Ovidije među rajskim jabukama

Ovidije među rajskim jabukama

Čudno je to s Rumunjskom. Premda se činilo da će mi ondje biti »radno mjesto«, to se nije dogodilo. Rumunjska je trebala biti neponovljiv dar, a to je i ostala. Zemlja koju treba otkrivati

Na književnoj tribini u Studentskom centru, 24. veljače 1972, Vesna Parun napisala mi je posvetu u knjigu pjesama (svojih i Radomira Andrića) Karpatsko umiljenije. U njoj sam, uz sonete pod naslovom Tragom Magde Isanos, ovlaš pročitala i ovo: »Kad mislim o nekom narodu, ja i nehotice pomišljam najprije na muziku njegova jezika, zatim na obris njegove geografske nastambe i tek onda na čitav onaj sklop zamršenih i često protuslovnih činjeničnih podataka, od kojih se sastoji njegova uloga.« Tada još nisam ni slutila da će Vesnina knjiga biti moj putni tovaruš po Rumunjskoj već te iste, 1972, godine, ali i tridesetak godina kasnije.

Čudno je to s Rumunjskom. Te 1972. frcnula je iskra nagovijestivši da Rumunjska neće biti tek prolazna štacija. Preporučeno mi je da se prijavim za lektora hrvatskog jezika u Bukureštu. Tada se nitko nije trgao za lektoratima »na Istoku«, svi su priželjkivali one »na Zapadu«, tako da mi je lektorsko mjesto bilo vrlo izgledno. No, kako će se pokazati, ne i suđeno. Ipak, pozvana sam na Ljetnu školu rumunjskoga jezika u Sinaji. Sinaia je nekoć bila mondeno mjesto u Karpatima, a tada najveći hotel Palace sigurno je prije moga »naukovanja« vidio i ljepših dana. Danas su u Rumunjskoj tenisači, nogometaši, ali i razni mešetari vlasnici banaka, TV–kuća, kockarnica, klubova, hotela, pa bi me mlađahni livrirani portir teško pripustio preko praga ovoga sada luksuznog hotela jer ne odgovaram slici »njihove« klijentele; bi li mi vjerovao da sam tri tjedna boravila u »njegovu« hotelu prije nego što se i rodio? No tada je to bilo najbolje što je Rumunjska mogla ponuditi strancima kao mjesto održavanja ljetne škole. Nije me smetala ni skučenost smještaja (četiri u sobi), ni loša hrana (koliko god »mamaliga« — žganci, pura — bila nacionalno jelo, ako ga jedeš pet puta na tjedan, ne možeš se oteti dojmu siromaštva; mesa je bilo tek u tragovima, a u mesnicama su ga građanstvu prodavali samo petkom), progutala sam i stalan policijski nadzor (danas je mladima teško objasniti da je na svakom katu 24 sata sjedila jedna policistkinja i kontrolirala tko, kada, s kim ulazi u sobu), malo teže i čudan običaj da ti tvoju vlastitu putovnicu uzmu kad se prijavljuješ u hotel i vrate tek kad ga zauvijek napuštaš.

Ako je u hotelu i bilo donekle tjeskobno — što može izazvati sraz negdašnjega blistavog, a potom oronulog, austrougarskog štiha i čelične diktature tada još nedodirljivoga i vizionarski razmahanoga N. Ceauşescua — šumovita okolica bila je prekrasna. No više za gledanje iz daljine nego za individualno (gadne li riječi tih sedamdesetih!) otkrivanje. Ipak, ni strogi propisi nisu me odvratili od iskradanja do kuće G. Enescua. Putem uz potok u glavi su mi cilikale temperamentne violine iz njegove Rumunjske rapsodije, a šetnja do (samo ograde) dekadentnoga i novovjekim šiljcima nabodenoga dvorca (rezultat nečega tako nespojivoga kakav su par bili strogi kralj Karol I i kraljica Elizabeta, glazbenica, slikarica i spisateljica pseudonima Carmen Sylva) dobro je dolazila nakon gombanja i s rumunjskim jezikom i s narodnim pjesmama koje su nas učili pjevati. Usputni samostan i crkva, koju je sagradio nakon posjeta brdu Sinaju (odatle Sinaji ime!) vojskovođa Mihail Cantacuzino (1690–1695), svojim zapuštenim izgledom (i vječno zatvorenim vratima) trebali su valjda potvrditi kako je crkva mjesto pokraj kojega treba proći kao pokraj turskoga groblja.

