Matica hrvatska ne treba biti politička stranka

Matica hrvatska ne treba biti politička stranka

Danas bi Matica pogriješila kada bi sebi pripisivala ulogu arbitra hrvatstva. Danas se hrvatstvo artikulira na različite načine, u mnogim strankama, u različitim duhovnim i političkim projekcijama. Nemam pravo tvrditi da je hrvatstvo samo ono koje ja osjećam, moram prihvatiti i pravo drugih da hrvatstvo osjećaju i artikuliraju na način koji nije istovjetan mome. Matica, dakle, ne može postavljati razdjelnice i granične crte hrvatstva

Na nedavno održanoj Glavnoj skupštini Matice hrvatske (Varaždin, 10. lipnja 2006) održali ste pozdravni govor koji je prihvaćen s velikim odobravanjem. Bio je to govor predsjednika Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu Hrvatskoga sabora, a samo je dobro upućenima bilo poznato da su vaše veze s MH dulje i dublje te da taj govor nije bio nimalo kurtoazan. Naime, bili ste član Upravnoga odbora Matice hrvatske od 1968. do zabrane Matičina djelovanja 1972. Kako danas gledate na to važno razdoblje u novijoj hrvatskoj povijesti i okolnosti koje su dovele do poznatih događaja?

— Točno je da moj pozdravni govor u Varaždinu nije bio tek čin protokolarne i konvencionalne obveze. Bio je i emocionalno obojen. Trenuci vezani uz djelovanje u Matici hrvatskoj pripadaju onim stranicama moje biografije na koje sam posebice ponosan. Te gotovo četiri godine, od 1968. do konca 1971, bile su vrijeme kada je Matica odigrala iznimnu ulogu u hrvatskoj povijesti. Biti član Upravnoga odbora u to doba zaista je bila povlastica. Poslije smo to platili, ali ne žalim. Moj ulazak u Upravni odbor kao tridesetogodišnjaka bio je čin stanovita Matičina pomlađivanja. Profesor Grgo Gamulin predložio mi je da se kandidiram 1968, kada sam prvi put izabran, zatim drugi put 1970, i tako sam postao matičar. Matica hrvatska tada je bila bitno mjesto, uz neke političke strukture, na kojem su se mogle najjače i najbolje oblikovati stanovite aspiracije i žudnje hrvatskoga naroda. Matica je na politički trenutak odgovarala temperamentno, možda ponekad i nepromišljeno, ali doista je bilo teško biti posve racionalan na valovima zanosa koji je obuzimao Hrvatsku. Matica je bila medij, ambijent u kojem smo svi bili vrlo bliski i u kojem smo mogli djelovati onako kako je to od nas hrvatski narod i očekivao. Jasno, danas bi se mogla napraviti povijesna analiza djelovanja Matice hrvatske u to doba, ali sada nije prigoda za to. Ako Matica i dan–danas nosi auru zasluga za hrvatski narod, onda su te zasluge u mnogočemu odjek događaja iz vremena od 1968. do 1971.

Matica hrvatska u drugoj je polovici šezdesetih i na početku sedamdesetih godina prošloga stoljeća, napose od sastavljanja Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskoga književnoga jezika 1967, preko izdavanja »Hrvatskoga tjednika« do zabrane 1972, željela utjecati i doista je utjecala na političke i povijesne procese u tadašnjoj Jugoslaviji i Hrvatskoj. Današnja Matica hrvatska djeluje u bitno izmijenjenim društvenim i političkim okolnostima. Možete li usporediti ulogu i značenje Matice hrvatske prije zabrane i Matice hrvatske nakon obnove njezina rada 1989.

