Na talijanski način

Na talijanski način

Iako ne toliko otkačen poput prošlogodišnjih engleskih redpristovaca, torinski instrumentalni kvintet zagonetna, kuprenovskoga imena L’Astree–Montis Regalis, lijepu je održao lekciju o takozvanoj nauci o afektima i figurama kao reprezentativnim uzorcima svake ispravno protumačene reinterpretacije baroknog izvođačkog nasljeđa

Od sjevera do juga razmahalo se od Pule do Dubrovnika hrvatsko kulturno ljeto, a velike zvijezde i one što će to tek možda postati ozbiljno i opasno konkuriraju ipak zatajno posloženoj glazbenoj ponudi glavnoga grada. Tako se čini kao da je svi na more, nepisano pravilo svih prošlih i budućih izvanpansionskih sadržaja za dugo, toplo ljeto, iako i u hrvatsku metropolu, istina stihijski i bez opipljiva plana i reda, iz noći u noć gdjekad svrati i prijatelj drag s obližnjih europskih adresa. I zato i treće izdanje Zagrebačkoga baroknoga festivala i sljubljene joj koncertne paralelke u nazivlju Zagrebačkih ljetnih večeri, u sklopu čijih će većma srpanjskih termina, a na uzorak barem nominalna autoriteta od talijanskoga načina obrade visoke renesanse i mlado–zreloga baroka, gostovati birani predstavnici takozvane specijalizirane, povijesno utemeljene interpretacije.

Pripada li toj skupini povlaštenih modista i Zbor HRT–a pod dirigentskim vodstvom Tončija Bilića pitanje je šire i muzikološke analize, o kojoj ne ovisi poglavito u praksi ciklusa Sfumato već potvrđen višegodišnji napredak djelovanja toga vokalnoga sastava. Zajedno s Hrvatskim baroknim ansamblom otvorivši novo izdanje festivala u vrućemu i za sve crkve akustički zapravo uobičajeno nezahvalnu prostoru Bazilike Srca Isusova u Palmotićevoj ulici (1. srpnja), radijski je zbor s nemalim solističkim prinosom Martine Matić Borsa, Martine Gojčeta Silić, Miroslava Živkovića, Ivane Kladarin, Hrvoja Ivkošića, Mladena Klepe i Marka Pletikose, u dramaturški polariziranoj emisiji i percepciji tona ponovio standardni sezonski hit u antologijskome liku i djelu Monteverdijevih Madrigali guerrieri et amorosi. Delikatnost u razabirljivosti važne deklamacije teksta pritom je ponovno gubila bitku sa zamuljenim nakupinama raspršene jeke, a poslovična suzdržanost izraza u sviranju instrumentalne kapele u viđenju je i doživljaju te sudbinske prijelomnice stilova teško sustizala stile concitato s obzora novoga svjetla za Monteverdijevo ingeniozno putovanje prema uzbuđenoj, scenskoj dramatici nadolazeće monodije.

Bilo kako bilo, Ratnički i ljubavni madrigali u mletačkoj su 1638. kao godini nastanka osme, pretposljednje knjige madrigala, nezaustavljivo najavili obrise baroknoga (kantatno–oratorijskoga) plana sola i tutija, a sofisticirano i vlastitim savršenstvom vođenja polifonije s homofonim uklonima u božanski čistu konsonancu dovršeno renesansno madrigalno pravilo, s trećim je uhom zlatnoga reza i novopronađenim / novoosvojenim tehnikama tremola i pizzicata u dramatičnoj varijaciji dinamike u pianissimu pokucalo na vrata pojedinca sa svim njegovim (ljudskim, zemaljskim) dvojbama. I to je taj talijanski način slikanja drukčijega svijeta, o kojemu su u ranijemu razdoblju i intuitivno i žestinom i silinom invencije, ali i znanjem majstora, pjevali i vrli Flamanci, ali i Palestrina i vuk samotnjak Gesulado, da bi s Claudiom Monteverdijem kao začinjavcem monodijskoga temeljca na ostacima još žive stare škole, i Combattimento di Tancredi e Clorinda i Lamento della Ninfa iz poteza udarnih primjeraka osme knjige madrigala, okrenuli novu stranicu u povijesti europske vokalno–instrumentalne glazbe. I to onu u kojoj su prema (još) nepotvrđenim glasinama odgovorni iz zagrebačke prvostolnice kao prvobitno planiranu mjestu odvijanja svečana otvorenja ZABAF–a, iščitali čini se čak i orfovsku (!) lascivnost Monteverdijeva remek–djela, sadržajno, eto, primjerenu možda jednome lokalnome, ali ne i najhramu za duhovnu hranu svih Hrvata. Da, bilo bi komično, da nije — tragikomično!

Iako ne toliko otkačen poput prošlogodišnjih engleskih redpristovaca, torinski instrumentalni kvintet zagonetna, kuprenovskoga imena L’Astree–Montis Regalis, lijepu je održao lekciju o takozvanoj nauci o afektima i figurama kao reprezentativnim uzorcima svake ispravno protumačene reinterpretacije baroknog izvođačkog nasljeđa. I nikakve zlouporabe tu nije bilo u dozivu bujice con affetto, a u nas omiljena fraza o senza vibrato, non legato idiomu kao jedino valjanu (čitaj: dosadnu!) pogledu s baroknoga balkona, pod otmjeno je izražajnim sviranjem talijanske kapele na čelu s ugijevski profinjenim prvoguslačem Francescom D’Oraziom doživjela nebrojene mijene sa svim raspoloživim, tada važećim tehničkim sredstvima, od igre tremolom i virtuoznim pasažnim brzacima, do naglih dinamičkih i agogičkih kontrasta, posebnih ukrasa i efektnih naglasaka (i) na nepravilnu dobu.

Vrhunski odnjegovan zanat pritom je sredstvo, a ne svrha otkrivanja odgovora na nebrojena i izvanglazbena pitanja baroknoga čovjeka / umjetnika, u ime čijih su ideja Battaglie e Follie do kontrolirana ludila afirmirale zagrebački program sjajna talijanskoga ansambla (5. srpnja, atrij Klovićevih dvora). Dvije violine, violončelo i čembalo uz teorbu i baroknu gitaru kao varijacijsku boju i ne samo talijanskoga načina priziva autentičnoga duha kićene barokne slike svijeta, u stilskome su suglasju najviše kategorije lakih prstiju sustizale sve bitke i sve folije Corellijevih i Vivaldijevih tema na staroportugalsku čipku od plesa s derviškim tempom do iznemoglosti. Glazbeno stasanje Falconierija, Marca Uccellinija i Francesca Rognonija na tome je putu oblikovanje europske povijesti popunjavalo mozaikom malih, ali slatkih kopija velikih majstora, što opet u zajedništvu i zlatne sredine i njezine iznimke prema gore, a uz nenametljiv, gladak, fino uravnotežen i posvema djelotovoran prinos članova grupe L’Astree–Montis Regalis, tvori jedinstven cvijet od tisuću i jednoga mirisa.