Ono što smo cimerica Amerikanka i ja nastojale pošto–poto izbjeći bio je završni tjedan škole na Crnom moru. Vodstvo nam je pokazivalo odabrane slajdove, no na tim je slikama bilo sivo, neprivlačno more, niska pješčana obala, hoteli kao kvadri jedan do drugoga na samoj plaži, što meni, trajno cijepljenoj hrvatskom obalom Jadrana, nije bilo nimalo lijepo. Ravno je čudu što smo se Josie i ja uspjele odvojiti od grupe i na svoju ruku proputovati autobusom, vlakom, autostopom i seljačkim kolima po mjestima s prekrasnim crkvicama u Bukovini, oslikanima freskama i iznutra i izvana (danas, nažalost, već prilično načetima atmosferilijama). Godinama su mi upravo te crkvice (crkva se na rumunjskom kaže tako lijepo: biserica) bile prva asocijacija na Rumunjsku, zemlju koju samo površni ljudi što povijest »uče« iz filmova i turističkih prospekata poistovjećuju s balom vampira i grofom Draculom.

Mjesto u Bukureštu nisam dobila, ne zato što me potukla konkurencija, nego zato što je kandidat za lektorsko mjesto u Pragu odustao, pa su mene prekomandirali u srce Europe. Nisam se bunila. Rumunjska je vjerojatno trebala ostati neponovljiv dar, a ne »radno mjesto«.

A onda se, sasvim slučajno (ako je išta slučajno), pružila prilika da otputujem (2005) upravo onamo kamo 1972. nisam nikako željela: na Crno more, u Constanţu, točnije — u turističko naselje Mamaju. Sada, međutim, prema tom niskom močvarnom krajoliku nisam osjećala ni najmanji otpor. Dapače, činilo mi se da je to putovanje vraćanje davnoga duga. Constanţa mi još od mladenačkih dana zatravljenosti operom nije zvučala strano. Naprotiv. Zvučala mi je tajanstveno i privlačno kao rodni grad dvoje istaknutih prvaka Zagrebačke opere: Gregora (1910) i njegove sestre Marijane (1913) Radev. Na koje li je sve strane brodarski Lloyd pobacao svoje službenike?

Mamaia je sezonsko turističko naselje na uskom pješčanom sprudu između Crnog mora i jezera Siutghiola. Hoteli, njih šezdesetak, načičkani su s obiju strana ravne ceste koja ide sredinom spruda. Ima tu hotela raznih — od vrlo luksuznih do vrlo skromnih. Što mislite u kojem sam ja odsjela? Zvao se Siret, po jednoj rumunjskoj rijeci. I izgledao je valjda isto kao da sam ga posjetila 1972. Imao je, doduše, sve što jedan hotel treba imati, no sve je bilo nekako rasklimano, prefarbano jeftinom bojom, zakrpano tapetom, pomalo prašno, trošno, isluženo. Ali ne odbojno. Više sjetno poznato. Davne 1972. sve je to bilo ganc novo. Ceauşescuov plan uključivao je gradnju objekata za odmor radničke klase (koja je usisala sve: i radnike, i neradnike, i intelektualce, i seljake). Njih je, siromašne i ogoljene, i hotel poput Sireta trebao zabljesnuti. Možda i jest, kad se i danas u rumunjskim selima, pogotovo u ovoj regiji, Dobrudži, izrađuju blokete od blata koje se suše na suncu i služe kao građevni materijal.

Ipak, i u tom skromnom hotelu našli smo nešto čega nema ni u našem najluksuznijem. Prave rajčice! Ne one kojima se obijesno nabacuju na Tomatini u španjolskom Bu~nolu, nego one u »naprednom« svijetu već odavno zaboravljene, koje su okusom iz raja izašle. Pravi pravcati paradajzi! Takvo je tu sve voće i povrće. I sokovi bez konzervansa. Za(o)stalost u općoj jurnjavi može biti i velika prednost, kao i gnojidba stajskim gnojem.

Uza svu želju rumunjskih turističkih poslenika da od Mamaje naprave luksuzno i blještavo mjesto (takvih zakutaka jamačno ima), meni se najviše svidjelo ono što nije namješteno i ušminkano. Konobarice kojih je još (socijalistički) previše, pa jedna za doručak nosi samo kavu, a druga samo pribor za jelo, ne smiješe se gostima, ne znaju strane jezike (tek tu i tamo pokoja mlađa, a starije vidno strepe da će ih bezdušni novi privatnici otpustiti, čemu otečene noge izbrazdane kvrgavim venama dobrano pripomažu), fijakeristi, mahom Romi, koji si ne taru glavu poput bečkih ili praških što se njihovi konji istrpavaju ravno na ulici, prosjakinje koje uzimaju s terase lokala ostatke sladoleda (što ih prokšena zapadnjačka usta nisu pojela) i daju ih svojoj željnoj musavoj djeci, dok njihov posramljeni sunarodnjak konobar nastoji stvar zabašuriti nespretnim smiješkom (i procijeđenom prijetnjom nevoljnici neka se smjesta izgubi). Slike s ulice volim (danas) više od onih u muzejima i galerijama.