— Mislim da se Matica iz 1971. i današnja Matica moraju uspoređivati, iako to nije lak posao. Ondašnja, tzv. povijesna Matica odigrala je takvu ulogu koju nitko drugi nije mogao odigrati. Djelomice, to je htjelo i tadašnje Društvo hrvatskih književnika. Matica je mnogo šira organizacija, s ograncima, s brojnim i razgranatim članstvom, DHK je ipak strukovna udruga s članstvom ograničena broja. Samo je Matica mogla široko i sveobuhvatno sudjelovati u nacionalnom pokretu. A odnos tadašnje i sadašnje Matice? Nakon obnove, koja dolazi s demokratskim promjenama u Hrvatskoj, Matica je razumljivo izgubila jedinstvenost nakana koja ju je prožimala do 1972. Pojedinci su u obnovljenoj Matici, oni koji u potpunosti nisu uspjeli u svojim političkim projektima, pokušali političke nakane provesti djelovanjem u Matici. Ne tvrdim da to nije bilo legitimno, ali nije bilo sretno za samu Maticu. Takvim pokušajima uvlačenja u određeni politički raspored Matica je samo gubila, ništa nije dobivala. Matici danas ne treba da bude politička stranka, i svaki pokušaj da se Maticu upregne u sustav mišljenja političkih stranaka loš je i za Maticu poguban. Treba još reći, Matica je u onim davnim slavnim godinama doista bila mjesto obrane hrvatstva, i pogrešno bi bilo kada bi danas Matica mislila da treba obavljati istu funkciju. Danas postoji hrvatska država. Danas je hrvatstvo mnogo šire i razvedenije nego što je bilo onda. Onda se trebalo stvarno boriti za hrvatstvo protiv unitarnoga jugoslavenstva. Bio je to posve praktičan cilj, gdje nije bilo mnogo dileme: ili si bio ovdje ili si bio tamo. Danas bi Matica pogriješila kada bi sebi pripisivala ulogu arbitra hrvatstva. Danas se hrvatstvo artikulira na različite načine, u mnogim strankama, u različitim duhovnim i političkim projekcijama. Nemam pravo tvrditi da je hrvatstvo samo ono koje ja osjećam, moram prihvatiti i pravo drugih da hrvatstvo osjećaju i artikuliraju na način koji nije istovjetan mome. Matica dakle ne može postavljati razdjelnice i granične crte hrvatstva.

U posljednjih nekoliko godina u hrvatskoj se javnosti, barem u određenim njezinim krugovima, može jasno razabrati mišljenje koje kaže kako je Matica hrvatska zastarjela, anakrona institucija koja se u praksi svoga djelovanja nije pomaknula dalje od prosvjetiteljstva 19. stoljeća. Što vi mislite o tome?

— Kakav prezir izbija iz sintagme prosvjetiteljstvo 19. stoljeća! Zacijelo, mi smo u 21. stoljeću, u kojem u Hrvatskoj više nema nepismenih, u kojem je obrazovna struktura stanovništva na europskoj razini, u kojem vozeći se vlakom ili autobusom teško možete vidjeti putnika bez rastvorene knjige u rukama! Kad ovo o čemu govorim s hipotetičkom ironijom bude stvarnost, onda zaista zaboravimo na prosvjetiteljstvo.... Toliko u načelu.

Dakle, kategorički tvrdim da Matica ne smije odustati od svog prosvjetiteljskog nauma, u najplemenitijem smislu tog pojma. Matica mora ostati u prvom redu na braniku kulturne tečevine koja je danas najviše ugrožena, a to je knjiga. Matica mora knjigu braniti, mora knjigu promicati, za knjigu se boriti, nesklonu vremenu usprkos. Rekao sam u pozdravnoj riječi u Varaždinu: tko će danas izdati onakva Rabelaisa, onakva sabranog Shakespearea, ako ne Matica?

Tko će izdavati niz knjiga koje nisu komercijalne, ali koje su temeljci kulture, ako ne Matica? Tko će izdati dva debela sveska don Drage Šimundže o odnosu hrvatskih pisaca prema Bogu, ako ne Matica? Pogledajmo prema hrvatskoj pokrajini, pogledajmo prema ograncima koji na terenu provode skupove, tribine, tiskaju djela domaćih pisaca, tko bi to, koja državna ustanova radila, ako ne bi Matica? Nisam protiv novih, elektroničkih medija, nisam protiv igrica koje moj sin igra na laptopu. Ali te mu igrice nude sve, zgotovljeno, za njegovu maštu tu i nema mjesta. A knjiga je ona koja poziva na maštu, koja traži sudjelovanje našega bića, koja slovo prenosi na raznolike razine duha. I stoga je treba braniti.

