno u vrijednost i uzornost Pusićeva pristupa zadaći kakva bijaše naša zajednička uloga i funkcija u komisiji za nadzor prvih slobodnih izbora u Hrvatskoj, kojoj je predsjedao Jadranko Crnić, uz odabrano članstvo jednog znanstvenika (Pusić), nekompromitiranoga odvjetnika (Mario Kos), prihvatljivoga predstavnika Partije (Čedo Grbić) i jedne žrtve prethodnoga režima (u mojoj osobi). Iako je Crnić po funkciji predsjednika Ustavnog suda bio prva ličnost komisije, Pusić je vodio glavnu riječ kad smo se konstituirali i pogotovu kad smo morali reagirati na pritužbe pojedinih stranaka. Nije ih bilo mnogo, ali i kad su minimalno bili u pravu pojedinci ili stranke, trebalo im je dati prave i zadovoljavajuće odgovore. Nakon čitanja pritužbenih pisama, kraćom diskusijom smo došli do sporazuma o mogućoj odluci, a onda je Pusić spremno i očekivano uzimao na sebe obvezu da prisutnom tajniku komisije jasno i najsažetije, u najprimjerenijem autoritativnom tonu i maksimalno diplomatski uljudno izdiktira tako savršene odgovore na pritužbe da smo ih svi namah prihvatili i potpisali kao svoje. Tada, ali ne samo tada, uvjerio sam se da je profesor Pusić zaista svestrano sposoban da najprije razglobi problem, zatim da pronađe najsvrsishodnije rješenje i da ga konačno upravo bravurozno uzorno artikulira, što sam u svezi s njim zapazio i kasnije, prigodom njegovih javljanja u predsjedništvu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti ili na plenarnim sjednicama.

Vesni Pusić je bilo drago čuti takva moja prisjećanja, koja sam odmah nakon susreta s njom, još u svom kabinetu, pribilježio na nekoliko kartica u svom povećem i podebelom blok–notesu uvijek pripravnom da primi najsvježije moje misli i dojmove.

(Iz knjige Prisjećanja i drugi zapisci)

Vlatko Pavletić