KRITIKA PACIFISTIČKE ADOLESCENCIJE

KRITIKA PACIFISTIČKE ADOLESCENCIJE

Rat se, nažalost, u mnogim slučajevima pokazao kao bolje rješenje za mnoge porobljene od svih pacifističkih uličnih simfonija koje više drže do narcisoidne čistoće vlastite duše

Već postaje iritantno gledati mase ljudi koji, gdje god se Bush pojavi kao nedavno u Njemačkoj, s nepodnošljivom lakoćom čistih pravednika suprahistorijskog podrijetla urlaju antiratne pacifističke mantre protiv Apsololutnog Zla inkarnirana u Bushu i njegovoj administraciji. S jedne strane, s pravom se uzduž i poprijeko kritizira belička lakoća Sjedinjenih Država, no malo je kritičkih promišljanja o pacifizmu, bez obzira u kojim se košuljama pojavljivao na uličnim protestima. Pacifizam je doktrina za koju je rat kao takav apsolutno zlo, zbog čega treba ustrajavati na svim dostupnim (etičkim) principima i zakonima kako bi se on izbjegao. S druge strane, opće je mjesto pak kako bi stravično izgledala povijest da je pacifizam prevladao 1939. u anglosaksonskom svijetu, kao i 1947, kada je Staljinov želudac krčio od želje za neobuzdanim proždiranjem europskoga tkiva. U tom smislu, upravo je među monstrumima u totalitarnim režimima nastala cinična sintagma o pacifistima kao korisnim idiotima, koji u svojoj zeloznoj dobronamjernosti počesto ne znaju što govore i čine kada se okomljuju na rat i nasilje, bez obzira na ono što bismo mi teolozi nazvali eshatološki nedovršen svijet, u kojem ni mir ni rat, ni nasilje ni nenasilje ne mogu biti konačna stanja. U tom smislu, ima u pacifizmu štošta djetinje simpatičnog koje Finkielkraut s razumijevanjem blagoslivlja: »Europski pacifisti sanjaju svijet bez politike i imaju potrebu vjerovati u Imperij Zla. Tipično za adolescentsku psihologiju. Ukoliko bismo hipotetizirali kako unutar pacifističkih manifestacija postoji licemjerje, osobno to ne smatram; te manifestacije su iskrene: većina koju možemo vidjeti ondje su veoma mladi ljudi. S pacifizmom, adolescencija /infantilizam u kulturi/ trijumfira u svim smislovima. To je jedini razlog mojeg nemira, zabrinutosti« (»Tempi«, br. 13, 27. 3, 2003.). Nastavljajući se na Finkielkrautovu pubertetsku, zabrinjavajuću simpatičnost pacifizma, stvarno zabrinjava tek stajalište odraslih, zrelih ljudi, političara ili intelektualaca svejedno, posebno na ljevici, koji, dodvoravajući se kulturološkom infantilizmu, zapadaju u manihejsku, binomnu misao nekakva militantnog antimperijalizma po kojima sve zlo ove zemlje, ugroženi svjetski mir uključujući, dolazi iz Sjedinjenih Država. Antiamerikanizam mnogih Europljana, donekle razumljiv, postaje ipak tek oblik lijenosti duha ili pragmatične politike bivših europskih kolonijalnih sila koje bi sada dijaloški kada ne mogu više bombama i torturama. Zabrinjava dakle što se ozbiljna i odrasla misao i ljudi ponašaju poput adolescenata. Čak i onda kada dozivaju međunarodno pravo i institucije protiv unilateralizma SAD–a previđaju da je pokolj u Srebrenici učinjen pred očima vojnika Europske Unije pod zastavom Ujedinjenih nacija, dvije institucije koje bi trebale biti nekakva kontrateža američkom imperijalnom zlu, te da je tek intervencijom zlog američkog imperija Balkan doveden u red i stvorene pretpostavke za dijaloško rješavanje problema. Besmisleno je, pomodno i stereotipno, površno, u složenom svijetu kakav jest neprestano kriminalizirati »bušizam« i američki imperijalizam u traženju mira.

Upravo navedene misli i činjenice iz kojih pršte paradoksi zahtijevaju dalju dosljednost u paradoksalnosti. Ako pacifizam promatramo kao simpatičnu vrstu adolescentskog idealizma kojoj podliježu u procesu infantilizacije sveopće kulture i zrele intelektualne dušice, čini se da je i politika EU, pa i američka na neki način, zapravo idealistična, ništa manje od pacifista. Američki idealizam sastoji se u (zabludi?) vjeri kako je moguće promijeniti svijet u demokratskijem smislu služeći se pritom i ratom. Europski idealizam pak vjeruje da je svijet moguće mijenjati, pacifizirati lijepim riječima, dijalogom, uvjeravanjima, putem moralizirajućih diskursa ili ekonomijom. Pacifistički idealizam pak teško je uhvatiti i definirati osim negativno: kao odustajanje od povijesti i politike u ime svijeta kakav bi trebao biti, ali nije, niti će po svemu sudeći ikad biti. Zato se čini, bježeći od neotpetljivih paradoksa u kojem svaki ima svoje razloge i demagogije, dobrim ponuditi nešto iz riznice pokojnoga Ivana Pavla II, kojeg mnogi trpahu u pacifističku košaricu, a koji je u konkretnim povijesnim uvjetima išao mimo ustaljenih putova i stereotipa, i po svemu sudeći ostao neshvaćen, bilo od pacifista, imperijalista, ili europskih salonskih dijalogičara.