Ne mislim da bi Matica trebala raditi poslove za koje postoje druge ustanove, ne bi trebala biti neka usporedna akademija. Ali svakako mislim da Matica treba biti mjesto gdje svatko od nas može dati svoj odgovor na kulturna, pa i društvena pitanja trenutka na koja ozbiljan odgovor izostaje. Matica ne treba, kao ustanova, istupati s proglasima i izjavama. Ona treba biti mjesto na kojem se i prostor u kojem se brane temeljne vrijednosti. Ako smo dospjeli dotle da se na pozornici Hrvatskoga narodnog kazališta, dakle središnjeg kulturnog zavoda ovog naroda, mokri, neka je vrijednost ugrožena. Ne treba Matica o tome davati izjave. Ali u Matici, u njezinim tiskovinama, na njezinim tribinama, treba uslijediti jasna i nedvosmislena obrana tih ugroženih i za nas neporecivih vrijednosti.

Rad i djelovanje Matice hrvatske, napose njezina bogata nakladnička djelatnost, gotovo da i ne postoje u hrvatskim medijima. Kada se malo bolje analizira situacija odnosa hrvatskih pisanih i elektronskih medija spram Matičina rada, situacija doista nije blistava — kao da je posrijedi namjerno i sustavno zanemarivanje.

— Zanimljiv fenomen! Razvidan je upravo prezir medija prema temeljnim kulturnim vrijednostima koje promiče Matica hrvatska. Iz tiska izađe taj čudesni Rabelais, izađu dva sveska sabranih Shakespeareovih djela, i to se nigdje ne zabilježi! Nezamislivo. U drugim zemljama izlaženje ovakvih knjiga kulturni je događaj koji se bilježi na prvim stranicama dnevnih novina. Nedavno sam bio u Francuskoj kad su izašle dvije knjige u svezi s Camusom. Jedna je bila knjiga o Camusu, a druga novo Plejadino izdanje sabranih Camusovih djela. To je bila vijest na naslovnicama francuskih novina, posvećene su joj stranice i stranice. Svakako u nas je posrijedi neznanje, ali i stanovit oblik odbojnosti prema svemu što je bitna kulturna činjenica koja pridonosi nacionalnom kulturnom identitetu. Jer, Rabelais i Shakespeare u ovakvim izdanjima i prijevodu nisu samo stvar francuske ili engleske kulture, nego su ponajprije stvar hrvatske kulture. I zato, kad se takvo što u medijima prešućuje, onda se prešućuje i hrvatska kultura, njezini bitni dometi, i to upravo oni koji nas povezuju s toliko obećavanom Europom.

Osam ste godina bili umjetnički ravnatelj HRT–a. Kako ocjenjujete današnju ulogu te medijske kuće, napose Hrvatske televizije, u prezentaciji kulturnih sadržaja?

— Hrvatska televizija, s radiom je nešto drugo, klizi prema sveukupnoj komercijalizaciji, pri čemu najteže stradavaju kulturni sadržaji. To sam uostalom vrlo točnim brojkama pokazao u prošlogodišnjoj saborskoj raspravi o Izvješću programskog vijeća HRT–a. Od tada stvari ne samo da se nisu popravile nego su se razvidno pogoršale. Kulture, posebice hrvatske kulture, na televiziji gotovo da više i nema. Da se razumijemo, nemam ništa prigovoriti komercijalnim sadržajima komercijalnih televizija. One žive od reklama, od gledanih emisija, od sapunica i sličnog. Ali to ne može biti prihvatljivo kad je riječ o televiziji koja ubire više od osamsto milijuna od poreza nazvana obvezatnom pretplatom. Dakle, to je novac hrvatskih građana, novac koji mora poslužiti i u odgojne, i u svrhe nacionalne kulturne promidžbe, i u svrhe promicanja onih sadržaja koji utvrđuju s jedne strane naš nacionalni kulturni identitet, a s druge potvrđuju našu neporecivu nazočnost na kulturnom zemljovidu Europe i svijeta. Prezir kojim se naša televizija odnosi prema takvim sadržajima tolik je da s velikom nelagodom moram reći da je nekadašnja Zagrebačka televizija, usprkos nevoljama što ih je donosio bivši režim, bila više kulturna pa i više kulturnohrvatska nego ova danas.

