Ljetopisno štivo

Ljetopisno štivo

Mirko Marković, Zagrebačke starine, Jesenski i Turk, Zagreb, 2006.

Monografije koje se bave poviješću nekoga kraja ili grada često uz neizostavan kritički aparat, razrađenu metodologiju i potanko navođenje izvora sadrže i stanovitu sentimentalno–subjektivnu notu: autori nerijetko s velikim simpatijama obrađuju svoje rodno ili boravišno mjesto, nudeći čitateljstvu osim gomile povijesnih podataka te znanstvenih analiza i uzbudljivu pripovijest o gradu, njegovim žiteljima, arhitekturi i povijesnim mijenama. Takva djela, koja u čitatelju svjesno evociraju uspomene i pobuđuju zanimanje za proučavanjem povijesti nekog naselja nisu posve neuobičajena ni u historiografiji koja se bavila gradom Zagrebom, a knjiga Zagrebačke starine geografa Mirka Markovića pripada upravo među takva ostvarenja. U toj opsežnoj monografiji autor na četiri stotine stranica obrađuje povijest Zagreba od paleolita i neolita pa sve do kraja 19. stoljeća, iscrpno se baveći poviješću svakodnevice, urbanim mijenama te društvenim životom Gradeca, Kaptola i ostalih, tada prigradskih naselja. Iako je knjiga rezultat proučavanja povijesnih izvora i arhivske građe (ponajviše iz Gradskog arhiva i Hrvatskog državnog arhiva) i stoga u osnovi znanstvena studija, ona je i vrlo živopisna kronika u kojoj se zbivanja bilježe na žurnalistički način, sa smislom za pojedinosti i usredotočenost na kulturu življenja. U prvom dijelu Marković obrađuje povijest grada do 16. stoljeća a u drugom povijest do kraja 19. stoljeća, analizirajući i političke te geografske prilike, kao i podrijetlo raznovrsnih zagrebačkih toponima, čije je pravo značenje do danas izblijedjelo ili posve nestalo.

Knjiga je pregledno podijeljena na velik broj kratkih poglavlja (uglavnom do četiri–pet stranica), u kojima se obrađuje jedan segment: sakralni objekti, ulice i trgovi, topografija, povijesna zbivanja, anegdote i pripovijesti, pravni statuti, kulturna zbivanja, demografska slika, nacionalna struktura, urbanistički razvoj naselja, itd. Takva podjela na osamdesetak raznorodnih tema knjigu čini gotovo ljetopisnim štivom, slikovitim i ponekad duhovitim prikazom života grada i njegova stanovništva: poglavlja utemeljena na historijskim izvorima i arhivskoj građi donose zanimljive pripovijesti o gradskim sajmovima i kupalištima, odijevanju i cehovskim udrugama, crkvenim svečanostima i graditeljskim preinakama, političkim zbivanjima i plesnim zabavama ondašnjega gornjogradskog društva, da spomenemo samo neke od brojnih tema. Osobita vrijednost stoga se nalazi u detaljnu opisu društvenoga života zasnovanu na rekonstrukciji stvorenoj prema dostupnoj arhivskoj građi. Autor se posebno usredotočuje na srednjovjekovni razvoj grada, česte krvave obračune između Griča i Kaptola, povijesna previranja, požare i depopulaciju, migraciju stanovništva te vrlo pregledno ukazuje na višeslojnost urbanoga tkiva u cjelini i nagli razvoj u devetnaestom stoljeću. Iako opsežna, knjiga dakako ocrtava samo neke povijesne aspekte Zagreba i ne može se smatrati potpunom i sveobuhvatnom, što nije ni bila autorova nakana. Osnovni Markovićev spisateljski poticaj bio je prikazati zanimljive detalje iz onoga segmenta koji je historiografski često zanemaren ili slabije proučavan, a to je povijest svakodnevice, urbanih legendi i gradskoga života kojem se tragovi ionako gube tijekom vjekova i kroz povijesne koprene. Posve osobni poticaj, kako to najčešće i biva kad je o monografskoj literaturi riječ, težnja je da se od zaborava spasi i sačuva svjedočanstvo o jednoj gradskoj sredini i pritom — bez prevelike sentimentalnosti — zainteresira čitateljstvo, koje će u ovoj studiji naći obilje korisnih, uzbudljivih ili pak manje poznatih činjenica o gradu u kojem živi.

Tonči Valentić