Pokojni papa više je puta isticao kako rat ne čine samo bojna kola i konkretni sukob već da je bit rata kršenje temeljnih ljudskih prava. »Bezuvjetno i stvarno poštivanje ljudskih prava«, govoraše Ivan Pavao II, jest conditio sine qua non bez kojeg mir ne može zavladati društvom. S obzirom na temeljna ljudska prava, sva ostala su izvedena i sekundarna.» U tom smislu temeljna pacifistička zabluda danas sastoji se u činjenici kako se oni mobiliziraju tek kad američki avioni polete, usmjeravajući naravno prst na tu zločinačku zemlju, pri čemu proizlazi da je za pacifiste mir stanje u kojem američko oružje miruje. U tom smislu Andre Glucksmann derivira razliku između pape i pacifista govoreći kako je »papa formulirao temeljni princip europske demokracije u kojem nema mira bez slobode.« Upravo u zemljama u kojima se temeljne slobode obilato krše pacifisti ne progovaraju ni riječi. Za njih su rat bombe. U tom smislu Rudolph J. Rummel donosi zanimljivo istraživanje koje pacifiste doista čini simpatičnim adolescentima, punih dobronamjernosti, no istovremeno ismijavanih od mnogih tirana imenom korisnih idiota jer im počesto kupuju vrijeme uličnim pritiscima na matične si imperijalne pripadnike istog civilizacijskog kruga. Rummel donosi podatak da je četrdeset milijuna vojnika poginulo u ratovima 20. stoljeća, dok je više od 100 milijuna civila poubijano u totalitarnim režimima tijekom mirnodopskih razdoblja, dakle ne u ratu. Upravo kao posljedica kršenja temeljnih ljudskih prava: od Trećeg Reicha, preko SSSR–a, Titove Jugoslavije, azijskih komunističkih diktatura, sve do Sadama i mnogih islamskih zemalja koje unutar svojih granica krše temeljna ljudska prava i čine pokolje i progone. Rummel stoga dodaje da »ne postoji nijedna liberalno–demokratska država koja je masovno ubijala svoje građane.« Rummel također navodi činjenicu kako liberaldemokracija zbog poštivanja ljudskih prava čini rat gotovo nemogućim. Naime, tijekom 20. stoljeća u sukob su ušla 192 para nedemokratskih država, dok je u istom razdoblju izbilo 152 sukoba između država od kojih je jedna bila demokratska, a druga ne, točnije totalitarna. Dakle, dvije liberalno–demokratske države rijetko ili nikada nisu ratovale među sobom. Sapienti sat! Odnosno što su države liberaldemokratskije, time je mogućnost izbijanja rata manja, ili nemoguća. Stoga, tko dobronamjerno pacifistički urla na ulici mir, mir, mir, kad god se pojavi »krizna situacija« upirući prst u buševe i ine imperije zla, možda bi bilo bolje da viče sloboda, sloboda, ljudska prava, razvoj... Sloboda je, na tragu papinih razmišljanja »superiornija« od mira jer ga sadržava i temeljni mu je preduvjet. Samo bi luđak mogao nazvati Amerikance zlima kada su 1945. došli ratovati za našu, europsku slobodu. Sve rečeno nije nikakva apologija nimalo bezgrešne američke administracije, tek jedan od mogućih putova interpretacije (i kritike) nedoraslosti adolescentskog pacifizma povijesnom trenutku. Jer, koliko god to može zvučati tvrdo, jasno je da oružjem izvezena demokracija nije najsretnije rješenje, ali jednako tako ne treba se ustručavati reći kako liberalna demokracija i širenje obzora ljudskih sloboda jest najbolja prevencija ratu i ratovanjima.

Uostalom, neka pacifisti zvižde Bushu, neka Europa moralizira i dijalogizira, no rat, nažalost, u mnogim slučajevima pokazao se bolje rješenje za mnoge porobljene od svih pacifističkih uličnih simfonija koji više drže do narcisoidne čistoće vlastite duše od konkretnih povijesnih uvjeta i odgovornosti. Pacifizam u tom smislu ima budućnost tek kada od adolescentskog zanosa postane realna i jasna strategija utemeljena na temeljnim ljudskim pravima koja će u sebi ujediniti ekonomski, juridički i etički pacifizam s nogama čvrsto na zemlji. To je pacifizam za ozbiljne i studiozne ljude, a ne za simpatične pubertetlije. Kao što je dosta nasilja, dosta je i nasilja nenasiljem!

Ivica Šola