Koliko li je drama, koliko serija hrvatskih pisaca tada snimljeno, koliko opera! Televizija je stvarala živu pismohranu hrvatskoga glumišta. Sjećate li se onih malih intermezza s djelima hrvatskih slikara? To je nastavljeno u prvim ratnim i poslijeratnim godinama, zatim dolazi ovo što imamo danas. Zašto? Mislim da je glavni krivac sadašnji Zakon o radioteleviziji. A uz to floskula o javnoj televiziji. Zakon je takav da društvo koje se usidrilo u kući zapravo nikomu ne odgovara. Da bi se spriječio takozvani politički nadzor, dokinuo se bilo kakav nadzor. Nitko zapravo, osim tek formalno Sabor, ne nadzire ni financijsko poslovanje kuće koja barata milijardama. Sabor raspravlja o izvješću, ove godine to izvješće nije ni prihvaćeno, pa opet nikomu ništa. Vrlo kritički tonovi koji su prevladavali u raspravi također su otišli u vjetar. Pojeo vuk magare. Društvo nastavlja po svome.

A što se tiče floskule o javnoj televiziji, ona uglavnom služi kao dimna zavjesa. Kakva javnost, kojim putem? Kojim putem javnost može izabrati kadrove koji bi je trebali zastupati?

U saborskoj je raspravi primjerima dokazano da su neki od tih zastupnika neznalice, koji ne razlikuju pornodivu Ciciolinu od slavnoga glasovirača Alda Ciccolinija. Pa opet ništa. Kajgod. Oni su javna televizija. Idemo dalje, gledajte uporno našu nacionalnu televiziju, pa sam siguran da ako ste imali i trunak namjere kupiti knjigu ili otići na koncert, brzo ćete od takve budalaste ideje odustati, a novac potrošiti na gajbu piva.

Predsjednik Matice hrvatske Igor Zidić zalaže se da Matica istodobno bude i masovna i elitna organizacija, misleći pritom na članstvo Matice hrvatske. Je li to moguće ostvariti? Što vi mislite o tome?

— Mislim da je to Matica hrvatska u najdjelotvornijem razdoblju i bila. Ona je u članstvu uvijek imala vrhunske intelektualce, a istodobno i vrlo širok krug članova, posebice iz manjih sredina. Kako prevladati ravnodušnost, da ljudi osjete zadovoljstvo u tome da sudjeluju, da žive s kulturnom ustanovom koja ima tako blistavu prošlost, i koja i danas pruža kulturne sadržaje koje ne može pružiti nitko drugi?

Jedan je od zaključaka varaždinske Glavne skupštine bio i da u Matičin rad treba uključiti što veći broj mladih ljudi.

— Bojim se da to zvuči kao kampanja. Čitava priča ovisi o intenzitetu kulturnoga djelovanja same Matice. Mladi čovjek koji voli književnost, osjeća kulturu, kad uzme u ruke, primjerice, novi prijevod Shakespearea, možda će reći: vidiš, to je Matica hrvatska, tu se događa nešto vrijedno i lijepo, možda bih i ja mogao u tome sudjelovati... Čini mi se da je to jedini način. Nas trojica, Igor Zidić, pokojni Dubravko Horvatić i ja, ušli smo u Maticu kao relativno mladi dečki, netko nas je pozvao, ali smo imali i pregršt razloga da taj poziv doživimo kao radost i čast. Ne mogu se mladi ljudi povlačiti na ulici za rukav da uđu u Maticu hrvatsku, pa da onda imamo veći broj mladih.... Matica može samo radom, širinom zahvata, dinamikom programa postati zanimljivom i privlačnom za nove generacije. Samo tako i nikako drukčije.

Je li veliki broj ogranaka Matice hrvatske (više od stotinu) zapravo opterećenje za djelovanje Matice kao cjeline?

— Ogranci su u neku ruku važniji i od Matičine središnjice. Mi koji smo tu, u središtu, Zidić, ili Maroević, Selem ili Pavličić, mi bismo isti ovaj posao radili, ako ne u Matici, onda negdje drugdje, imali bismo gdje raditi to što radimo... Za mene je najveća vrijednost Matice upravo njezino djelovanje, kako bi se to nekad reklo, na terenu. U nekim sredinama ogranak Matice hrvatske jedina je udruga, jedino mjesto gdje se organizira kulturni život. Takvu mrežu kulturnih događaja ne može provesti Ministarstvo kulture pa ni država. Tu je, ne zaboravimo, i lokalna izdavačka djelatnost, vrlo dragocjena. Jasno, ima tu osciliranja u kvaliteti, ali to su djela koja govore o stvarnom hrvatskom prostoru. Često je rad ogranka jedina kulturna aktivnost u nekoj sredini. Treba nastojati i dalje da se uspostavi jaka mreža ogranaka, kao što je to bilo 1971. To je jedna od najvećih Matičinih zadaća, jer ne treba zaboraviti da u Hrvatskoj još postoji velik nerazmjer između kulturnoga središta i pokrajine. Svatko bi od nas iz Središnjice trebao preuzeti obvezu da nekoliko puta u godini ode u pojedine ogranke, da tamo održi predavanje, da razgovora s ljudima, da vidi što se radi, tiska... Prosvjetiteljska djelatnost, zašto ne?!

