Ostvariti veliku karijeru

Ostvariti veliku karijeru

S odlaskom Nevena Belamarića hrvatska glazbena scena gubi umjetnika suvremenoga senzibiliteta koji je oblikovan prema svjetskim standardima i kojemu se u skoroj budućnosti ne naslućuje nasljednik u repertoaru koji je tumačio s najviše uspjeha

Sezone 2005/2006. kosa smrti nemilosrdno je kosila u hrvatskom glazbenom životu. U Zagrebu je u nedjelju 9. srpnja umro Neven Belamarić, jedan od najcjelovitijih hrvatskih glazbenoscenskih umjetnika. Umro je ni mjesec nakon što mu je uručena nagrada Vladimir Nazor za izvrsnu kreaciju Kralja Markea u muzičkoj drami Tristan i Izolda Richarda Wagnera na sceni Hrvatskoga narodnog kazališta u Zagrebu 2005, posljednju koju je ostvario u Hrvatskoj i za koju je godinu orije dobio nagradu Tito Strozzi, Kad je posljednji put nastupio u toj ulozi 27. veljače prošle godine, bio je u naponu ljudske i stvaralačke snage, zdrav i radostan čovjek, koji s optimizmom gleda u budućnost i očekuje nove uspjehe ne samo na vlastitom umjetničkom putu nego i na putu obrazovanja mladih darovitih pjevača koje je oblikovao na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji. A onda je kao grom iz vedra neba stigla vijest da je tijekom jedne izvedbe u berlinskoj Komičnoj operi, koje je bio stalni član, od zdrava čovjeka postao neizlječiv bolesnik s dijagnozom koja nije ulijevala nade. Ali, uhvatio se ukoštac s bolešću, hrabro joj se odupirao: 17. veljače promovirao je najnoviji CD, 8. ožujka priredio je zanimljivu produkciju jednočinke Dnevnik Anne Frank, u kojoj je mladu protagonisticu pripremio ne samo u vokalnom nego i u scenskom segmentu predstave. A 16. lipnja, već vidno oslabljen, primio je nagradu.

Neven Belamarić rođen je 3. lipnja 1949. u Šibeniku. Debitirao je u prosincu 1972. u HNK u Zagrebu u maloj ulozi Carskog komesara u operi Madame Butterfly, a 1973. diplomirao je pjevanje na Muzičkoj akademiji i 1974. teorijsku fiziku na Prirodoslovno–matematičkom fakultetu. Nakon diplome na Hochschule für Musik und darstellende Kunst u Beču te trogodišnjeg djelovanja u Opernom studiju Bečke državne opere, postao je 1981. član opere Slovenskoga narodnog gledališča u Ljubljani, a 1991. Zagrebačke opere. Za iznimna umjetnička ostvarenja u njoj dobio je 1993. Nagradu Milke Trnine. Umjetnička znatiželja i težnja za obogaćenjem repertoara odvela ga je 1994. u Njemačku, u Coburg, u kojemu je pjevao Wagnerova Ukletog Holandeza, Massenetova Don Quijotea, Mozartova Don Giovannija, četiri tzv. demonske uloge u Hoffmannovim pričama i Rocca u Fideliju. Godine 1995. postao je član ugledne Komische Oper (Komične opere) u Berlinu. U Zagrebačkoj operi ostvario je velike kreacije Wotana u Walküri i Rajninu zlatu, Jochanaana u Salomi, Oresta u Elektri, Zaccarije u Nabuccu te 1999. Modrobradog u Dvorcu Modrobradog Béle Bartóka u sklopu 20. biennala suvremene glazbe, za koji je dobio Nagradu hrvatskoga glumišta. Godine 2002. ulogom Borisa Godunova proslavio je 30. obljetnicu umjetničkog djelovanja, za Fiesca u Simonu Boccanegri 2003. drugi je put dobio Nagradu hrvatskoga glumišta, 2004. tumačio je Borisa Timofejeviča u Šostakovičevoj Lady Macbeth Mcenskog okruga. Na Splitskome ljetu sudjelovao je u realizaciji niza velikih opernih predstava, među kojima Rossinijeva Mojsija, Gotovčeve Mile Gojsalića i praizvedbe Judite Frane Paraća. Na njemu je 1996. dobio nagradu Judita za Gotovčeva Stanca i Jochanaana u Salomi. Bio je sudionik i velikih vokalno–orkestralnih projekata. U radu s jednim od vodećih europskih redatelja Harryjem Kupferom u Berlinu se oblikovao u cjelovitu glazbenoscensku osobnost neprijeporna autoriteta.

Neven Belamarić dojmljive je glasovne kvalitete, muzikalnost i visoku profesionalnost stavio u službu suvremenoga shvaćanja operne umjetnosti i postao je sudionik opernih produkcija o kojima je glazbeni tisak opširno izvješćivao. Studij prirodnih znanosti pomogao mu je da produbi pristup opernoj interpretaciji, nije se ograničavao isključivo na svladavanje muzičkog teksta, nego je želio imati pregled nad cijelom ulogom, znati strukturu opere i ući u ono osnovno: što je razmišljao skladatelj dok je skladao i kako je zamislio djelo. Interpretirao je različite autore, stilove i karaktere, ozbiljne i komične likove. Velika strast da ispuni svoje zvanje vukla ga je stalnom napretku. Smatrao je da pjevač nužno mora imati za svrhu: ostvariti veliku karijeru — iako ga ne mora realno dosegnuti, a u tu svrhu treba mnogo na sebi raditi i stalno napredovati. Sam je sebi visoko postavio cilj. Došao je do Berlina i bio je time zadovoljan.

S odlaskom Nevena Belamarića hrvatska glazbena scena gubi umjetnika suvremenoga senzibiliteta koji je oblikovan prema svjetskim standardima i kojemu se u skoroj budućnosti ne naslućuje nasljednik u repertoaru koji je tumačio s najviše uspjeha.

Marija Barbieri