PROSTOR NESHVATLJIVIH KONTRADIKCIJA

PROSTOR NESHVATLJIVIH KONTRADIKCIJA

Fascinantne transformacije kojima svakodnevno svjedoči kinesko društvo predmet su interesa brojnih umjetnika posvećenih drastičnim društvenim, ekonomskim i kulturnim promjenama

U kolikoj su mjeri Kinezi zavladali svijetom možemo se uvjeriti gotovo svakodnevno; dovoljno je okrenuti se oko sebe. A u kolikoj su mjeri zanimljivi kao jedna od široj javnosti još uvijek nedovoljno poznatih umjetničkih scena, osvjedočit ćemo se u mnogim kulturnim metropolama, gdje su izložbe kineskih umjetnika nezaobilazni kulturološki chop–shoy. Tako su ovoga ljeta rotterdamski Muzej Boijmans Van Beuningen, Nizozemski arhitektonski institut i Muzej fotografije organizatori događanja pod naslovom Suvremena Kina – arhitektura, umjetnost i vizualna kultura, dok je u prostorima bivše klaonice (Les Abattoirs) u Toulouseu, 2000. pretvorenima u Muzej moderne i suvremene umjetnosti, u tijeku izložba Povratak Kine posvećena umjetničkoj sceni sečuanske provincije Chongqung.

Jedan od izložbeno najdorađenijih projekata upravo je iz berlinske Haus der Kulturen der Welt prešao u Umjetnički muzej u Santa Barbaru. Riječ je o izložbi Između prošlosti i budućnosti – nova kineska fotografija i video, koju su priredili kineski kustos Wu Hung i njegov njujorški kolega iz Međunarodnog fotografskog centra (ICP) Christopher Phillips. Fascinantne transformacije kojima svakodnevno svjedoči kinesko društvo predmet su interesa brojnih umjetnika posvećenih drastičnim društvenim, ekonomskim i kulturnim promjenama. Taj proces započeo je prije dvadesetak godina, no tek ga je u posljednje vrijeme moguće sagledati koliko–toliko u cijelosti. Procvat tržišne ekonomije, polako otvaranje vrata onim zapadnim dobrima za kojima je većina Kineza žudjela u tajnosti, rasprave o jeftinu tekstilu i prejedanju hamburgerima tek su djelići složene slike suvremenog kineskog društva, o pojedinostima kojeg nam govore umjetnici. A slika koju posreduju nije uvijek ugodna, jer se iza vrhunski produciranih fotografija i zanimljivo strukturiranih video–radova krije osobit odnos spram prošlosti, povijesnim i kulturnim referencijama, prema kojima uglavnom zauzimaju beskompromisna stajališta.

Zanimljivo je zapaziti da se fotografijom i videomedijima najčešće služe, i to ne zbog njihove nagle i sirove energije, nego zbog jednostavnosti transpozicije odabranih sadržaja. Izložba Između prošlosti i budućnosti – nova kineska fotografija i video podijeljena je u četiri dijela. Povijest i memorija okuplja radove koji se referiraju na bogatu kulturnu tradiciju, čije pojedine epizode još tinjaju u zajedničkoj svijesti; Ljudi i mjesta odražavaju drastične promjene urbanog okoliša, gdje se bez obzira na značenje povijesnih mjesta nemilosrdno stvara prostor za nove neboderske gradove; Predstaviti sebe istražuje dileme osobnih identiteta u zavisnosti od radikalnih kulturnih promjena, dok Ponovno promišljena tijela svjedoči o jedinstvenoj sceni performansa koja je novijega datuma i kod koje se radikalnim služenjem ljudskim tijelom bilježe mnoge drastične promjene kroz koje prolazi društvo.

Četvrta po redu svjetska ekonomska sila, Kina danas nezamislivom brzinom mijenja svoje do jučer tradicionalno i često zaostalo lice, gradeći ekstremne metropole na mjestima gdje se živjelo u potleušicama, odnosno rušeći sve ono što joj smeta u postizanju hipermoderne vizije. Umjetnici se u takvoj situaciji očigledno dobro snalaze, reagirajući na idealizirane prikaze napretka, statusa, moći i međuljudskih odnosa koje društvu podastiru mediji. U prostoru neshvatljivih kontradikcija događaju se umjetničke akcije poput topljenja jutarnjega leda ležanjem i disanjem na Trgu Tiananmen Songa Donga, inscenacije grupnih spomenika prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Wanga Quinsonga, kao i instalacija Wanga Youshena kojom autor ispire ostatke iz masovne grobnice nastale 1941. u Datongu.

Podzemne umjetničke skupine, koje su se počele okupljati od sredine sedamdesetih, u velikoj su mjeri zaslužne što je kineska fotografska i videoscena danas ovako zanimljiva. Producirajući i distribuirajući svoja djela u nezamislivim uvjetima, uglavnom ilegalnim kanalima, oni su potaknuli zanimanje društva za zabranjene teme. Pritom su preispitivali odnos prema pojedincu koji se, u društvenom uređenju kakvo je bilo (i u velikoj mjeri ostalo) kinesko, mora snalaziti u osjetljivu društvenom tkanju kojim se možemo oduševiti, ali i opravdano osjetiti nelagodno i uznemireno.

Sandra Križić Roban