Znatan dio hrvatske intelektualne povijesti povezan je s djelatnošću Nakladnoga zavoda Matice hrvatske, posebice nakon 1972. Kako ste doživjeli nedavnu odluku o stečaju Nakladnoga zavoda Matice hrvatske?

— Ne mogu ulaziti u to da li se to moglo spriječiti ili ne, priča se svašta, o novčanim malverzacijama, i slično. O tome zaista ne mogu ništa reći. Gubitak nije strašan ako Matica hrvatska nastavi nakladničku djelatnost punim intenzitetom. Je li Matici pritom potreban i poseban nakladni zavod kako bi mogla izdavati komercijalnija izdanja koja ne ulaze u temeljni program Matičina nakladništva? Možda. I ako se obnovi taj nakladni zavod, mislim da on mora biti čvrsto vezan uz Maticu, ne smije biti samosvojna tvrtka koju će neki pojedinac ovako ili onako zlouporabiti.

Dio javnosti prigovara Matici hrvatskoj da se nedovoljno izjašnjava glede važnih društvenih pitanja, da je dobrim dijelom pasivizirana i da Matica hrvatska nije prostor u kojem se raspravlja o važnim hrvatskim društvenim problemima. Što vi mislite o tome, treba li se Matica hrvatska redovitije i češće oglašavati o društvenim i gospodarskim, pa čak i o političkim događajima u Hrvatskoj?

— Djelomice sam na to odgovorio, a i sam imam neke dvojbe. Ne mogu vam dati jednoznačan odgovor. Pomalo strahujem od arbitara, tih intelektualnih prosuditelja, tih nositelja intelektualnoga pravorijeka. Ili, sartrovskoga tipa intelektualca koji o svemu ima pravorijek. Na koncu, tko kvalificira Maticu da daje pravorijek o određenim situacijama u društvu, politici, gospodarstvu? Matica može i treba ponuditi prostor gdje će osobe, pisci, znanstvenici, umjetnici odgovarati na izazove trenutka, osobno, ali u skladu s temeljnim vrijednostima i zbog vjere u čije ime i jesu, vlastitim izborom, u Matici. Da Matica kao ustanova postane autoritativan prosuditelj, to mi se nipošto ne bi svidjelo.

Kako biste, kao sveučilišni profesor s velikim iskustvom u struci, komentirali neuspjeli izbor rektora zagrebačkoga Sveučilišta?

— Dakle, kazao sam već u Varaždinu da nisam paranoik, ali nekoliko je stvari u ovom trenutku vrlo znakovito. Prvo, razbijanje Društva hrvatskih književnika, potpuno besmisleno, zatim napadi na HAZU. Doista ne mislim da je Akademija društvo viših bića, upadali su u nju i ljudi koji su u njoj zahvaljući ovakvim ili onakvim političkim konstelacijama. Ali je činjenica da je HAZU temeljna ustanova hrvatske kulture i znanosti, pa i države, i da je stoga treba čvrsto i odlučno braniti. I svi napadi, primjerice oni koji su se dogodili u poznatoj televizijskoj emisiji, gdje su dovedeni do posvemašnje arogantne grotesknosti, simptom su stanja za koje nisam siguran da je posve slučajno. Ali čini se, što je najgore, da Akademiju treba braniti i od nekih njezinih članova, koji zdušno pristaju uz zbor napadača, dakle onih koji je razbijaju iznutra. Dolazimo i do dva neuspjela izbora rektora Zagrebačkoga sveučilišta. Prvi put jedan kandidat vodi, i događa se žestoka agitacija za drugoga. Drugi put, sada taj drugi kandidat vodi, ali slijedi od istih žestoka agitacija za prvoga... Dakle, proizvodnja krize, kako se rektor ne bi izabrao, kako bi se zaključilo da je Sveučilište mastodont koji ne funkcionira i koji, eto, nije u stanju izabrati ni svoga rektora. Treba ga dakle razbiti... Neću ja naklapati kako postoji neki centar, nekakva masonska, ili kabalistička skupina, neko tajno društvo koje projektira i planira sve to... to dakako ne mislim... Ali postoji stanovita nakana razbijanja temeljnih hrvatskih institucija koje su nositelji hrvatskoga identiteta. Čak je i prešućivanje Matice u medijima, koje smo spomenuli kao problem, možda dio toga.

