Poučni riječki razgovori

Poučni riječki razgovori

Ne znam tko je pod takvim pritiscima preuzimao vodstvo Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, i koji je novi intendant bio toliko na meti od prvoga dana kao Ana Lederer, između ostalog i zato što je napravila smjenu u vodstvu Baleta

Bogato baletno ljeto 2005. bilo je nedvojbeno u znaku splitskoga festivala, koji je ugostio vrhunsku postavu slavnoga Kirova, i izašao sa čak dvjema vrlo uspješnim premijerama Baleta HNK Split: Best of Veseljko Sulić i Daissa — istočno od raja Staše Zurovca, što je bio nevjerojatno dobar start za početak sezone. Sulićeva autorska večer kao obilježavanje i zajednička proslava punog, uspješnog života posvećena plesu i glazbi ujesen je dodatno obogaćena predstavljanjem umjetnikove autobiografije Vizije u pustinji i istoimenog vrlo uspjela i ganutljiva dokumentarnoga filma Jakova Sedlara. Daissa pak, nagrađena već na 51. splitskom ljetu Peristilom, nije bila samo vrhunac ljeta nego je ostala najjača domaća praizvedba sezone i jedno od najzrelijih Zurovčevih djela. Tako je Baletu ostalo vremena da se temeljito pripremi za velik i očekivan događaj u Splitu. Kako je i četiri godine prije, pri preuzimanju Baleta Almira Osmanović obećala, u Splitu je 17. veljače 2006. prvi put izvedeno Labuđe jezero prema Petipau, Ivanovu i Sergejevu, a putem autoriteta ruske škole Vaganova i iskustva nekadašnje prvakinje Kirov baleta, Valentine Ganibalove. Vrlo ozbiljno i dobro postavljeno i uvježbano, uz mnogo domaćih imena labudica, kao potvrda i pobjeda silnih nastojanja i srčane borbe za Balet.

U riječkom HNK Ivana pl. Zajca i dalje je v.d. ravnatelj Baleta Staša Zurovac. Koncepcija intendantice Mani Gotovac računa na manji moderniji ansambl, iznimno zaposlen u drami i operi, i tomu primjeren repertoar koji isključuje klasična, velika, skuplja djela. Ali zašto je potkraj studenog bio potreban cijeli teatar otkazivanja i zakazivanja premijere Ljubav i samoća Gagika Ismailiana, autora kojega je Mani Gotovac, uostalom, podupirala kao suradnika u Splitu, tijekom tamošnje intendanture, ostaje neshvatljiva činjenica, i svakako suvišna pojedinost, bez obzira da li je riječ stvarno samo o reklamnom štosu ili nečem drugom. Svakako predstava pripada u jača Gagikova ostvarenja, manje je pretenciozna, a više duhovito angažirana u napomenama o ružičastom Barbie–svijetu. U želji i potrebi da ansambl izađe sa još jednom premijerom Zurovac potkraj travnja postavlja, odnosno obnavlja, u Rijeci svoj Cirkus primitif balet, predstavu koja, nakon uspješne zagrebačke premijere tri godine prije, nažalost, nikad nije dovoljno izigrana.

Ne znam tko je pod takvim pritiscima preuzimao vodstvo Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu, i koji je novi intendant bio toliko na meti od prvoga dana kao Ana Lederer, između ostalog i zato što je napravila smjenu u vodstvu Baleta. No, nakon završene sezone teško da joj neko može osporiti pravi izbor. Irena Pasarić, osim što je vrlo profesionalna, vrlo je ozbiljna i profinjena umjetnica i dama, i već taj manjak skandala i vješto izbjegavanje žutila izaziva poštovanje i olakšanje. A balet koji je preuzela bio je iz raznoraznih neumjetničkih razloga daleko od onoga kakva je Almira Osmanović ostavila svom nasljedniku i koji se raspao tijekom silovita i nasilna ikarovskog leta. Irena Pasarić je prilično dugo čekala s prvom premijerom, no kad je početkom veljače prikazana Trnoružica, bilo je očito da je kriza prevladana i da je na sceni novi ansambl, koji pleše na glazbu, radi na suptilnim nijansama pokreta, kreće se prostorom vedro i vrlo precizno. Ujedno su jasno istaknuti uzori i standardi kojima se teži, poput gostujućih Fredemanna Vogela i Erini Takahashi. Raskoš produkcije preuzeta, kao i koreograf Derek Deane, iz Britanskoga kraljevskog baleta prilično je zapanjila i pokrenula reakcije, no Irena Pasarić vrlo je suvereno pokazala što misli i može. Uslijedila je praizvedba baleta Maestro posvećena Borisu Papandopulu, kao prinos proslavi stotoga rođendana velikoga hrvatskog skladatelja, prema libretu Nedjeljka Fabrija i u koreografiji Ljiljane Gvozdenović, predstava u kojoj nedvojbeno prevladava glazba i nekoliko likovno vrlo snažnih scena. I na kraju sezone, uz odlična gostovanja Mariborskoga baleta s predstavom Radio i Julija Edwarda Cluga te riječke i Zurovčeve Marquezomanije, klasična, silno poetična i skladno postavljena i izvedena Giselle Iraide Lukašove prema Petipaovoj redakciji izvornika, koja je u prvom redu potvrdila kvalitetan ansambl. Da nam i dalje nedostaju muški solisti, odnosno prinčevi, nije tajna, no tu već ulazimo u područje koje nadrasta struku i prelazi u pitanje ulaganja države, ministarstva kulture, odnosno financiranja. U tom smislu održan je sredinom ožujka u Rijeci vrlo zanimljiv i poučan razgovor o Nacionalnim kazalištima u 21. stoljeću, u organizaciji časopisa »Kazalište« i HNK Ivana pl. Zajca. Ono bitno što sam zapamtila iz usporednih izlaganja ravnatelja iz Slovenije, Srbije, Austrije i Njemačke jest činjenica da balet svuda osim u nas ima svoju scenu (ili je barem dijeli samo s operom), da sve zemlje imaju više od jednog nacionalnog kazališta i da ih znatno bolje financiraju. (Nemaju sva kazališta klasični baletni ansambl ni repertoar, ali oni koji ga imaju i žele, znaju koliko to košta i vrijedi.) Razlike između hrvatske kulturne prakse i one svih ostalih toliko su drastične, a stajališta vladajućih struktura nejasna, ili barem nedovoljno ambiciozna da je vrlo teško predvidjeti neku kvalitetnu promjenu.

Preostaje nam vjera u, baletu dobro znane, vile, čarolije i tomu slično, ili će se u iščekivanju pomaka prespavati još stotinjak godina?!

Maja Đurinović