Kazališnost kao kriterij

Kazališnost kao kriterij

Hrvatski operni libreto stručna je i analitička knjiga, te su je recenzenti preporučili svima koji se žele uputiti u tu problematiku, od ljubitelja opere do studenata povijesti glazbe, teatrologije i kroatistike

Knjiga Hrvatski operni libreto Dalibora Paulika pojavila se prošle godine u izdanju Golden marketinga u doba obilježavanja 110. obljetnice otvaranja zgrade HNK u Zagrebu i 70. obljetnice praizvedbe najizvođenije hrvatske opere Ero s onoga svijeta. Kako je to prva knjiga te tematike u hrvatskoj teatrološko-muzikološkoj znanstvenoj literaturi, dočekana je s velikim zanimanjem te osvojila uglednu nagradu Josip Andreis Hrvatskoga društva skladatelja. Bio je to povod za razgovor s autorom.

Kako ste doživjeli dodjelu nagrade Josip Andreis?

— Svakom čovjeku koji se bavi bilo kojom vrstom glazbene publicistike čast je dobiti nagradu strukovne organizacije i još k tomu nagradu koja nosi ime nestora hrvatske muzikologije Josipa Andreisa. To je veliko zadovoljstvo i na neki način obvezuje na buduće sustavno i osmišljeno bavljenje određenim područjima glazbene scene i publicistike.

Što vas je ponukalo na proučavanje hrvatskog opernog libreta?

— Kako sam od djetinjstva bio okružen teatrom i operom, moja je velika želja bila da studiram teatrologiju na Filozofskom fakultetu, a potom je uslijedio kontinuirani stručni rad na području glazbenoga kazališta. Nit koja me vodila tim poslom bila je analiza hrvatske opere i libretistike kao njezina važnog segmenta. Dakle, analiza kazališne predstave u cjelini i njezine recepcije u gledatelja. Sukus toga bila je doktorska disertacija s temom hrvatskoga libreta i njegove ukorijenjenosti u hrvatsku i europsku kazališnu tradiciju.

Ipak libreto se ne može proučavati odvojeno od glazbe. Vi i kao skladatelj pokazujete osobitu sklonost vokalnom izrazu, gdje upravo riječ ima važnu ulogu.

— Ono što želim posebno naglasiti moje je zanimanje za suodnos riječi i glazbe. To je otvorilo područje interdisciplinarnoga pristupa u mojim proučavanjima, što znači da se i kod libreta analiziraju jezične i dramaturške osnove, njegova literarnost i kazališnost, ali se istodobno analizira i njegova glazba.

Odakle ste crpli građu ?

— Rad je bio dugogodišnji i dosta samozatajan. Prvo je nastajao tekst, kojem su potom dodani brojni prilozi do kojih sam dolazio na razne načine, bilo u teatrološkim institucijama, bilo u HNK-u. Knjiga želi velikom dokumentacijom prikazati povijest HNK ponajprije u Zagrebu, gdje je i praizvedena većina opera. Dragocjenu pomoć pružili su mi i živući skladatelji, autori reprezentativnih djela, koji su mi podastreli rijetke dokumente.

Knjiga je opsežna, ali nije sveobuhvatna. Po kojim ste kriterijima birali djela za analizu?

— Važno je reći da ta knjiga nije leksikon ili enciklopedijsko izdanje. Cilj je bio obraditi ona djela koja su u određenom razdoblju bila doista reprezentativna. Kriterij je dakle bio kazališnost, a ne samo glazba. Trebalo je analizirati kazališnu predstavu, broj izvedbi i njezinu recepciju u publike, te njezino značenje u povijesti kazališta.

Komu je knjiga namijenjena i kako je prihvaćena u javnosti?

— Knjiga je stručna i analitička, te su je recenzenti Zoran Kravar, Nikola Batušić i Ennio Stipčević preporučili svima koji se žele uputiti u tu problematiku, od ljubitelja opere do studenata povijesti glazbe, teatrologije i kroatistike. Kao pomoć i polazište za dalje bavljenje kazališnim žanrovima, operetom, mjuziklom i rock–operom, što je i moja želja. Čini mi se da uz operu i ta tri segmenta pripadaju ne samo hrvatskoj nego i europskoj kazališnoj tradiciji. Mislim da smo po stilskim odrednicama, određenim zakonitostima i prihvaćanju dio europskoga glazbenog kazališta. Dokazati to i jest bila misija ove knjige, kao i eventualnih budućih radova na tom području.

Razgovarala Višnja Požgaj