Čini se da pompozno razdvajanje književnika nije donijelo neku kvalitativnu novost u hrvatskom književnom životu, osim sama — razdvajanja.

— Da, osim razdvajanja, ništa. I dva časopisa, a posve bi dostajao jedan... Jedni idu malo ulijevo, drugi su možda blago konzervativniji, ali sve to može i treba biti u jednom istom društvu... Društvo književnika nije stranka, logično je da ljudi različito razmišljaju, da budu unutra i oni koji su više desno, i oni koju su više lijevo, i nacionalisti, i kozmopoliti... Stjepan Čuić poziva književnike iz Društva pisaca da se vrate. Bilo bi mudro da poziv prihvate.

Što mislite o Hrvatskom centru PEN–a?

— Ne pratim djelatnost PEN–a, niti me nešto posebno privlači PEN–u, iako sam, mislim, još njegov član.

Kako ocjenjujete današnju Matičinu periodiku (»Hrvatska revija«, »Kolo«, »Vijenac«) u kontekstu hrvatske časopisne i novinske produkcije, napose s obzirom na činjenicu ukidanja i nestajanja kulturnih rubrika u dnevnim novinama?

— Zacijelo je važno i pitanje materijalnoga stanja novina, a i periodike. Svojedobno sam Branki Džebić, urednici kulture u »Vjesniku« kazao: »Pa barem ti imaš u novinama prostora za kulturu, barem ti imaš prostora, zašto ne osiguraš i vrhunske suradnike?« Odgovor je bio: »Ne mogu ih platiti.« To svakako mogu još manje periodične tiskovine. One koji bi mogli platiti to ne zanima. I nastaje začarani krug, čija vrtnja srozava sve više i više kulturu u medijima. Treba jasno reći: gašenje kulturnih priloga u tiražnom tisku, kao što su bili »Obzor« u »Večernjem listu« ili »Forum« u »Slobodnoj Dalmaciji«, ostavlja prazan prostor, koji ni najbolji »Vijenac« ne bi mogao ispuniti. U nas se kultura gura u rezervate: imamo čak tri lista za kulturu, a nemamo kulture u novinama. U Europi stvari se kreću suprotnim smjerom, u Francuskoj, u Italiji, u Njemačkoj ugasnuli su tjednici ili dvotjednici za kulturu revijalnog tipa, kao što su bili »Arts« ili »Le Figaro littéraire«. Ali zato su kulturne stranice u svim dnevnim listovima, osim žutog tiska, brojne i bogate, i to ne kratkim vijestima, nego opsežnim esejističkim, studioznim tekstovima iz područja znanosti, književnosti, umjetnosti. To znači da je kultura u Europu ušla, putem dnevnih novina, u dnevni život široka sloja građanstva. Taj će građanin dakle u »Le Mondu«, »Reppublici« ili »Frankfurter Algemeine Zeitungu« čitati dnevno uz članke o politici, gospodarstvu, sportu, opširne članke o Freudovoj godišnjici, o novim nalazima u svezi sa Santorinom ili o Camusu, Turneru ili Brooku. Što se tiče Matičine periodike, bit ću otvoren: »Vijenac« bi morao aktivnije sudjelovati u kulturnim događajima, primjerice, nisam vidio da je »Vijenac« sudjelovao u raspravama oko raspada DHK, oko Akademije, Sveučilišta. Znam da je to pitanje i honorara i teškoća oko suradnje, znam da nije uvijek lako. Ne mislim da »Vijenac« treba pisati o Piranskom zaljevu, ali na pojedine događaje, posebice iz kulture, »Vijenac« mora reagirati i u tome sudjelovati. »Vijenac« bi morao biti i onaj koji štiti mainstream, više kritičke profilacije u tom smislu. Što se tiče »Kola«, ono je postalo neka vrst almanaha, ne izlazi redovito, izgubilo je periodičnost. Šteta, jer bi »Kolo« trebalo biti nazočno u hrvatskoj kulturi na način koji odgovara zadaćama Matice.

