Pršo na fasadi

Pršo na fasadi

Italija je prva, Hrvatska je treća. Al' u skupini... Mene nije osobito razočaralo. Da nije bilo Cice, vjerojatno nikad ne bih vidio Bauhaus u Dessauu, Frauenkirche u Dresdenu, Jüdisches Museum u Berlinu, Dürerovu kuću u Nürnbergu...

Poklopilo nam se, Davidu, Domagoju, Višeslavu i meni. Karte za Brazil i Australiju su nam v žepu. Gradovi u kojima smo igrali posložili su se na karti Njemačke od sjevera i Berlina pa jugozapadno prema Nürnbergu i Stuttgartu. Protivnici su bili atraktivni: lijepe brazilske navijačice, zajapureni i simpatični japanski drukeri te Australci, koji su ionako — napola Hrvati.

11. lipnja, nedjelja Kod Kustošije stavili smo brojač kilometraže na nulu, tek toliko da vidimo koliko ćemo prijeći. Do Berlina ima otprilike 1100 kilometara, kroz Zagorje u Štajersku, preko Graza i Liezena, pored Linza do Passaua. Usput si međusobno trubimo i mašemo. Mi Osječanima, Brođanima, Riječanima i oni nama. Passau je divan gradić na trima rijekama: Dunavu, Innu i Ilzu. U katedrali najveće su orgulje na svijetu s gotovo 18 tisuća cijevi. Nastavljamo put Berlina. Kroz Forst Grunewald približavamo se središtu Berlina. U autu trešti Iron Maiden. Vier wilde Kroaten dolaze... Golema li grada... Spavamo kod Maxa, muzičara koji povremeno svira i u Notwistu. Potraga za lokalnim birtijama po kvartu. Prenzlauer Berg. Našli smo Kneipe Enddorn i Kollwitz Bäcker.

12. lipnja, ponedjeljak Nakon jeftina doručka, jer se pekara tek prije koji dan otvorila pa je imala sve na 50%, samo smo dvije postaje U–Bahna udaljeni od Alexanderplatza. U Info–centru kupujemo tzv. SchauLUST MuseenBERLIN. Daju ti da u tri dana za 15 eura posjetiš pedesetak muzeja u gradu, pa ti izvoli i biraj. Televizijski toranj, Crvena vijećnica, Marijina crkva... Palača Republike, nekada sjedište istočnonjemačke vlasti, upravo se ruši. Na Museumsinselu Berliner Dom, bivša dvorska katedrala pruske carske obitelji, protestantski odgovor na vatikansku baziliku. U neposrednoj blizini, jedinstveni kulturni sklop, pet velebnih muzeja. Ajmo u Altes Museum vidjet Nefretete. Preko Schlossbrücke smo na Unter den Linden, sunce prži i jako je vruće. Zeughaus je Njemački povijesni muzej, pored njega je Schinkelov Neue Wache. U toj četvrti nalazi se i opera i knjižnica i Humboldtovo sveučilište i katolička katedrala. Molitva za pobjedu. S druge strane mole se Brazilci. 3:0 za njih, kažu oni; 1:1 kažemo mi... Gendarmenmarkt. U Friedrichstrasse na podu traka i Checkpoint Charlie. Zid je nekoć prolazio ovuda. You are entering the American Sector... Popodne do Reichstaga. Sve je podređeno nogometu. Ispred Reichstaga na Platz der Republik velika je replika Olimpijskog stadiona za deset tisuća ljudi. Ispred Brandenburških vrata velika nogometna lopta s jedne strane; s druge strane veliki ekran s prijenosima utakmica. Mnoštvo u najrazličitijim dresovima. U blizini je Eisenmanov Holocaust–Mahnmal podignut 2005. Potsdamer Platz — nekoć veliki trg, danas mi se čini više kao golemo raskrižje sa suvremenom arhitekturom najrazličitije namjene Piana, Kollhoffa, Jahna...

