NAŠA NOVA OTKRIĆA

NAŠA NOVA OTKRIĆA

U odnosu prema vječnosti Krleža je tek jučer otišao od nas, u odnosu prema našim životima i našim ovozemaljskim mjerilima, pa tako i našim šansama da ga napokon dokučimo, Krleža je već cijelo stoljeće daleko od nas. Jer, već smo mnogo toga zaboravili što je on s istinskim razlogom i nužnošću napisao

Na komiškom groblju njegova rodnog Visa, tamo na uzvisini, pod čempresima, grob je Ranka Marinkovića. Sada već petu godinu.

Na Mirogoju, od glavnog ulaza desno, odmah tu nadohvat ruke, preblizu znatiželji slučajnih namjernika koji praznom radoznalošću banaliziraju vječnu tišinu, grob je, u ovoj godini već navršenih četvrt stoljeća, još jednoga našeg književnog velikana — Miroslava Krleže, kojega je Ranko Marinković iznimno cijenio i intimno ga prepoznao i u svojoj svijesti sačuvao kao istoznačnicu života svoje mladosti, i mladosti svoje generacije...(»njegovom smrću nije otišao pojedinac, nego epoha, i za nas, barem za moju generaciju, to je odlazak jednog dijela našeg života. Mogli bismo reći i našeg vlastitog života. A svakako smrt naše mladosti« ...)

Kada je 29. prosinca 1981. već u prvim ranojutarnjim emisijama svih radiostanica, i na prvim stranicama svih glavnih novina tadanje države, vijest svih vijesti toga datuma bila da je u noći, u Zagrebu u Bolnici dr. Mladena Stojanovića (danas Sestara milosrdnica) Miroslav Krleža umro, a čija se smrt s potpunom izvjesnošću nagovješćivala čak i više od mjesec dana ranije, istoga sam se dopodneva javio Ranku Marinkoviću s molbom (a mislio sam uzaludnom, jer sam znao za njegovu upravo nepopustljivu nesklonost medijima svih vrsta — poslije, u poznim godinama, popustila je u njega ta predstraža uma i iskustva) da za novine, u kojima sam bio urednik kulture, dade izjavu. Kao i obično, govoriti u pero nije htio, ali je zamolio da po tek nekoliko rečenica njegovih dođem još istoga dana k njemu u Visoku ulicu... I to je onda bio, pored ostalog vrlo lapidarnog, i njegov udarni akord: Umro je naš Tolstoj!

Poslije su ga, mnogo dana, čak i mjeseci poslije, kako mi se sam jadao, neki njegovi književni prijatelji i znanci, a među njima i neki neosporni književni znalci, i vrsni poznavaoci podjednako i Krleže i Tolstoja (»a šta ja znam, možda su provocirali moju književnu naobrazbu« — govorio je kao za sebe, a svi smo to mogli čuti) zapitkivali zbog čega je našeg velikana usporedio baš sa Tolstojem, po nazorima, pristupu književnom djelu, metodi rada i temperamentu potpunom antipodu Krležinu, i to baš s Tolstojem, kako su se iščuđavali, čovjekom koliko nadarenim toliko i izazovno ćudljivim, do mjere da ga je i njegova vlastita obitelj (ponajprije supruga Sonja, što je u Tolstoja u početku bio hipokoristik od Sofija), s naporom podnosila.

A Ranko im je, kako mi je objašnjavao, govorio da je potpuno svejedno za nas, i potpuno nevažno u našem odnosu prema Krleži, tko je njega takva kakav je bio u svakodnevnom ophođenju s ljudima volio ili mrzio, hvalio ili ogovarao, podnosio ili od njega zazirao, jer Krleža po svojim svakodnevnim i privatnim osobinama nije trebao biti, pa vjerojatno i nije bio, tko zna kako različit od nas svakodnevnih, »iako je on bio vrlo ugodan sugovornik i vrlo prijazan čovjek«, prizivao je Ranko u sjećanja svoje kontakte s Krležom još iz prijeratnih pečatovskih dana... Ali je, pojašnjavao je svoju usporedbu, Krleža bio iznimka po onome što mi nismo umjeli, a on je umio. Pismenih je Rusa bilo mnogo, i literarno nadarenih i prije velikoga ruskog realista Tolstoja, ali nikomu od njih nije pošlo za rukom da »drma savješću čovječanstva«. Tolstoju je to uspjelo. I Balzacu je uspjelo. I Krleži je uspjelo.