Što kao umjetnički voditelj Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu možete najaviti u svom drugom mandatu?

— Pokušat ću što je moguće više afirmirati policentričnost hrvatskoga kazališta, i svakako intenzivirati mogućnosti Splita kao kazališnoga centra ravnopravnoga Zagrebu. Jasno da i to ovisi o nizu čimbenika, nešto možemo riješiti, a neke nas poteškoće nadilaze. U Splitu postoji potencijal koji treba iskoristiti, osobito kada je zagrebački HNK upao u, blago rečeno, problematično stanje. Trebamo raditi ono što HNK nažalost ne radi: posebice u operi. Stvaramo čvrstu nacionalnu okosnicu, u koju onda pažljivo i promišljeno uklapamo ponekoga stranog gosta, ali samo onoga koji kvalitetom pa i stilom može posve pripadati našem projektu. U Verdijevoj Luisi Miller, a bila je to hrvatska praizvedba, postavili smo zajedno mlade hrvatske umjetnike, Čikeša, Jerkunicu, Adelu Golac Rilović, Ruška uz jednu Svetlu Vassilevu. I taj je susret dao fenomenalan ishod, na sreću i korist svih. Sada smo slično uradili u Mozartovu Don Giovanniju, kojim je otvoreno Splitsko ljeto. Doveli smo stranoga redatelja, Mađara Attilu Vidnyanszkog. Ali išao sam u Budimpeštu pogledati njegovu režiju Wagnerovih Majstora pjevača, angažirali smo ga tek kad sam vidio da se posve uklapa u stil operne režije što ga u nas već godinama izgrađujemo, unoseći neke nove vrijedne naglaske, neka, rekao bih, otvaranja. Isto smo tako okomicu predstave, ta četiri basa, postavili od naših mladih pjevača: Čikeš, Batinić, Jerkunica, Štork, posred ženske podjele postavili smo našu Martinu Gojčeta Silić, a onda smo podjelu popunili vrijednim mlađim stranim pjevačima: Riikka Hakula, Ricardo Mirabelli, Petja Ivanova. S velikom muzikalnošću sve je povezao naš hrvatski maestro Pavle Dešpalj. Na taj način gradimo operu čvrsto utemeljenu na našem hrvatskom potencijalu, pa i hrvatskom stilu, ali otvorenu za prinose iz svijeta koji taj potencijal i taj stil mogu dopuniti, obogatiti. U sezoni 2007/2008. planiramo, kao slijed, Puccinijevu Manon Lescaut sa Svetlom Vassilevom i Robertom Alagnom.

Čovjek ste dojmljive biografije, posjedujete veliko životno, stručno i umjetničko iskustvo. Bilo bi zanimljivo čitati vaše memoarske zapise. Pišete li ih?

— Ne. U svakoj mojoj knjizi u mnogom tekstu ima nešto autobiografskoga, neka reminiscencija na događaje i ljude... Imam prilično godina, ali mi to nije nikad palo na pamet, sustavno pisati memoare. Vjerujem da je to pitanje temperamenta. Uvijek sam u nečemu što se toga časa događa, što radim...Trebalo bi imati neku distancu, malo se izmaknuti iz svega toga. Kao što je to napravio moj dragi prijatelj Nikola Batušić, napisao je krasnu knjigu koju upravo čitam. Baš mu zavidim na njoj. Ali ja mislim da sam još previše unutra, i sad stati, pa negdje gledati prema prošlosti, nisam vam ja za to... Ipak, htio bih nešto napisati o godinama koje sam proveo u Parizu s Giorgiom Strehlerom, to bi svakako vrijedilo, to je bio genij, jedan od zacijelo najvećih redatelja našega doba. Proveo sam šest godina u njegovoj blizini, bilježio sam što je pričao na našim radnim sastancima, to ću možda kao jedno poglavlje napraviti, a zvalo bi se U plavom salonu pariškog Odeona. Za ovo drugo ne znam, nisam još u tome. Možda neka razdoblja, recimo političko iskustvo od 2000, koje je za mene nešto sasvim novo.

