Nagrade i realizacije

Godišnja izložba realizacija osječkih arhitekata 2004 – 2005. godine, Galerija likovnih umjetnosti, Osijek, 2. lipnja – 3. srpnja 2006.

Nagrade i realizacije

Na izložbi je predstavljeno trinaest autora s dvadesetak ostvarenja, koja vrsnoćom drastično osciliraju od kvalitetnih, osrednjih do posve neprimjerenih realizacija. Visoke standarde postavlja nekoliko autora. Na prvom mjestu treba istaknuti uspjelu rekonstrukciju i dogradnju hotela Osijek arhitektice Sabine Majdandžić

Ovogodišnja izložba ostvarenja hrvatskih arhitekata u 2005. svečano je otvorena 16. lipnja u Gliptoteci HAZU. Predstavljeno je ukupno 158 autorskih ostvarenja, a sudjelovala su 172 autora sa 225 suradnika. Tom prigodom uručene su i plakete dobitnicima nagrada Udruženja hrvatskih arhitekata za proteklu godinu. Nagrada Viktor Kovačić za životno djelo kao najviše priznanje za cjelokupni životni opus dodijeljena je Radovanu Miščeviću. Kovačić za najuspješnije arhitektonsko ostvarenje u 2005. dodijeljena je arhitektu Mladenu Jošiću i suradnicima za realizaciju Poljoprivredne i veterinarske škole u Osijeku. Za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture dodijeljena je nagrada Drago Galić arhitektu Tihomilu Matkoviću za Ljetnikovac u Dolini kardinala u Krašiću, dok je nagrada Bernardo Bernardi u kategoriji najuspješnijeg ostvarenja na području oblikovanja i unutrašnjeg uređenja dodijeljena 3LHD–u, Damiru Fabijaniću i Daliboru Martinisu za Hrvatski paviljon na svjetskoj izložbi EXPO 2005. u Aichiju u Japanu. Nagrada Neven Šegvić za ukupni publicistički, kritički i teorijski rad na području arhitekture i urbanizma dodijeljena je Miće Gamulinu.

Analizom nagrađenih, ali i onih nominiranih ostvarenja, stječe se nažalost dojam da su kao vrsna ostvarenja domaće arhitekture za 2005. birana ona za koja se može reći da su tek prosječna, no nikako ne i vrhunska ili kako će ih jedan populistički dnevni list nazvati najljepša. Riječju, ovogodišnji izbor Udruženja hrvatskih arhitekata, za razliku od nekoliko prijašnjih godina, korak je unatrag, kojim se nije nagrađivala vrsnost i kritičko promišljanje suvremenih kretanja u arhitekturi, nego prosječnost i mediokritetstvo.

Suprotno godišnjim nagradama UHA–e, godišnja nagrada Vladimir Nazor Ministarstva kulture za područje arhitekture i urbanizma potpuni je zgoditak. Za najbolje ostvarenje 2005. zasluženo je proglašena Osnovna škola Frana Krste Frankopana u Krku arhitekata Saše Randića i Idisa Turata. Riječ je o doista vrhunskoj interpolaciji na vrlo zahtjevnoj i osjetljivoj lokaciji — unutar stare gradske jezgre, neposredno uz rekonstruirani srednjovjekovni gradski zid. Organički interpolirajući novi objekt u staru gradsku jezgru, arhitekti Randić i Turato pomnim zahvatom ne stvaraju u zatečenu okolišu izoliranu arhitekturu, nego vrsno ostvarenje kojim urbanistički savršeno redefiniraju čitav prostor postižući potpuno novu vizualnu i prostornu vrijednost. Efekt aktivnoga dijaloga staroga i novoga, u kojem se međusobno isprepleću i afirmiraju nove i zatečene prostorne vrijednosti, upućuje na neka od antologijskih ostvarenja kritičkog regionalizma u nas, na prvome mjestu na ostvarenja Julija de Luke i Igora Emilija, kojima odsad možemo pridružiti i maestralno ostvarenje arhitekata Saše Randića i Idisa Turata.