U Constanţi sve je u znaku starorimskoga pjesnika Ovidija: Ovidijev otok u jezeru Siutghiolu (namijenjen mladencima; čitaju li i njegovu Ars amatoria polažući bračne zavjete?), Ovidijevo sveučilište, Ovidijev trg, hotel, restoran. Danas na njemu, kao svojem davnom sugrađaninu, zarađuju oni koji se vrlo ponose svojim rimskim, makar i niskim, vojničkim podrijetlom (ne fali tu ni rimska vučica, ni Romul i Rem, sve što može podsjetiti na davni Rim), premda su i slavenske primjese, turske, ugarske i njemačke vrlo brojne, ali njih kao da se Rumunji nekako srame. A davni sugrađanin, Publije Ovidije Nazon (43. pr. Kr. — 17/18. po. Kr.), zacijelo nikada sam ne bi izabrao to mjesto na Pontu za svoje prebivalište. Dapače, kopao je rukama i nogama ne bi li se izvukao iz prostoga vojničkoga Tomisa, kamo je kao pedesetogodišnjak bio prognan, i to smjesta, a sve zbog do danas nerazjašnjenih razloga. Ars amatoria (Umijeće ljubavi) zacijelo nije prouzročila progon jer je napisana deset godina prije progonstva, pa je vjerojatnije error nešto drugo, nešto što je pjesnik vidio, a nije trebao vidjeti (još manje izreći): raskalašeno ponašanje Augustove unuke Julije, prognane iz Rima iste godine kad i Ovidije. Ne znam koliko su ljuvene upute koristile samom autoru (triput se ženio), no neke od njih ni današnjim »prljavima i buntovnima« ne bi bile naodmet: »Neka čistoća godi...sa zuba skini gnjilinu; a stopalo neka ti ne pliva po preširokoj obući; neka ti loše šišanje ne unakazi nakostriješene dlake... Nokti neka ti ne strše i pod njima neka ne bude gliba, iz nosnica neka ne vire nikakve dlake. Neka ti iz smradnih usta ne zaudara dah, te neka mužjak i otac stada ne vrijeđa nos.« Ovidijevu tehniku osvajanja očito su imali na umu i mnogi kasniji književnici (a i zavodnici). Naš dum Marin znao je važnost slugu i sluškinja da se dođe do gospodarica i gospodara kao i Ovidije: »Prije svega valja upoznati sluškinju djevojke koju želiš osvojiti: ona će ti olakšati pristup... Nju ti podmiti obećanjima, a isto tako i preklinjanjima. Ona će ti izabrati vrijeme (a liječnici gledaju na vrijeme) kada je gospođi duša raspoložena i prikladna za osvajanje; njezina će duša onda biti prikladna za osvajanje kad se ona sva vesela prepusti razbludi kao žito plodnoj zemlji.« Tko u ovim Ovidijevim savjetima ne vidi Petrunjelu i Pometa?

Zbog verbalnog delikta Ovidija je snašla strašna osveta: doživotni progon. Nisu pomogla ni desetogodišnja preklinjanja, molbe, čak ni ulizivanje pjesmama. August i njegov nasljednik Tiberije ostali su na sve gluhi. Deset godina čeznuo je učeni i profinjeni pjesnik za domom, tavoreći među prostim vojnicima. Rima više nikad nije vidio. Eno ga i danas gdje stoji okamenjen na svom trgu, u sredini, kao da je oznaka kružnoga toka. Kažu, tu je i pokopan. Zamišljen gleda u novogradnje s pločama For Sale i To Rent preko puta. Oko njegove rundele skupljaju se čopori gladnih pasa lutalica ne bi li ugrabili štogod od hamburgera i hot dogova koji nespretnim turistima tu i tamo ispadnu dok se slikaju s pjesnikom kojega većina zacijelo zna samo po imenu. Od njegova trga do mora vode dvije ulice. U jednoj je katolička crkva, u drugoj džamija i pravoslavna. Ni jedna od tih vjera nije bila njegova. Na samoj obali stoji nestvarni secesijski kasino (jedna od ljepših razglednica u nelijepu gradu), no u njemu već odavno nema igračnice. Realnost su razbijena stakla, premda nekakav lokal u toj zgradi radi. Svjetionik na kraju šetališta uz more, nekoć brodovima tako potreban, više nije na istaknutu mjestu. Nije ni na moru. Obalu su očito nasipavali, pa se našao zarastao u zelenilo, tako da smo ga jedva i našli. Danas je maleni Farul nepotreban poput većine svjetionika, a mnogostruko višim strahotnim cruiserima dođe kao smijurija. Pa ipak, kad igra istoimeni nogometni klub, o kojemu ne znam ništa osim imena, bacim oko na teletekst da vidim rezultat. I šluknem vode iz sačuvane bočice Izvorul Alb.

Nives Opačić