U odnosu prema vječnosti Krleža je tek jučer otišao od nas, u odnosu prema našim životima i našim ovozemaljskim mjerilima, pa tako i našim šansama da ga napokon dokučimo, Krleža je već cijelo stoljeće daleko od nas. Jer, već smo mnogo toga zaboravili što je on s istinskim razlogom i nužnošću napisao.

I kada je Krleža odlazio od nas ojađen, nezadovoljan, duboko ožalošćen i slomljen zbog smrti supruge Bele, dugom i sve bolnijom bolešću izmučen i iscrpljen, sam sebi težak, potpuno od života umoran i potrošen, Marinković je proročki vidio Krležin život poslije Krležina života: Ni mrtvomu mu neće dati mira!

Nakon njegove smrti, pa evo sve do sada, njegova literatura i njegovi estetski nazori »nisu imali sreću da steknu dobre advokate« u nas, pa se oko Krleže, kao u nekim ciklusima, mnogo insinuira, izmišlja, pretpostavlja zaobilazeći činjenice, a meritum je stvari ipak njegova knjiga... Ranko Marinković zaista je bio dobar prorok!

Sjetio sam se upravo sada (a vjerodostojno je dokazano i jasno da su i jedan i drugi otišli s osjećajem promašenosti i suvišnosti) — kako nam je Krleža, u ovih gotovo proteklih četvrt stoljeća od svoje smrti, ostavio dovoljno vremena za zadaću koju treba naučiti u odnosu na jednu književnu pojavu, pa i nacionalnu veličinu (njegova sintagma za sebe sama!) i dovoljno vremena za popravni ispit, padnemo li u regularnom roku...

Mi smo nešto od te ozbiljne povijesne zadaće i napravili (primjerice: pothvat za pokoljenja Leksikografskoga zavoda Miroslav Krleža, personalna enciklopedija Krležijana, Gvozd 23 kao dom pamćenja — ali još fantomski prazan jer nema programskoga sadržaja ni smisla, pa ni obnavljanja i u novom vremenu novog propitivanja krležijanskoga svjetonazora u jednoj novoj javi, svejedno da li u samu domu pjesnika i glumice ili daleko izvan Gvozda), ali znatno manje no što bi se od nas, u odnosu na Marinkovićevu usporedbu s gigantom Tolstojem očekivalo, a na popravnom smo već nekoliko puta pali, i tako razgovor o Krleži danas, i sada, više i ne može biti razgovor o njemu, nego o nama.

On je ono što jest, on je u ova protekla dva i pol desetljeća kao ime i prezime, činjenica hrvatskoga književnog iskustva i simbol krležijanskoga svjetonazora, najčešće kao bivši subjekt — nakon smrti dobio ono što ga gebira, i on je znao da će tako biti, da će se javiti mnogo zajedljivih i bolesno ambicioznih revizora tek kada čovjek postane mrtav od glave do pete. Kada je živio svoj život, upravo su takvi ili sricali ili pisali rečenice divljenja za njegovo djelo i njegov um — trudeći se da to nekako dođe i do njega, da on to čuje, pročita, zapazi, i da ih za nagradu onako moralno (ali svakako javno, zaboga!) potapše po njihovim umnim glavicama... Sve je on to predvidio.

Predvidio je i to da će ga pustiti mrtva da se od života svog i posmrtne prozivke napokon i odmori, ali to vrijeme odmora za njega — još nije došlo! Doći će!

I Shakespearea su književni znalci i povjesničari anestezirali nakon smrti.