Nekako istodobno, no s mnogo manje medijske pompe, u Galeriji likovnih umjetnosti u Osijeku otvorena je izložba realizacija osječkih arhitekata tijekom 2004. i 2005. Riječ je o pionirskom i hvalevrijednu pothvatu, jer se time prvi puta široj javnosti svojim ostvarenjima predstavlja Društvo arhitekata grada Osijeka. Svrha je izložbe prema riječima predsjednice osječkog društva arhitekata Željke Jurković »propagiranje arhitekture i urbanizma kao djelatnosti od javnog interesa, te kao djelatnosti koje unapređuju životnu sredinu i formiraju kulturni identitet grada i zavičaja«. U tom kontekstu, kako ističe arhitektica Jurković, prva izložba osječkih arhitekata »doprinos je stvaranju i razvijanju kulturnog identiteta, prostora u kojem živimo i djelujemo, prostora koji je naša osnovna vrijednost i temeljno dobro«. I doista, upravo je identitet prostora grada Osijeka tijekom posljednjih petnaestak godina zabrinjavajuće narušen i degradiran ne samo zločinačkom srpskom agresijom, nego i brojnim neprimjerenim urboarhitektonskim zahvatima, ali i dugogodišnjim ignorantskim odnosom metropole, pretvorbenom pljačkom te neprimjerenom gradskom upravom bez imalo osjećaja za urbano. Riječju, Osijek se danas nalazi na ključnoj prekretnici kojom se odlučuje o daljem tijeku razvoja — kao suvremenoga gradskog središta — grada 21. stoljeća ili provincijske palanke. A građani imaju pravo na svoj grad bilo da je riječ o Osijeku, Splitu, Rijeci, Karlovcu ili Zagrebu, i to im pravo nitko ne može oduzeti. Polazeći od svih tih problema osječka izložba, iako skromna i medijski zapostavljena, od velika je značenja jer na svojevrstan način sažima učinjeno na području arhitekture i urbanizma tijekom nekoliko posljednjih godina, istodobno uzimajući u obzir tradiciju moderne, ali i dalekosežno se strateški određujući prema budućnosti o okvirima »nacionalne, europske i globalne zajednice naroda«. Na izložbi je predstavljeno trinaest autora s dvadesetak ostvarenja, koja vrsnoćom drastično osciliraju od kvalitetnih, osrednjih do posve neprimjerenih realizacija. Visoke standarde postavlja nekoliko autora. Na prvom mjestu treba istaknuti uspjelu rekonstrukciju i dogradnju hotela Osijek arhitektice Sabine Majdandžić. Arhitektica je smjelim zahvatom od već ruinirana postmodernističkoga zdanja na samoj obali Drave (autor Radovan Mišćević, 1970) učinila visokotehnološko zdanje koje je danas jedna od bitnih arhitektonskih referencija grada na početku 21. stoljeća. Istodobno na kvalitetan su način mikrourbanistički riješeni i okolni platoi, koji su od neugledna uličnoga poteza prema Zimskoj luci i provincijske hotelske terase pretvoreni u visokourbane i atraktivne gradske prostore. Vrsnim ostvarenjima na izložbi je predstavljen arhitektonski tandem Oliver Grigić i Željka Jurković. Dakako, njihovo je najvažnije ostvarenje preoblikovanje i rekonstrukcija osječkoga trga Ante Starčevića. Autori su na izložbi predstavljeni još dvjema solidnim realizacijama — uređenjem interijera poslovne zgrade Žita te kućom za odmor u Primoštenu, koja se među inima našla među nominacijama za ovogodišnju nagradu UHA–e za najuspješnije ostvarenje na području stambene arhitekture. S najviše je radova, čak pet, predstavljen arhitekt Predrag Rechner (suradnik Bruno Rechner). Iako nije riječ o vrhunskim ostvarenjima, Rechnerove su realizacije veoma vrijedne i urbane sa savršenim osjećajem za mjerilo. Solidne vile Stanušić (Đakovo) i Vrbošić (Osijek) snažnih su referencija u tradiciji moderne i ogledni su primjer kako valja graditi u urbanom prostoru. Od poslovnih zgrada solidnom kvalitetom izdvajaju se zgrade Cesting i Centar za obranu od poplava. Manje je uspjela đakovačka interpolacija poslovnih zgrada Omazić i Borovo. I dok s jedne strane izložbu možemo iščitavati na način kako bi trebalo djelovati u gradskom prostoru, s druge nam strane ukazuje kako se ni u kojem slučaju ne bi smjelo raditi. Na prvom mjestu treba istaknuti stambeno–poslovnu zgradu arhitekta Stjepana Ivanovića, koja se nalazi u najužem gradskom središtu, na prostoru tzv. Blok centra 2. Riječ je o slabašnu ostvarenju s eventualnim, ali neuspjelim referencijama (barem kada je riječ o uglovnom dijelu) na glasovitu prašku zgradu Ginger & Fred (F. O. Gehry i V. Milunić 1992–6) kojoj nije mjesto u najužem gradskom središtu. Nažalost, tijekom posljednjih petnaestak godina upravo je najuže gradsko središte (Blok 2) u potpunosti degradirano vrlo neuglednom stambeno–poslovno izgradnjom, kojoj je mjesto u perifernim gradskim zonama, a ne u središtu grada, koji zahtijeva vrhunsku i reprezentativnu arhitekturu. Poslovne zgrade arhitekata Dragice i Vladimira Šilovića pokazuju zanatsku rutinu izvedbe ponavljajući već viđene dekorativno–oblikovne elemente, no komponirane vrlo nezgrapno bez imalo osjećaja za prostor te ne zaslužuju pomniju arhitektonsku analizu. No prava metafora kako ne treba graditi radovi su arhitektonskog atelijera Cvenić, kojima naprosto nije mjesto u gradskom prostoru.

Od ostalih autora solidnim su ostvarenjima predstavljeni arhitekti Vladimir Oreb te Miroslav Pavlinić. Osobito je zanimljiva Pavlinićeva prezentacija rada čuvenog osječkog modernističkog arhitekta Ljudevita Pelzera 1912 – 1984) čiji je rad, iako obuhvaća nekoliko vrsnih ostvarenja (Kino Korzo i kuća Helfrich) praktično nepoznat široj stručnoj javnosti. Na izložbi je također predstavljena poticajna: Strategija, geopolitika i logistika obrazovanja, razvoja i dostojanstva suživota Slavonije, Baranje i Srijema u nacionalnoj, europskoj i globalnoj zajednici naroda Mihajla Biglbauera, kao osnove za Nacionalni znak i model gospodarskog, kulturnog i duhovnog razvoja i umrežavanja u Europsku i globalnu zajednicu naroda 21. stoljeća.

Riječju, prva izložba ostvarenja osječkih arhitekata vrlo je hrabar potez Društva arhitekata grada Osijeka, koji zaslužuje potpunu pozornost stručne javnosti i medija, uz nadu da će prerasti u tradicionalno događanje, ali i da će u budućnosti predstaviti arhitekte iz drugih hrvatskih gradova koji su gradili na području grada Osijeka i okolice.

Krešimir Galović