Nedostatak argumentacije

Nedostatak argumentacije

Charles Patterson, Vječna Treblinka. Naše postupanje prema životinjama i holokaust, Genesis, Zagreb, 2005.

Knjiga Charlesa Pattersona Vječna Treblinka ima ambiciju utjecati na promjene ljudskoga ponašanja prema životinjama. U osnovi, strategija knjige svodi se na jednostavnu predstavu koja nas, ljude, dovodi (ili bi to trebala) pred svršen čin: ono što činite životinjama jednoga bi dana mogli činiti i vama. Jedna od najdojmljivijih epizoda ljudske povijesti koja nam je to po Pattersonu pokazala je holokaust, masovno ubijanje i uništavanje ljudi. Da se ne bi naprečac zaključivalo kako autor olako zaključuje i povezuje ono što je razdvojeno, treba reći da je on sam autor knjiga o ljudskom holokaustu. Sintagma ljudski holokaust nužna je u kontekstu u kojem se spominje i onaj drugi, životinjski, odnosno ne–ljudski. No, riječ je o holokaustu i kao metafori kojom se želi utjecati i promijeniti svijest.

Naslovi nekih poglavlja u knjizi (Ljudska nadmoć i iskorištavanje životinja, Gospodar vrsta, gospodar rasa) sugeriraju sustavno teorijsko obrazloženje, no riječ je većinom o mnoštvu primjera i analogija. Neki modaliteti moguće metodologije koja bi smisleno teorijski objasnila razlog podjarmljivanja među vrstama i kritički presudila specizmu čovjeka postoje u naznakama u većini poglavlja. Oni, čini se, zajednički nazivnik imaju u terminu i praksi koja je u prvoj polovici 20. stoljeća stekla veliku popularnost u Americi i zapadnoj Europi, a zvala se eugenika. Eugenika (pojam je skovao Francis Galton, bratić Charlesa Darwina) bavi se hereditarnim (nasljednim) osobinama, njihovim značajem i mogućnošću njihova što boljeg upravljanja. Povijesni naglasak discipline bila je pogrešna pretpostavka da se proučavanjem i selekcijom genetskih osobina može poboljšati kvaliteta stanovništva neke zajednice ili države. Patterson potencira povijesnu eugeničku vezu SAD i nacističke Njemačke između dva svjetska rata.

No, njegove su teze površne. U analizi povijesnih odnosa američkih i nacističkih eugeničara ne možemo sa sigurnošću govoriti o krivotvorenju povijesnih činjenica, ali možemo govoriti o krivotvorenju govora o povijesti. Na kraju analize nije jasno kako to da SAD nisu pristupile Trojnom paktu. Problem je što Patterson očigledno ne shvaća da ne može dekontekstualizirati određeni dio povijesti i zaboraviti na kontekst cjeline. Kritika fordizma, neostvarenih projekata prosvjetiteljstva, industrijske i potrošačke kulture smislena je, no ona se ne može utemeljiti u parcijalnom shvaćanju njihova značenja.

Bioetička postavka koja pak govori da je ubijanje pogrešno očigledno ukazuje na bitno. Međutim u namjeri da u maksimalnom rasponu utječe na prekid ubijanja životinja zbog hrane on uspoređuje to ubijanje s najstrašnijim ubijanjem ljudi — holokaustom. Ako samo primijetimo da, recimo, ne vidimo istovrsnu relaciju s ubijanjem ljudi u staljinističkim gulazima ostaje nekoliko bitnih pitanja problematičnih za ovu knjigu. Problem možemo postaviti i ovako: što je s međuljudskim nasiljem? Ostaje li ono doista nerješiv problem dok se ne riješi nasilje prema životinjama? Patterson ne zadire teorijski dovoljno duboko da bi, kako je to Derrida formulirao, dekonstruirao posljednju metafizičku podjelu: onu između čovjeka i životinje. Njemu kao da je ponajviše stalo da promijeni naše gurmanske navike i pritom odaje dojam da je u tu svrhu spreman reinterpretirati ključne povijesne događaje 20. stoljeća. Svjesno ili ne, on se udaljava od cilja time što ni približno ne pokušava razobličiti sve one bitne momente koji prethode bilo kakvu nasilju. No, neprevladan problem nasilja i njegove najstrašnije posljedice ubojstva mora prevladati sve ono što mu prethodi: socijalne, političke i sve druge nepravde. Patterson stoga utoliko nastupa avangardno ukoliko uopće uspješno razobličuje ili ukazuje na prethodne momente koji nasilje čine mogućim. Umjesto da je barem polovicu besmislenih nabrajanja o zlostavljanjima i nasiljima izbacio iz knjige (čime se izgubio njihov smisao), mogao se potruditi bolje argumentirati svoja stajališta. Time je propustio jasno naglasiti ono što mu i jest osnovna nakana govora o nasilju: otkriti njegovu relacijsku bit prema drugom, drukčijem, različitom i slabijem. Želeći postići obrat, nije postavio problem koji bi njegov poziv na promjenu mišljenja osvijestio novim perspektivama. Groteskni primjeri u knjizi koji pozivaju na revoluciju pokazuju taj problem evidentno nereflektiran. Razina svijesti knjige djelomično se može poistovjetiti s nekom vrstom modernoga stoicizma; bori se protiv slijepe sile svijeta koju ne može zaustaviti, ali nije sigurna da li razumije taj isti svijet. Patterson tu žrtvuje jednu eventualnu (bio)etičku poziciju koja ima nedvojben potencijal. Puko agitiranje (na to doista sliči knjiga) i kuđenje onih koji ne staju uz njezine stavove ima većinom negativne učinke. Poreci bioetičkog ili biopolitičkog traže više utemeljenosti na temelju koje bi se djelovalo. Nereflektiranost njegovih teza kao da govori o nesvjesnoj povratnoj vezi inter– i intra–specističkih zabluda. (nepromišljeno, on vraća i legitimira eugenički potencijal vlastitih teza). Najava prijevoda nove knjige s temom specizma (Joan Dunayer, Speciesism) možda će ukazati na veću utemeljenost stajališta o ovom problemu. U međuvremenu, iako dakle ne postoji razlog da robujemo jednoj povijesnoj ili mitskoj predstavi o praksi nasilja, isto tako ne postoji razlog da robujemo bilo kojoj njegovoj selektivnoj kritici. Čitanje povijesti s totalizirajućim i utopističkim projekcijama neprihvatljivo je, iako time nije isključeno nikakvo bitno etičko razmatranje koje se tiče svakoga pa i nasilja prema životinjama. Bioetički potencijal, da ponovimo, može i treba biti nužan u momentima, ali na takav način ne doseže cjelinu ocjene o ljudskom i ne–ljudskom živom, kao i o njihovim relacijama. Odnosno, ako se želi izaći iz jednog mita, lako možemo skliznuti u neki drugi. Istražujući nasilje prema životinjama, koristeći se holokaustom kao najprobitačnijom metaforom Patterson je dotaknuo važnu temu sveobuhvatne relacije nasilja, želeći kroz najstrašnije iskustvo povijesti izvući i naglasiti pouku s najvećom katarzom. Iako nije loše mislio, nije mu uspjelo, i pitanje je da li uopće može na ovakav način.

Snježan Hasnaš