KNJIGE NE ZRAČE

KNJIGE NE ZRAČE

Nekada davno, kad su i praznovjerice bile drukčije od ovih današnjih, vjerovalo se da knjige zrače. Đacima, studentima, polaznicima večernjih tečajeva, preporučivalo se da, ako moraju nabrzinu nešto naučiti, noću stave knjigu pod jastuk: iz nje će se, nekim magičnim procesom, znanje pretočiti u glavu koja na jastuku leži. Koliko god da stvar danas zvuči naivno, mnogi su ljudi u nju vjerovali, pa i osobno poznajem neke koji su se služili tim receptom i tvrdili da pomaže.

Drugim riječima, smatralo se da već i sama blizina knjiga djeluje na čovjeka i nekako ga oplemenjuje. I nije to bilo ni tako besmisleno: knjige i jesu na svijetu zato da bi čovjeka oplemenile, pa se u tom naivnom vjerovanju krila i nekakva mudrost. Jer, da bi od knjiga nešto dobio, čovjek se mora najprije s njima zbližiti, na njih se naviknuti, pa čak i spavati s njima u istom krevetu, kao što su u to isto doba ljudi ponekad spavali sa svojim psima i mačkama.

Otuda je slijedilo da oni koji se knjigama bave profesionalno, pa su dakle stalno u njihovoj blizini, nekako drukčiji od drugih ljudi: da su od njih ako ne bolji, onda svakako tankoćutniji, staloženiji, ili bar bolje informirani. Zato su svi poslovi u vezi s knjigom bili na cijeni.

Poslije je to vjerovanje nestalo. Nešto se promijenilo u duhu vremena, pa danas ni najstarije bake ne preporučuju više unucima da stave knjigu pod jastuk. A nije ni to jako čudno: knjiga danas ima više nego nekad, dospijevaju one i u najudaljenije krajeve, pa zato svatko ima priliku da dođe s njima u dodir, pa čak i da dođe u dodir s onima koji se knjigom profesionalno bave. Same knjige znaju biti i danas čarobne, pa one nisu uništile onu staru praznovjericu; ali profesionalci koji s knjigama rade nisu nimalo čarobni, i oni su ti koji su srušili tu davnu iluziju.

Jer, danas svatko zna da ima nakladnika koji su lopovi, da ima pisaca koji su otrovni kao zmije, da ima kritičara koji su lijeni i površni. A s obzirom na to da su oni stalno u društvu knjiga, logičan je zaključak da ih knjige nisu ni na koji način popravile, pa da, dakle, i nemaju nikakvu čarobnu moć.

Ili je riječ o tome da one na neke ljude djeluju, a drugi su na njih posve imuni, bez obzira na to kojega su zanimanja? To bi moglo biti. O tome svjedoči usporedba knjižara i knjižničara. Ona otkriva koliki je ponor između tih dviju vrsta ljudi.

Jer, prodavači u knjižarama ne znaju o knjigama savršeno ništa. Kad dođete u knjižaru, ondje nećete moći dobiti nikakvu informaciju o nekoj novoj knjizi, kao uostalom ni o staroj. Knjižari stoje ondje mrzovoljna izraza lica, sliježu ramenima na svako vaše pitanje i uzdišu. I sama knjižara organizirana je tako da pristup knjigama bude što teži, a jedini kupac koji je ondje dobrodošao uvijek je onaj koji knjige ne lista, nego traži kemiju za treći razred gimnazije, i kad je dobije, odmah izlazi.

Knjižničari, naprotiv, o knjigama znaju sve. Oni ne samo da pročitaju svaku novoizašlu knjigu, nego je pročitaju i prije i pažljivije od kritičara koji o njoj pišu, od članova žirija koji o njezinoj sudbini odlučuju. Oni su o knjigama kadri kompetentno suditi, mogu vas savjetovati u izboru lektire, i vesele se svakomu novom čitatelju koji naiđe.

Razlika je i u općem stavu. Prodavači u knjižari ponašaju se kao zatvorenici na izdržavanju kazne: oni svakom gestom pokazuju da su se ondje našli bez svoje krivnje, da su stvoreni za nešto bolje i da bi se najradije bavili nekim drugim poslom. Oni su simbol ljudske bačenosti u svijet, a da ni o tome pojma nemaju.

Knjižničari su, naprotiv, ljudi koji su postigli cilj u životu. Oni vole čitati, vole sve što se tiče knjiga, i tako su se na dan kad su se zaposlili našli u raju. Kao da slodokusca zaposlite u slastičarnici: imaju ono što žele, i jasno se vidi da su sve one knjige na njih djelovale itekako pozitivno.

To je ujedno i razlog što se ljubitelji knjiga i raznorazni intelektualci ne okupljaju u knjižarama, nego u antikvarijatima: nije da oni ljube isključivo stare i pljesnive knjige, niti imaju išta protiv friške proze i poezije; riječ je samo o tome da u antikvarijatu vlada drukčija atmosfera nego u knjižari. Antikvari se razumiju u knjige, s njima se može razgovarati, a, što je najvažnije, ondje je jasno da od knjiga ima neke koristi, da one pozitivno djeluju na ljude. U knjižari je, dakako, posve drukčije, pa onamo zalaze samo oni koji traže knjigu s vrha top–liste da se njome hvališu pred istim takvim čitačima na koje knjiga uopće ne djeluje.

Ukratko, postoje dvije vrste ljudi: oni na koje knjige mogu djelovati i oni na koje ne mogu. Ta je njihova osobina mnogo važnija nego što se na prvi pogled čini, ona je sudbonosna. Oni na koje knjige djeluju idu u knjižničare; oni koji su prema knjigama hladni idu u prodavače knjiga. Ili, da se kaže ovako: knjige ne zrače, ali zato zrače ljudi.

I ne samo to, nego stvar ima i mnogo šire posljedice. Jer, ono što vrijedi za pojedince, to vrijedi i za cijele zajednice, da ne kažem društva. Jedna su podložna blagotvornu utjecaju knjiga, njihovu zračenju, pa zato od knjiga imaju koristi, jer cvjetaju i prosperiraju. Prepoznat ćete ih po tome što se u njima mnogo čita. Druge zajednice na knjige su imune: u njima se tijekom povijesti uvijek sve ponavlja, one se stalno vrte u istim proturječnostima, i nikako ne napreduju. Prepoznat ćete ih po tome što se u njima čitaju samo novine.

I, sad se vi, jasno, pitate kamo spada ova naša zajednica. To je vrlo jednostavno utvrditi: podignite jastuk, pogledajte što je ispod njega: je li knjiga, jesu li novine, ili možda nema savršeno ničega.