Potraga za težištem

Potraga za težištem

Pozitivni obračun prošle sezone varaždinskoga HNK poziva nas da povisimo zahtjeve

Pokušajmo neizbježnoj sjeti svakog osvrtanja suprotstaviti činjenicu da svaki repertoar nastoji obrisati prašinu s nekih davnih scenskih uspjeha pobuđujući neviđeno u poznatom ma i po cijenu tek relativnih inovacija. Tako će vjerojatno drama U agoniji, s pravom smatrana najboljom dramom glembajevske trilogije, neprolazno zadržati zagonetan čar kasna nadopisivanja trećega čina. Na to nas je upravo podsjetio Nikola Batušić u knjizi svojih Uspomena, gdje navodi njemu upućene Krležine riječi: »...Pisali ste o Agoniji, a kao ni ostali ne shvaćate zbog čega sam dodao treći čin, napisao sam ga zbog Križovca...«. Krleža ne bi bio Krleža da se ne dela norca, i da nas malo ne podcjenjuje, kao što se mi zauzvrat s ironičnim smiješkom prisjećamo Krležine konzervativnosti kad su u pitanju njegova shvaćanja teaatra i toga kako treba izvoditi njegove komade. Petru Večeku valja priznati jedno: da se nakon Georgija Para, koji je načeo problem reinterpretacije Krležina teatra teatralizacijom njegovih rubova, prvi latio najtvrđeg oraha, središta glembajevskoga ciklusa, Gospode Glembajevih. U poznatoj predstavi iz Kazališta Gavella iz 1984. Veček je uklonio slavni građanski salon i njegovo sobno bilje, dakako ne kao puko scenografsko okružje, nego kao problem govorenja Krleže putem novoga materijala glumačkog stvaranja. Varaždinska predstava Agonije nije dakako prvo Večekovo sučeljenje s tim tekstom, ali u njoj on najjezgrovitije uvodi treći, Križovčev, čin. U Gavelli Veček je imao u Vitezu zacijelo tjelesnijega Križovca, u ovoj predstavi besprijekoran Križovec Marinka Prge lišen je svakoga krležijanskog svetokruga. On je antijunak našega doba tranzicijsko–pretvorbenog funkcionalizma, čovjek koji s okretnošću jegulje ulazi i izlazi iz sukoba interesa kao što ide iz jedne koalicije u drugu. Reklo bi se, čovjek za sva vremena. U predstavi posve su u drugi plan došli tumači dvaju ostalih sudionika bračnoga trokuta, Laura i Lenbach, koji nisu koncipirani u istom kontekstu pa im nije nađeno mjesto ni u nekom drugom relevantnom tumačenju. Nažalost.

Schwabov komad Uništenje naroda ili moja su jetra besmislena suočava nas još jednom s protugrađanskom, protudomovinskom strašću austrijskih pisaca, koju smo nedavno imali prilike vidjeti u sterilnoj koliko i svaštarskoj menadskoj verziji Babilona Elfriede Jelinek. Werner Schwab s tragičnom ozbiljnošću, makar u viđenju groteske, pristupa vlastitom generacijskom viđenju problema djece na vlasti, koji je u Hrvata možda čekao na Slobodana Šnajdera, nadajmo se još ne i uzalud. Što se pak tiče Schwabova odnosa prema domovini, on je možda ipak samo na glavu stavljeno domoljublje, zapravo oblik infantilizma. Mladi redatelj Dario Harjaček s uspjehom pristupa tragigrotesknom stilu glumačke igre, makar ni izdaleka nije iskoristio zanimljive mogućnosti drukčije dikcije, kao što s druge strane ni glumačkoj igri, zaokupljenoj karakterizacijom pojedinih likova, nije dao dovoljan zamah zbog mizanscenski skučene prostorne zamisli predstave.

Treći naslov prošlosezonskoga repertoara, Iznenada prošlog ljeta Tennesseeja Williamsa, uvodi na pozornicu filmski suspense zahvaljujući znalački stvorenu dramskom ozračju redateljice Snježane Banović Dolezil, koja nas podsjeća na to da je najvažniji uzor tog dramatičara bio Čehov. Svakako, najveći adut secesijski istančane, višestruko aluzivne predstave leži u njezinoj dobroj podjeli, koja iskorištava prednosti i karakterističnosti ansambla. Baci li se pogled na repertoar kao cjelinu stječe se ipak dojam da je on više ishod dogovora s pojedinim redateljima nego realizacija neke repertoarne zamisli — što u sadašnjoj situaciji hrvatskog kazališnoga redateljstva nije najmanje što se moglo učiniti. Prema tome, pozitivni obračun prošle sezone varaždinskoga HNK poziva nas tek da povisimo zahtjeve.

Zvonimir Mrkonjić