13. lipnja, utorak Odosmo u Pergamonmuseum, koji još dan–danas nosi rane iz četr'es'pete... Zeusov oltar iz Pergamona, vrata iz Mileta, Ištarina vrata iz Babilona... Alte Nationalgalerie i Böcklinov Toteninsel. Nikolaiviertel blizu Alexa i Eiergasse, najkraća ulica u Berlinu — 16 metara. Priprema za tekmu: svi smo u kockicama / kvadratima. Gotovo trideset postaja u vrućem metrou treba nam do Olimpijskog stadiona, kad tamo... Kada ste imali priliku nekomu tko ima punih sedamdeset godina najiskrenije reći da izgleda fantastično??? Olimpijski stadion u Berlinu upravo je takav. Sve u crveno–bijelim kvadratima, ori se pjesma, ima i žutih Brazilaca i Brazilaca, samba i ganga. Atmosfera prekrasna. U našoj blizini Otto Barić, Đapić, Bitorajac, Goran Milić i druga ekipa. Kaka i 1:0. Posljednjih desetak minuta utakmice pjevali smo bez prestanka. Navijači su genijalni. Bez zamjerki, tu i tamo koja baklja. Pri povratku pjesma. Metro se ori od Moje domovine... Brazilaca nigdje. Ionako ih je malo došlo iz Amazonije, većina su gastarbajteri po Europi ili uopće nisu Brazilci. U Enddornu utažujemo žeđ i ne preveliku tugu...

14. lipnja, srijeda Ostaci naših navijača gmižu po vrućem Berlinu. Kaiser–Wilhelm–Gedächtniskirche na Kurfürstendammu, najpoznatija ratna ruševina. U neoromaničku ruševinu smjestila se modernistička evangelička crkva začudne unutrašnjosti. Odlazimo u najveću robnu kuću u Europi — KaDeWe, koja dogodine slavi stogodišnjicu. Nema čega nema, čak i posebna polica s najrazličitijim pikulama, a i Pršo je na fasadi. Ponovno Potsdamer Platz. Ručak i Spaghetti–Eis dok čekamo Trpimira, koji dolazi iz Zagreba. Na Kulturforumu htjeli smo vidjeti stalni postav Neue Nationalgalerie, ali je trenutno u Tokiju. U zamjenu skočili smo do susjedne Gemäldegalerie. Dürer, Cranach, Van Eyck, Bruegel, Giotto, Botticelli, Tizian, Caravaggio, Rembrandt, Rubens... Navečer smo se našli s Annette, s Maxom smo otišli u bivšu Mongolsku ambasadu u Njemačkoj DR. Sad je dana mladima na uporabu i skupilo se mnoštvo bezbrižna svijeta, gledalo utakmicu, roštiljalo, razgovaralo, kupalo djecu u bazenčićima ili dojilo... Potpuno opuštena atmosfera koja vlada tim dijelom Berlina. Teško opisiva opuštenost.

15. lipnja, četvrtak Iz Berlina put juga. Prvo Potsdam. Nikolaikirche primjer je njemačkoga klasicizma uz koji se nalazi nekakva socreal–tehnišehohšule. Bilo je strašno sparno pa nam ni hlad u velikom parku nije pomogao. Uspjeli smo vidjeti Brandenburger Tor, palaču Sanssouci Friedricha Velikog, Ruinenberg, Winzerhaus, Hollädnisches Viertel. I u Cecilienhofu smo bili, malom dvorcu u predgrađu gdje su se 45. sastali Trumann, Churchill i Staljin. Idemo dalje do moje velike želje — Dessaua. Lako smo našli Gropiusov Bauhaus. Iako sam mislio da je zgrada mnogo veća, nisam se razočarao. Prošetali smo po katovima, razgledali kvake i štekere, koloture za otvaranje ostakljenih ploha, pokućstvo i radijatore... Još smo stigli do majstorskih kuća u Ebertalee. Nekoć su tu živjeli i radili Kandinsky, Klee, Gropius, Muche, Schlemmer, Feininger i Moholy–Nagy. Za više nismo imali vremena, a još su nas i žbiri zahaklali. Rutinska kontrola. Valjda im je bilo čudno vidjeti ZG–registraciju u gradu. Stigosmo u Dresden na vrijeme.

