Prodavati zjake

Prodavati zjake

Ovom frazemu u Hrvata ne treba komentara. Svi dobro znamo što znači: besposličariti, dangubiti, ništa ne raditi, dosađivati se. Pa premda ni jedno od navedenih značenja u svijetu rada nema baš pozitivne, a još manje poželjne, konotacije, ja se ne sramim, štoviše besramno (razumije se, uvijek i odgovorno) tvrdim kako jedva čekam da se posvetim toj prodaji. Zjaka, mislim. Jer nesnosne vrućine usporile su moj inače turbo radni učinak, pa su me nesmiljeni rokovi za predaju rukopisa opasno pritisnuli, tako da od »sve četiri u zrak« nema još ništa. Dok sam »radila«, ili — kako se to birokratski kaže — bila u »stalnom radnom odnosu«, a pogotovo dok su mi i djeca još išla u školu, u ovo sam vrijeme na istoj hrđavoj sklapaćoj ležaljci u hladovini istoga bora na Haludovu u Malinskoj već smireno buljila u svjetlucanje sunca na morskoj površini, u plavetnilo neba kroz zelenilo krošanja iznad svoje glave i u poneku vjevericu koja me zasipala onim otpadnim materijalom koji joj nakon glodanja pinjola više nije trebao. Onda bih se malo zapiljila u neku od onih knjiga koje sam preko godine slagala »za more« i više mi za bukoliku sreću nije trebalo ništa. Istinabog, često je bilo kao u našoj junačkoj operi Nikola Šubić Zrinjski: »zbogom, srećo moja, kratka mi bijaše«, jer bi svako malo došao koji od mojih sinova ili s uznemirujućom vijesti (»Mama, brzo, V. je sav krvav«, »Mama, mama, V.–u je penta pala na glavu«) ili s neutaživom gladi i žeđi, no kad sve to prođe, čovjek može čak s nostalgijom misliti o prohujalim ljetima, premda, kažem, ni jedno nije prošlo bez razbijanja dječjih glava, lomova ruku, posjekotina, oderotina, proljeva, temperatura, prehlada, osipa, viroza, komaraca, alergija i sličnih nedaća. Nastrano je sve to smatrati još i lagodnim. No optimizam pamćenja čini (svoja) čuda.

Dakle, budući da se neću moći posvetiti zjakanju ispod »svoga« bora (a strah me da jednoga ljeta ni njega više neću naći, kao što su nestale i kućice koje su još prije koju godinu bile pod njim u šumi, a za kojima su ostali duboki krateri što ih je otvorio zamah privatnopoduzetničke betonizacije / apartmanizacije), hajde da barem ljudima koji mogu godnjati približim te zjake bez kojih nema ni godnjanja (čudo jedno kako rječnici hrvatskoga jezika zaziru od hedonističkih riječi; godnjati, jasno, nemaju, a znači upravo uživati ne radeći ništa). Naravno da je ta rabota bez rada bila poznata odvajkada. Jer se bez nje i ne može živjeti. Zjakati i sl. srodno je sa zijevati, a to znači lagano otvarajući usta duboko udahnuti, a zatim produženo izdahnuti (za što ne treba drugo nego otvoriti televizor; dosada, pospanost i umor odmah su tu, a s njima i učestalo zijevanje). Kad se zijeva, usta se široko otvaraju, a to potvrđuje i ie. baza *g’hei (zijevati, biti široko otvoren, zjapiti). Pridružuje se i zinuti, kao svršen glagol. »Što si zinuo« i znači zabuljiti se u koga ili što otvorenih usta (tako da ti »padne brada«). Ie. baza *g’hei lako se prepoznaje u prasl. *zi–, *zě– (gdje je z i postalo od g’h, a i od dvoglasa ei) i u lat. hiare (zijevati, zjati, biti otvoren) i hiscere (otvoriti se, otvoriti usta). Osnova zja– proširuje se već u praslavensko vrijeme sa p, pa dobivamo zjapiti (biti neugodno ili nepoželjno širom otvoren, prazan, npr. stan zjapi prazan), a zjati, zjam, običnije zijati, zijam, zahvaća ista pojava kao u pjan i pijan. Od zijati — općenito biti široko otvoren — razvila se i značenjska »specijalizacija«: gledati širom otvorenih očiju (zijati u koga, buljiti, netremice gledati), ali i kričati, vikati. Vjerojatno su štih tim značenjima pomaknutima prema ustima i dala »širom otvorena usta«, koja se ne zatvaraju i bez prestanka govore, jer »daj, ne zijaj« u razgovornom jeziku ne znači (samo) »ne viči« nego i »začepi, zatvori već jednom ta usta«. Silina zvuka koji prolazi tim razjapljenim raljama nije pritom relevantna.

I dok Petar Skok misli da prodavati zjake, zjakati znači besposleno hodati, dangubiti, ljenčariti, ima i onih koji se u dangubljenju ne zamaraju ničim, pa ni hodanjem. Jedni stoje i drežde (čekaju stojećke, najčešće »Godota«, na jednom mjestu), a drugi piždre (netremice bulje u face u prolazu) — no ne miču se ni jedni ni drugi. Treći su još pametniji. Ne zamaraju se ni stajanjem. Takvi sjede udobno zavaljeni na jastucima i diskretno prebiru po žicama tamburice: »Terzijane, moj golem zijane / tamburice, moja dangubice«. Terzijan je trzalica kojom se udara po žicama (tur. taziyane, tarzene < perz. tak ziyak ne, tak rzene — perz. tak r, žica, žica od tambure + perz. zene, particip perfekta glagola zeden, udarati, svirati). Zijan je (perz.) šteta, kvar, gubitak. Dakle, i milom svirkom gubi se vrijeme, dangubi se.

Ne dangubi se, no ipak se zijeva, u gramatičkom hijatu ili zijevu, koji nastaje kad se u istoj riječi nađu dva samoglasnika jedan do drugoga. Taj zijev može biti stariji (npr. poočim, naučiti) ili noviji (kao rezultat neke glasovne promjene, npr. pepeo od pepel ili čitao od čital). Zijev se, poglavito u narodnim govorima, često uklanja stezanjem (kontrakcijom), npr. čuvo, poso / čuva, posa od čuvao, posao, a ima i premošćivanja zijeva izgovaranjem suglasnika j (koji ne pišemo), npr. bio, nosio i sl.

No sve je to mačji kašalj prema zastrašujućem biblijskom zjalu: »I bi joj dat [zvijezdi] ključ od zjala — Bezdana. Kad ona otvori zjalo — Bezdan, iz zjala se diže dim ... te potamnje sunce i zrak od dima iz zjala« (Otk 9, 1–2). Tko je svjestan da tolike životinjske i biljne vrste, toliki jezici i narodi izumiru zabrinjavajućom brzinom, taj dobro zna da biblijsko zjalo — Bezdan nije nipošto (samo) literarna vizija.