U ovim proteklim godinama otkako strah od Krleže egzekutora (koji se, kako se jadao jedan estetičar, osvećivao za loše mišljenje o sebi — ni pet ni šest nego zatvorom!) — dakle, više ne postoji, djelo njegovo, a nebranjeno, kako su mu predbacivali, vlastodržački odozgor sa Gvozda, knjiga njegova dakle, pokazala je svoju kakvoću. Odoljelo je to djelo i nije bilo, osim tu i tamo po kojega zakašnjela herostrata (vidi: Radovan Ivšić na Krležinim danima osječkim i njegova nacionalna jadikovka zbog Krleže kao zle sudbine, zatim književnopovijesni zakašnjeli retuši koji su, kamo sreće, mogli biti napisani i za Krležina života pa da se barem Krleža poduči kako se treba, a kako ne treba pisati da li drama, da li roman... možemo nabrojiti još neke analitičke zanimljivosti, ako je to medijska roba koja se traži), dakle, osim takve postojanosti analize našlo se i ponešto grlatih narcisoida koji su se pljuckanjem nadmetali tko će dalje hraknuti, i prepljuvati sveske njegovih knjiga, odnosno njegova životnoga djela, odnosno njegova života.

Takva pljuvačkog junaka (dirigirana hrabrost koja se, jasno, bojala izaći na sunce dana dok je on još bio živ!), takva intelektualnog urlatora u stilu kamena s ramena (što će u natjecateljskom žargonu u ovom slučaju reći: tko će pljunuti dalje!) koji bi prebacio te njegove sveske knjiga — ipak nije bilo! Ali je bilo otkrića njegove konformističke crte političkih i nacionalnih kameleonstava, njegove akribijske upitnosti, pa zatim njegovih kasnijih izdajstava vlastite idejne i ideološke busole, sve do barnumskih otkrića o njegovim seksualnim orijentacijama, iliti aberacijama...

Mnogi su u ovih proteklih četvrt stoljeća ulovili štošta bizarna na račun njegovih davno već plaćenih računa, htjeli su naplatu iznova, ima ih koji su slavodobitno otkrivali detalje o njemu (neugodne za njega), koje je on već sam ispovijedao u svojim tekstovima, ali kao što mu se za života događalo da je često razgovarao s ljudima (na njihovo ustrajavanje) koji su ga vrlo slabo ili nikako čitali, od čega je padao u depresije, tako se i poslije smrti njegove zbivalo, i još se punom parom zbiva da mu sude, presuđuju, da ga egzekutiraju najčešće oni koji se još nisu nakanili da ga uopće čitaju, ili da ga ne čitaju listajući po njegovim knjigama površno i na preskok, jer da su ga upravo takvi pomno (ili uopće!) čitali, pola od svoga razjarena otkrića morali bi progutati i prije no što izuste riječ.

Ne možemo biti zadovoljni razinom ispunjenja zadaće koju nam je ostavio: on je htio da sada kada ga nema, u miru i umnoj ravnoteži i koncentraciji, iščitamo njegovo golemo književno djelo, koje bi, kada bi se vagalo i slagalo isključivo prema zakonu slaganja metra drva, bilo dovoljno visoko da se, skočivši s visine njegovih knjiga, a gledano na njih tek kao na količinu koja ima bruto–težinu, polomi noga.

Ali, ništa! Čekaju te knjige na svoje vrijeme, i ono radi za njih! Sinovi nam, i unuci, bit će, nadamo se, manje pristrani...

Kao i u svim sličnim (ne)prilikama s ljudima duhom za glavu višima od glava naših — vrijeme će presuditi. Kad–tad...Neće ni Krleža sav ostati, to je i on sam o sebi prorokovao, jer nije sve zlato što je i on sam mislio da sjaji, ali ono što ostane ipak će biti mjereno da li tolstojevskim, da li balzakovskim, da li martendegarovskim, ili nekim drugim pouzdanim klasičnim metrom. Šteta je što mi tada možda već nećemo biti živi, pa da nam s pravom poraste osjećaj nacionalnoga, moralnog i intelektualnog ponosa.