Razgovarao Ivica Matičević

Životopis

Petar Selem,

sveučilišni profesor, kazališni redatelj, književnik i prevodilac, rođen je 23. svibnja 1936. u Splitu, gdje je i maturirao na Klasičnoj gimnaziji. Studirao je arheologiju, povijest i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu te režiju na Akademiji za kazališnu umjetnost. Godine 1960. stekao je i diplomu iz egiptologije, umjetnosti i civilizacije antičkog Bliskog istoka na Književnom fakultetu u Strasbourgu. Doktorat iz povijesnih znanosti stekao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu godine 1970. Danas je redoviti profesor na odsjecima za povijest i povijest umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, honorarni redoviti profesor na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu te na Fakultetu humanističkih znanosti u Splitu. Umjetnički je direktor Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu. Istodobno je i zastupnik u Hrvatskom saboru te predsjednik Odbora za obrazovanje, znanost i kulturu. Suradnik je brojnih časopisa u zemlji i inozemstvu, a sudjelovao je na mnogim znanstvenim skupovima i simpozijima u zemlji i inozemstvu: Moskva, Berlin, Bruxelles, Pariz, Avignon, Taormina, Venecija, Ljubljana, Madrid, Marseille, Delfi, Sofija, Istanbul, Tel Aviv, Beč, Atena, Hammamet, Toronto, Mexico City, Caracas, Seul... Režirao je sedamdesetak dramskih i opernih predstava u svim nacionalnim kazalištima u Hrvatskoj (Zagreb, Rijeka, Split, Osijek i Dubrovnik) te na najvažnijim hrvatskim festivalima: Muzički biennale Zagreb, Dubrovačke ljetne igre, Splitsko ljeto, Varaždinske barokne večeri, kao i u brojnim kazalištima u svijetu: Boljšoj teatru u Moskvi, Velikom teatru opere i baleta u Sankt Peterburgu, Norveškoj operi u Oslu, Državnoj operi u Pragu, Festspielhausu u Salzburgu, Festivalu Puccini u Torre del Lago, La Mama Theatre u New Yorku i drugdje. Glazbene i kazališne kritike objavljivao je u »Telegramu« u razdoblju od 1962-1969. Od godine 1968. do 1971. bio je članom povijesnoga Upravnog odbora Matice hrvatske i urednik njezina časopisa »Kritika« od 1969. do 1971. te član prvog uredništva »Hrvatskog tjednika« godine 1971. Nakon obnove časopisa »Kolo« Matice hrvatske ponovno je njegov urednik u razdoblju od 1992. do 1994. Obavljao je brojne vodeće dužnosti u hrvatskim i međunarodnim kulturnim institucijama i udrugama. Tako je od 1977. do 1983. predsjednik AICT-a, Međunarodne asocijacije teatrologa i kazališnih kritičara sa sjedištem u Parizu, te UNESCO-ova programa B.

Od godine 1981. do 1983. direktor je Annuario International del Teatro sa sjedištem u Ciudad Mexico, a od 1981. do 1989. potpredsjednik projekta WECT (World Encyclopaedia of Contemporary Theatre) sa sjedištem u Torontu.

Od godine 1983. do 1989. direktor je u Théâtre de l’ Europe u Parizu, a od 1990. član je Patronata IITM, Međunarodnog instituta za Sredozemno kazalište sa sjedištem u Madridu.

Godine 1991. bio je umjetničkim direktorom Dubrovačkoga ljetnog festivala, a u razdoblju od 1992. do 2000. i umjetnički direktor Hrvatske radiotelevizije.

Za svoj rad nagrađen je brojnim nagradama i priznanjima, primjerice: Nagradom Grada Zagreba, Nagradom hrvatskoga glumišta u tri navrata, nagradom Petar Brečić te Nagradom Biennale opere u Ljubljani. God. 2005. dobitnik Nagrade hrvatskoga glumišta za životno djelo.

Član je Društva hrvatskih književnika, Hrvatskoga društva dramskih umjetnika i član radnik Matice hrvatske.

Objavio je sljedeće naslove: Kutija od vremena, Zagreb, 1978; Otvoreno kazalište, Zagreb, 1979; Les religions orientales dans la Pannonie Romaine, Leiden, 1980; Gluhi prostor, Zagreb, 1982; Množenje mjesta, Zagreb, 1983; Različito kazalište, Rijeka, 1985; Izidin trag, Zagreb, 1997; Doba režije, Zagreb, 2002; Arielov pogled, Zagreb, 2004; Helena u Egiptu, 2006.