Hitovi i ostali

Hitovi i ostali

Poznavatelji dramske literature sigurno su uočili da je pulska publika bila izvrgnuta sve mračnijim i mračnijim kazališnim doživljajima, a pozornica INK–a prestala je biti mjesto iluzije zbilje i postala mjesto aluzije na zbilja

Kažu da je krvnik prije nego što je odrubio glavu engleskomu kralju Charlesu promrmljao: Oprostite, gospodine. U kazališnoj su kritici, pa makar to bila i kritika netom završene sezone, nedvojbeno najneugodnije pohvale koje prethode pokudama: »O programu ove sezone, očito se duboko promišljalo, ali bez uspjeha.«; »Bili su odabrani majstorski redatelji, ali samo da još jače istaknu slabo sačinjen repertoar. «; »Nositelji glavnih uloga, talentirani umjetnici, nastupili su bez većeg uspjeha.« Koliko god u njima bilo istine, takvim frazama nema mjesta u analizi sezone Istarskoga narodnog kazališta 2005/2006, naprosto zato što taj teatar radi osnovne pogreške. Dakle, već u samu početku, treba reći kako nije lako iz pulskih okvira ustvrditi da je završila kazališna sezona 2005/6, jer će se to kositi s terminologijom ravnateljice Aleksandre Broz, koja u više navrata u programskim knjižicama ustrajava da je riječ o »drugom dijelu sezone 2005«, a nakon novogodišnjega slavlja pulsko je kazalište ušlo u »prvi dio 2006. godine«.

Takav kazališni itinerar za posljedicu ima najavu »prve ovogodišnje premijere krajem ožujka«: Slučaj iz ulice Loucine Eugenea Labichea, koja, dakako, nije održana. Bez većih obrazloženja i isprika, Labicheov Slučaj... zamijenila je Pasolinijeva Ribica. Ipak, postoji dodirna točka između tih dvaju komada: repertoarno je obrazloženje za oba isto — na INK–ovoj pozornici predstavu je morala dobiti Lucija Šerbedžija, jedina članica nepostojećega glumačkog ansambla Istarskoga narodnog kazališta. Dakle, izuzev po svojem jedinstvenom računanju vremena, INK se ističe i po jedinstvenoj kadrovskoj politici: u kazalištu radi devetnaest ljudi u tehnici, upravi i administraciji, koji uz ponešto gostovanja opslužuju jednu glumicu. Usporedbe radi, dubrovački teatar Marina Držića ima dvadeset zaposlenih i trinaest glumaca. Virovitičko kazalište ima devet zaposlenih koji opslužuju devetero glumaca i jednog redatelja. Dakle, ovosezonski INK–ov kazališni hit, primanje Lucije Šerbedžije u radni odnos nipošto nije, prema riječima ravnateljice Broz, »povijesni trenutak«, nego, budimo dobronamjerni, čin milosrđa prema mladoj osobi, a nadamo se da će takva sreća pogoditi i sve hrvatske građane željne sigurna posla.

O repertoarnome programu INK–a u ovoj sezoni ne treba trošiti mnogo riječi: u cjelini, to je bila posve stihijska sezona, nedosljedna u terminima premijera i u najavama naslova, estetski nedosljedna, sezona čije su okosnice bile tri premijere: Zločin na kozjem otoku Uga Betija u režiji Senke Bulić; Pasolinijeva Ribica u režiji Ivice Buljana i Brechtov Baal u režiji Eduarda Millera. Takav se repertoar može oblikovati u gradu gdje postoji još desetak drugih kazališta, ali Pula nije te sreće. Ostaviti gledatelja hladnim, valjda zato da bolje misli, to bi možda bilo dobro obrazloženje repertoarne politike INK–a. Poznavatelji dramske literature sigurno su uočili da je pulska publika bila izvrgnuta sve mračnijim i mračnijim kazališnim doživljajima, a pozornica INK–a prestala je biti mjesto iluzije zbilje i postala mjesto aluzije na zbilja.

Dubravka Lampalov