Ali, što ćemo! Tako je — kako je!

U istom se kodu naše nonšalantnosti našlo i književno djelo Ranka Marinkovića, zatajila je naša svakodnevno uporabljiva (uzmimo samo žalosno stanje naše kazališne pragme!) svijest o značenju njegove teatrološke, književne i kulturološke pojave, da li iz istih razloga kao i u odnosu na pojavu Krleže... Jer ovo je vrijeme koje bezumnom hrabrošću briše sve što je bilo jučer, a povijest, zar ne, počinje od nas današnjih... Bilo je već takvih otkrića u povijesti, ali pokazalo se da je to bumerang koji kada se vrati dvostruko udari bacača...

Nepunu godinu prije njegove smrti, a u povodu njegova 87. rođendana, redatelj Georgij Paro, tada, veljače 2000, intendant HNK, rekao je da je Ranko Marinković tih i skroman čovjek, i da se »njegov glas i ne čuje u općoj graji političkog, društvenog i umjetničkog života«, ali da je »vertikala u ovom našem krajoliku ispremiješana podzemlja i nadzemlja«. Sve je točno što je rekao — ali nije dovršio rečenicu, koja bi u nastavku mogla glasiti: zov nadzemlja u samoj je završnici njegova života opčinila takav lucidni um i tako impresivno iskustvo — i otišao je od nas kao kakav moralno razbijeni lik iz Dostojevskog, ili kao Fabije iz njegove sotije Pustinja, koji je poistovjećivao znakove života i znakove igre, čineći to najprije iz neke neobavezne razonode, redom birajući svoje žrtve, da bi neopazice postao i sam glavna žrtva. Glumcu Fabiju na kraju priče svi su okrenuli leđa — sjetimo se! Gotovo bi se moglo reći: varijanta anticipacije vlastitoga kraja...

U posljednje vrijeme sve se češće čuju glasovi potaknuti sjećanjem na njega i njegovu iznimnu književnu pojavu, da bi mu mjesto bilo ovdje na Mirogoju, ovdje gdje povijest motri grobove naših književnih velikana... Ali...

Rankova udovica, ojađena što su posljednje godine njegova života, dotučena bolešću ali i nesklonošću sredine u kojoj je desetljećima živio, objašnjavala mi je da je izričita predsmrtna Marinkovićeva želja bila da ga se pokopa daleko od otrovnoga megapolisa zagrebačkog, tamo gdje je sada uokrug njegove konačne tišine sjetni mir njegovih, evo sve više i više, i što smo dalje, sve izvjesnije zaboravljenih viških godina. (Da nije pouzdana poštovaoca i prijatelja Ranka Marinkovića Kuzme Petrića i još nekolicine Rankovih prijatelja i pisaca koji bijenalno obnavljaju u Komiži sjećanje na autora Kiklopa i Glorije — bi li išta još bilo!?) Tamo gdje je grob njegov, gdje je i želio da bude pokopan uz oca, tamo u njegovoj prapovijesti (Odisej se vratio na Itaku), povrh ribljivog mora, blizu crkve sv. Nikole u koju su se dolazili moliti njegov otac, i mati njegova, i kamo su ga na ukopu, kako bilježi kroničar, pored nekoliko bliskih prijatelja ispratili komiški ribari, težaci, učenici dviju osnovnih i jedne srednje škole... I to je bilo sada već prije pet godina...

Nova otkrića o Krleži samo su potvrdila stare navike: vruća, zadihana, od znoja usopljena improvizacija o temi, događaju, ličnosti i pojavi daleko je kurentnija roba od trijezne volje uma.

Matrica šablone poznata je: naći će se u njoj i književni velikan Ranko Marinković, kad–tad! Ako već i nije u njoj! Jer mi ne možemo bez novih otkrića!

Jozo Puljizević