16. lipnja, petak Opet smo našli jeftin doručak blizu apartmana. Na svaku narudžbu djevojka je odgovarala s Wunderschön. Zamislite: kroasan — Wunderschön, espresso — Wunderschön, kajzerica — Wunderschön, mlijeko — Wunderschön, pekmez i putar — Wunderschön, još malo šećera — Wunderschön... Službeno smo razgledavali središte Dresdena tri sata — autobusom, najstarijom uspinjačom na svijetu i brodom po Labi. Isplatilo se. Nicole nam je sve lijepo objasnila. A i imali smo se čemu diviti. Grad koji slavi osam stoljeća postojanja gadno je stradao između 13. i 15. veljače 1945. Najmanje 25 000 ljudi je poginulo, a Dresden je prekrilo 18 milijuna četvornih metara ruševina. Dvorac, sjajan Fürstenzug — dvorski friz s kronološkim prikazom kneževske obitelji, Semperova opera, Pöppelmannov Zwinger i Tizianova odnosno Rafaelova Sikstinska Madonna u Galeriji starih majstora, recentna arhitektura nove sinagoge i posebice nedavno obnovljena Frauenkirche...

17. lipnja, subota Sljedeća postaja: Bamberg, grad na sedam brežuljaka. Maximiliansplatz, Grüner Markt sa isusovačkom crkvom sv. Martina, stara gradska vijećnica na malenu otočiću sa sjajnom fasadom. Penjemo se prema carskoj katedrali sv. Petra i Jurja. Arhitektonsko remek–djelo s dvjema suprotstavljenim apsidama i četirima dojmljivim zvonicima s brojnim dodacima kao što su prvi prikaz konjanika u prirodnoj veličini nakon antike, Riemenschneiderov grob Heinricha II i Kunigunde, Stossov Marijanski oltar, grob pape Klementa II — jedini papinski grob sjeverno od Alpa. Uz kanal gdje je nekoć bilo ribarsko naselje danas je dio grada koji se zove Mala Venecija. Put nas dalje vodi do mjesta Neuburg na Dunavu. Tamo nas čekaju Martin i Lizzy.

18. lipnja, nedjelja Za početak — tipični bavarski doručak. Weisswurst i pivo. Tekma je danas u Nürnbergu. Protiv kamikaza. Idemo u najnjemačkiji grad, kako je znao govoriti Adolf. Posred srednjovjekovnog i zidinama opasana grada prolazi Pegnitz. St. Lorenzkirche, St. Sebalduskirche i Frauenkirche na Hauptmarktu. Ovdje se itekako osjetila hrvatska atmosfera. Birtije prepune kockica, ispred crkve raspucava se lopta u zrak i pjeva, čak i srećemo našu interventnu policiju. »Budite dobri, dečki.« »Bumo. Vi isto...«, kratka konverzacija. Blizu je kuća Albrechta Dürera. Tekmu gledamo u gostionici. Srna fulal penal, Niko pogodil prečku... Nije baš ispalo dobro. Tješili smo se da nam ionako treba pobjeda protiv Australije.

19. lipnja, ponedjeljak Neuburg je malo i mirno mjesto na Dunavu, čiji je renesansni dvorac na brdu s kojeg je sjajan pogled na dunavsku dolinu. Nekoć davno ovdje je bio rimski Venaxamodorum. U starom gradu uz dvorac su i Hofkirche, crkva sv. Petra, muzej... Idemo prema Augsburgu. Augsburg je uz Trier i Köln jedan od najstarijih njemačkih gradova. Uz sjajnu Maximilianstrasse, nekako je najdojmljiviji Fugerrei, poticajna stanogradnja 16. stoljeća Jakoba Fuggera, bankara kojemu je pola Europe bilo dužno. Cijela četvrt posuta je kućama u kojima i danas ljudi žive uz nisku najamninu. Jedina im je obveza bila dnevna molitva za gazdu. Kako prije pola tisućljeća, tako i danas. Katedrala ima više slojeva, dok je crkva sv. Ulricha i Afre nastala kao rezultat augsburškoga mira između protestanata i katolika 1555. I u Augsburgu, od svih mogućih gostionica, mi uđemo baš u njegovu. Čovjek je iz Dugopolja, kuhar mu je iz okolice Sinja, a konobaru je, koji je po ocu Talijan, majka Zagorka. Krenusmo prema Ulmu / Neu Ulmu. Očekuju nas Arnd i Susi, roštilj na terasi, večernja šetnja uz Dunav.

