Ne odveć reprezentativno

Ne odveć reprezentativno

Ovaj nosač zvuka prema tome mjesto pod suncem nalazi ponajprije kao Papandopulov skladateljski, a ne dirigentski portret, no njegovu reprezentativnost treba uzeti s oprezom, jer je riječ ponajprije o koncertnoj snimci

Ponovno izdanje snimke koncerta Zagrebačke filharmonije, na kojemu je 1986. Boris Papandopulo dirigirao vlastite skladbe, a objavljene prvi put na CD–u 2001, u znaku je višestrukih obljetnica. Riječ je prije svega o stotoj godišnjici rođenja i petnaestoj godišnjici smrti skladatelja, možemo se zatim podsjetiti kako je prije dvadeset godina zvučao jubilarni koncert u povodu Papandopulova osamdesetoga rođendana, a i kakve su se promjene u međuvremenu zbile sa Zagrebačkom filharmonijom. Naposljetku, prošlo je i pet godina otkada je CD prvi put objavljen, jasno također u povodu jedne obljetnice, tadašnje desete godišnjice smrti. Na diskografskom planu u pet se godina nažalost ništa nije promijenilo: na prvoj stranici popratne knjižice tako još u čudu promatramo fotografiju dvoje djece u narodnim nošnjama, a redoslijed izvođenja skladbi krivo je otisnut i u knjižici i na poleđini kutije CD–a. Unatoč prepoznatljivosti analogne tehnike snimanja iz osamdesetih godina, zvuk prigodom prebacivanja u digitalni medij nije mnogo izgubio na kvaliteti: štoviše, u specifičnoj boji gudača i solistima drvenih puhača mogu se osjetiti tragovi nekih boljih dana iz povijesti Zagrebačke filharmonije, kada je njome, uz prosječne dirigente poput sama Papandopula, ravnao i Matačić. No, sumnjam da pritom Koncert za violinu i orkestar, skladba u trajanju od 35 minuta, dakle više od polovice duljine CD–a, nije mogao biti razdvojen na tri broja sukladno trima stavcima, jednako kao ni dvostruko kraći Koncert za timpane i orkestar, zbog čega smo duh minulih vremena prisiljeni prizvati i u traženju iglom odnosno premotavanjem kasete, kako bismo, primjerice, pronašli najzanimljiviji, drugi stavak Koncerta za violinu, elegičan Andante sostenuto molto cantabile.

Ovaj nosač zvuka prema tome mjesto pod suncem nalazi ponajprije kao Papandopulov skladateljski, a ne dirigentski portret, no njegovu reprezentativnost treba uzeti s oprezom, jer je riječ ponajprije o koncertnoj snimci. Solističko blistavilo osamdesetih godina još aktivna Josipa Klime i američke udaraljkašice Bonnie Adelson, koji su 1974, odnosno 1969, svaki svoj solistički koncert i praizveli, nedvojbeno je priskrbilo radost tadašnjim slušateljima i samu Papandopulu, no Koncert za violinu i orkestar predstavlja nam skladatelja u naglašeno neoromantičarskom, kompozicijski vještu, ali za tipičan Violinkonzert prilično konvencionalnu svjetlu. Koncert za timpane i orkestar reprezentativan je utoliko što je primjer Papandopulova skladateljskoga uživanja u čistu zvuku, no premda zanimljiviji od Koncerta za violinu, također ne ide u sam vrh skladateljeva opusa. Uz perolaku, joie de vivre predigru operi Amfitrion ostaje nam da slušajući Hommage aa Bach uživamo u punokrvnu, a istodobno papandopulovski ludičkom glazbenome neoklasicizmu te da se u konačnici ipak poklonimo pred skladateljskom veličinom, kako mora da je postupila i publika u Lisinskom istodobno daleke i bliske 1986. godine.

Ivan Ćurković