Iznevjerena očekivanja

Iznevjerena očekivanja

Intendantica Mani Gotovac angažirala je mnoge zanimljive mlade redatelje, ne samo iz Hrvatske nego i iz Slovenije i Mađarske, no većina ih je u Rijeci neočekivano zakazala

Kazališnoj sezoni 2005/06. Hrvatske drame HNK Ivana pl. Zajca, koja još nije gotova, jer na Riječkim ljetnim noćima očekuje se praizvedba Ničijeg sina Mate Matišića u režiji Vinka Brešana, zvijezde dosad nisu bile naklonjene. Iako su repertoarni naslovi mnogo obećavali, očekivani su rezultati izostali. Intendantica Mani Gotovac angažirala je mnoge zanimljive mlade redatelje, ne samo iz Hrvatske nego i iz Slovenije i Mađarske, no većina ih je u Rijeci neočekivano zakazala. Navedeno se iznevjerivanje očekivanja desilo već s prvim premijernim naslovom, Usponom i padom Malog Glasa Jima Cartwrighta u režiji jedne od najzanimljivijih slovenskih redateljica mlađe generacije Mateje Koležnik, koja je u Hrvatskoj dosad režirala svega jednu predstavu za djecu. Potencijalno intrigantan pokušaj poigravanja estetikom campa iskliznuo je u nedovoljno izbrušenu prenaglašenost razmahanih glumačkih gesti kakve smo navikli gledati u Kerempuhu. Zakazao je i inače sjajan osjećaj Koležnikove za ritam predstave — prijelazi između kratkih, odsječenih prizora predugi su, a ponavljanje sličnih gegova i prizora rasuto je i prečesto. Još je neuspješnije bilo uprizorenje lokalizirana Feydeauva Magarca u režiji mladoga mađarskoga redatelja Lasla Kesega, čija je želja da »napravi predstavu koja neće izazvati salve smijeha, nego niz osmijeha« poništila jednu od temeljnih Feydeauvih kvaliteta — urnebesnu komiku. Riječki Magarac stoga djeluje pretenciozno uozbiljeno, šminkerski sterilizirano i mizanscenski statično, poput racionalne matematičke slagalice. Po svemu sudeći iznevjerila je i jedina premijera Hrvatske drame na maloj sceni Zajc off — praizvedba na međunarodnom natjecanju nagrađenog teksta jedne od naših najzanimljivijih mladih dramatičarki Nine Mitrović Ovaj krevet je prekratak ili samo fragmenti u režiji mladoga Darija Harjačeka, koji je, po mišljenju kritike, ovaj put zakazao uprizorivši tekst predoslovno i prerealistički. (S obzirom da predstavu, nažalost, nisam uspjela vidjeti, o njoj samo toliko.) Ironičnom se čini činjenica da je jedina ovosezonska svijetla točka Hrvatske drame predstava koja nije bila planirana u repertoaru, nego je naknadno ubačena umjesto Gospode Glembajevih, provokativna projekta koji je odgođen za sljedeću sezonu. Riječ je o Shafferovu Amadeusu u režiji Tomija Janežiča, iznimno složenoj predstavi koja uključuje i sudjelovanje Baleta, orkestra i zbora Opere. Usprkos razvučena prvog dijela predstave, pred riječkim se Amadeusom valja nakloniti zbog u hrvatskom teatru rijetke ozbiljnosti redateljskoga rada unutar kojega je promišljena svaka pojedinost. Završni su prizori Amadeusa vrhunska ovosezonska dostignuća — Janežič u njima ide dalje i od drame i od filma: posve se odmiče od linearnoga tijeka Salierijeve priče i suptilno nas uvodi u metafizičku razinu trajanja, u kojoj smrt više ne postoji jer smo izvan dimenzije vremena i prostora, u vječnosti Mozartove glazbe.

No, kvalitetom najcjelovitija ovosezonska predstava HNK Ivana pl. Zajca desila se u Talijanskoj drami — na maloj sceni Zajc off Damir Zlatar Frey u svom je prepoznatljivom koreodramskom stilu uprizorio Bettijev Zločin na kozjem otoku. Inteligentno kraćen tekst; dramska lica uzdignuta do razine nadindividualnog i ontološkog — tri žene kao tri bakhantice, muškarac Angelo kao Dionis, jarac na kozjem otoku; glumci koji žestinom ritualne igre prizivaju Artaudov teatar okrutnosti; scenski prostor pretvoren u brežuljak škrte zemlje na kojoj se glumci ranjavaju, a unutrašnjost protagonista izvire žestoko i nagonski — Zločin na kozjem otoku iznimno je snažna predstava visokih umjetničkih dostignuća, dosad već nekoliko puta nagrađivana. Dvije predstave Talijanske drame uprizorene na velikoj pozornici (komedija Skorojevići Giacinta Galline u režiji Francesca Macedonija; Sardouova — Moreauova — Scaramuzzina Madame Sans–Gee ne u režiji Alessandre Scaramuzze) nastavak su nevažnih predstava klišejizirane, zastarjele poetike, koje Talijanska drama niže već godinama.

Uz repertoar HNK Ivana pl. Zajca, Riječani su mogli vidjeti i dvije predstave već provjerenih profesionalnih off–teatara — HKD Teatar i njegov kućni redatelj Lary Zappia upustili su se u još jednu (uspješnu) reinterpretaciju moderne klasike, Brešanove Predstave Hamleta u selu Mrduša Donja (Edita Karađole ingenioznom je glumačkom kreacijom Učiteljice osvojila već nekoliko nagrada), a trafikovci su se, na čelu s redateljem Edvinom Liverićem i u prepoznatljivu stilu fizičkog teatra (također uspješno) pozabavili kritikom u nas sve učestalijega fenomena komercijalnoga ljetnog turizma te iznjedrili svoju dosad najlakše čitljivu predstavu, dostupnu širem sloju publike.

Tajana Gašparović