20. lipnja, utorak Prelazimo iz Neu Ulma u Ulm, iz Bavarske u Baden Würtemberg. Ulmer Münster s najvišim zvonikom na svijetu, 161 metar, Ribarska četvrt sa Schiefes Haus, nova biblioteka — ostakljena piramida, suvremeni Stadthaus na Münsterplatzu, sve je podređeno nogometu, kao uostalom i u svakom gradu koji smo posjetili. Na trgu ispred Münstera veliko platno i lože u obliku nogometnih lopti za one koji s boljih pozicija žele pratiti utakmice na velikom platnu. Rathaus, Kornhaus, Schwörhaus... Einstein je tu rođen... U Ulmer Museumu odlična izložba — Die Brücke — Frühe Druckgrafik. Povirio sam.

21. lipnja, srijeda Tübingen. Studentski grad prepun Fachwerkhäuser. Grad u kojem se liječio Friedrich Hölderlin, grad u kojem je Hesse šegrtovao u knjižari... Prekrasna vijećnica, gornji grad s dvorcem, stare sveučilišne zgrade. I frizeraj. Solidan i jeftin. Još jedan Kornhaus, Krumme Brücke, Fruchtkasten, Nonnenhaus, Pfleghof i rijeka Neckar. Šetnica. Grad uređen ko cukerbombon.

22. lipnja, četvrtak U Stuttgartu smo. Dan odlučne tekme protiv Australije. Sad ili nikad. A kod njih igra nekoliko naših. Viduka, Čulina, Kalac, Bresciano po mami ili baki... Grad je to u kojem se najviše osjetila naša vibra. Centar se od jutra punio našim i australskim navijačima, a i onima koji su drukali za obje momčadi. Takvih uopće nije bilo malo. S jedne strane naša, s druge australska zastava. Pola dresova u kockicama, pola žuto. Šetali smo gradom i zastajkivali na mjestima otkud se orilo Marjane, Marjane. Tu i tamo neka za Gotovinu, pa za Vukovar... Transparenti su razvučeni po Schlossplatzu i pješačkoj Königstrasse. Ranije smo skočili do Weissenhofsiedlunga vidjeti sjajnu četvrt s bauhausovskom arhitekturom, a prije ručka posjetili smo Monetovu izložbu u Staatsgalerie. Onako — kockasti. Ne mogu reći da nismo bili atrakcija u prostoru gdje su visjeli Claudeovi pejzaži... U gradu se traži karta više. 1:0 Srna, 1:1 Moore iz penala, 2:1 Niko Kovač, 2:2 Kewell. To ti je nogomet. Mnogo razočaranih, mnogo psovki. Seciranje utakmice. Šbb–kbb... Da je Eva imala onu stvar, bila bi Adam. Šteta jedino ovih ljudi koji su u tolikom broju i tako zdušno i glasno navijali za našu repku. Australcima za kraj po drugi put pustilo Down Under Men At Work.

23. lipnja, petak Idemo doma. Usput nam je i Alianz–Arena na minhenskoj periferiji. Blizu Salzburga, kroz Tauern i Karavanke, u Sloveniji slušamo Predina i bližimo se kući. U Zagrebu smo. 3500 i nešto kilometara, 1735 fotografija. Po gradu vise fantastični plakati Autonomne ženske kuće vezane uz nasilje nad ženama i nogomet. Ah da, nogomet... Italija je prva, Hrvatska je treća. Al' u skupini... Mene nije osobito razočaralo. Da nije bilo Cice, vjerojatno nikad ne bih vidio Bauhaus u Dessauu, Frauenkirche u Dresdenu, Jüdisches Museum u Berlinu, Dürerovu kuću u Nürnbergu... Prema tome, Cico i dečki — fala!!!

Marko Kružić