Kraj nije kraj

Kraj nije kraj

Žarko Paić, Slika bez svijeta, Litteris, Zagreb, 2006.

U ogledima okupljenim u knjizi Slika bez svijeta Žarko Paić u kritičkom dijalogu s nizom filozofa i teoretičara promišlja osobine suvremene umjetnosti, s osobitim naglaskom na dominantnu svjetonazoru iz kojeg proizlazi i odnosu koji ima prema zbilji. Smjernice za razmišljanje koje pritom nudi, ukazujući na neke nimalo jednostavne probleme i paradokse vezane uz umjetnost 20. stoljeća, te opsežne teorijske referencije kojima se služi, vrlo su intrigantne i inspirativne, iako zbog nerijetko pretencioznih rečenica i neprecizno artikuliranih misli knjiga na mahove djeluje odbojno. Svijet bez slike zgodna je sintagma kojom Paić slikovito označava avangardu, za koju paradigmatskim smatra nepredmetno slikarstvo, odnosno Maljevičev suprematizam, kao umjetnost koja odražava nihilizam i negaciju. Obrnutim pojmom, slika bez svijeta, označava pak suvremenu umjetnost, koje su paradigme virtualna umjetnost i videoinstalacije, kao umjetnost koja odražava pojavnost bez biti, privide i konstrukte. U mnoštvu zanimljivih tema koje otvara ističu se razmišljanja o avangardnoj težnji za ukidanjem granica između umjetnosti i života, odnosno estetizacijom svijeta života, koja se ironično realizirala kao artificijelnost sama života potkraj 20. stoljeća, koji je razvoj znanosti i tehnologije učinio podložnim umjetnoj, tehnologijskoj reprodukciji, manipulacijama i dizajniranju. Ista težnja dovela je i do smjene estetike djela avangardne umjetnosti estetikom događaja u suvremenoj umjetnosti, koja ustanovljuje performativnost kao temeljnu kategoriju, a u društvu spektakla pronalazi prirodni kontekst. Paić nastoji dokazati da je unutarnja bit suvremene umjetnosti ikonoklazam, pod kojim podrazumijeva svako sustezanje od prikazivanja predmetnoga svijeta u svrhu upućivanja na neprikazivo i nevidljivo, zapravo uzvišeno i veće od slike, a korijene ikonoklazma pronalazi već u predsokratskom dobu grčkoga mišljenja, prema kojem slikovnost ima niži rang od logosa, jer se slikom ništa ne spoznaje u svojoj biti. Sve to rezultiralo je temeljitim promjenama statusa i značenja umjetnosti, zaključuje Paić, tako da suvremeni umjetnici više nisu geniji, njihova djela nisu neponovljiva, a muzej više nije prikladna ustanova za suvremenu umjetnost jer ona više ne teži vječnosti. Uz razmatranje navedenoga, tekstovi kritički ukazuju na nesporazume oko inflacije pojmova novoga i modernoga i njihovih inačica, kao i pomodnih krajologija svega i svačega (povijesti, umjetnosti, čovjeka itd.), koje su u teoriji smijenila proricanje povrataka. Paić iznosi prilično poraznu ocjenu stanja suvremene umjetnosti i povijesti umjetnosti, kao i vrlo pesimističnu viziju njezine budućnosti, te se time zapravo i sam priklanja krajologijama. Smatra da je suvremena umjetnost postala nepregledan pogon kulturne industrije zapadnih društava, globalni spektakl u kojem sam događaj nadilazi umjetničke dosege projekata, da je metodologija povijesti umjetnosti zakazala u pristupu suvremenoj umjetnosti i da se umjetnost našla na točki s koje više ne može ni natrag ni naprijed, jer se u dodiru s radikaliziranim, od avangarde naslijeđenim ikonoklazmom i nihilizmom sve raspalo u ništa, odnosno pokazalo se kao iluzija. Kraj umjetnosti pritom bi značio ne stvarni kraj umjetničkoga djelovanja u prikazivanju ili novim performativno—konceptualnim zbivanjima suvremene umjetnosti, nego gubitak supstancijalnoga značenja umjetnosti. Iznesene tvrdnje uvjerljive su i prihvatljive, s malom rezervom. Točno je da nepregledna produkcija suvremene umjetnosti obeshrabruje, ali činjenica je da je iznimnih vrijednosti uvijek bilo vrlo malo. Točno je da je tradicionalna metodologija povijesti umjetnosti neprikladna za suvremenu umjetnost i da se treba prilagoditi, ali i logično je da se ona prilagođava svom predmetu, a ne obrnuto. Teza o gubitku supstancijalnoga značenja umjetnosti djeluje skandalozno na prvi pogled, ali i nije toliko skandalozna kad se prisjetimo da djela koja danas imaju neprijeporan status umjetnosti nisu uvijek bila smatrana takvima i da mnoga od njih nisu ni nastala sa svrhom da budu umjetnost. Realna je dakle mogućnost da umjetnost opet skinu s pijedestala neke druge ideje i potrebe. Umjetnost je nastala iz ljudske potrebe za izražavanjem, komunikacijom i traženjem (ili izmišljanjem) dubljega smisla. Uznapredovalu nihilizmu usprkos, čini se da se tih potreba čovjek nikako ne može posve osloboditi. Teorije o kraju čovjeka i nastupanju posthumanoga društva kiborga, koje bi tomu htjele doskočiti, a koje zastupa i Paić, ipak su malo preuranjene, jer klonovi i kiborzi još nisu naša svakodnevica, nego tek mogućnost. A ako se kiborgizacijom može smatrati ovisnost ljudi o tehnici i tehničkim produžecima, onda je ona započela već kad su se ljudi izdvojili od životinja uporabom najprimitivnijeg oruđa, alata i pomagala. Dakle, dok bude bilo ljudi, bit će i umjetnosti, iako ona možda neće uvijek biti prepoznata, a sasvim sigurno neće uvijek svima značiti isto.

Svjetlana Sumpor