Heidegger i Hrvati

Heidegger i Hrvati

Matica hrvatska već dulji niz godina pruža filozofiji neku vrstu utočišta u vremenu u kojem s filozofijom u Hrvatskoj glede institucionalnih i osobnih odnosa ne stoji osobito dobro. To se može zahvaliti kako tijekom stoljeća potvrđenu sluhu Matice za bitna pitanja nacionalnoga duhovnog života tako i djelatnoj prisutnosti filozofije u Matici od njezina osnutka

Glavni su povod ovom razgovoru dva znanstvena simpozija na kojima ste bili suorganizator i predavač: međunarodni simpozij o djelu kasnoga Heideggera te znanstveni skup Hrvatska filozofija u 20. stoljeću, oba održana u Matici hrvatskoj tijekom ožujka i lipnja ove godine. Kako je došlo do njihova održavanja, odnosno koji su bili polazišni motivi za njihovu organizaciju?

— Matica hrvatska već dulji niz godina pruža filozofiji neku vrstu utočišta u vremenu u kojem s filozofijom u Hrvatskoj glede institucionalnih i osobnih odnosa ne stoji osobito dobro. To se može zahvaliti kako tijekom stoljeća potvrđenu sluhu Matice za bitna pitanja nacionalnoga duhovnog života tako i djelatnoj prisutnosti filozofije u Matici od njezina osnutka. Skup o hrvatskoj filozofiji potaknula je Matičina Središnjica i dio je niza sličnih skupova kojima se želi pridonijeti zajedničkom osvještenju o onom što je u Hrvatskoj proteklog stoljeća učinjeno, ali i propušteno u duhovnoj, kulturnoj i intelektualnoj djelatnosti. Simpozij o Heideggeru organizirao je Matičin Odjel za filozofiju u suradnji s većim brojem domaćih i inozemnih ustanova, i to opet u okviru svojevrsna niza skupova o klasičnim misliocima poput Aristotela, Nietzschea, Platona. Tako su na primjer rezultati međunarodnoga simpozija o Platonu koji je Odjel organizirao u ožujku 2004. u međuvremenu kao zbornik objavljeni kod uglednoga njemačkog izdavača Königshausen & Neumann, a slično se planira i s radovima sa simpozija o Heideggeru.

Smatrate li da postoji nešto poput nacionalne filozofije ili bismo, pak, tradicionalno shvaćanje koje postoji još od doba Franje Markovića, za kojega subjekt filozofije nije pojedinac nego duh naroda, trebali smatrati zastarjelim?

— Očito je romantičko, određenije herderovsko podrijetlo uvjerenja o kojem pitate. Filozofijski gledano, tomu treba dodati utjecaj Hegelova naučavanja o ulozi narodnih duhova u cjelini svjetske povijesti kao poprištu uspinjanja apsolutnoga duha do pune svijesti o samu sebi, a time i do svojevrsna dokidanja povijesti. Danas se sve to uistinu čini nepovratno zastarjelim. I meni, barem djelomice. Samo kad ono što se obično tomu suprotstavlja kao suvremeno ne bi bilo gotovo uvijek i posvuda tako plitko, površno i banalno, ili u najbolju ruku isprazno oštroumno. Primjerice sva ta iz dosade proizašla i u dosadu vodeća beskrajna natezanja oko moderne i postmoderne, pa nove moderne, pa nove predmoderne..., bez imalo vjere u sebe, ništa drugo do sve razdraženija publicistika, bez volje za strpljivo i cjelovito promišljanje duga daha. Ali vratimo se na pitanje o nacionalnoj filozofiji. Nacija je eminentno novovjekovna konstelacija političkog života, u kojoj se ljudi, od kojih svaki sebe nužno shvaća, hoće i živi kao apsolutni subjekt i bitno osamostaljen individuum, mehanički (fiktivnim ugovorom) udružuju u svrhu u načelu totalnog i beskonačnog ovladavanja izvanjskim, a potom i unutarnjim svijetom. Stoga je suvremeni proces ukidanja nacija u višim institucijama zajednice, s konačnom svrhom u koliko-toliko zajednički organiziranu i kontroliranu bezmjerju svjetskog tržišta, povijesno utemeljen i utoliko jednostavno nužan. Ali je li to već i prava, istinski dobra perspektiva za ljude jednom povijesno sjedinjene u nacije? Malotko ima pravu legitimaciju, što prije svega znači dubinu i širinu potrebnoga znanja, za postavljanje tog pitanja. Sociologija, politologija, historija, pravna znanost, pa i politička filozofija, kreću se nužno u metodski suženu vidokrugu, a prekorače li ga olako zapadaju u zavodljive fantazme ekonomijsko-tehnologijske futurologije. Oni malobrojni koji danas na filozofijski mjerodavnoj razini razmišljaju o uvjetima i izgledima nacionalne filozofije imaju, međutim, upravo to pitanje na umu, naime, propitivanje mogućnosti da se nacija filozofijom tako reći ponovno rodi, da se preporodi u istinskiju zajednicu skromnijega, mjerom određena i vođena, obitavanja smrtnih ljudi na Zemlji, zajednicu čije je obrise — to očituje i ovaj neskriveno poetski način izricanja — danas jedva moguće nazrijeti.

Jedno od izlaganja sa skupa bilo je posvećeno recepciji filozofije Martina Heideggera u Hrvatskoj u 20. stoljeću. S obzirom da ste se vrlo intenzivno i detaljno bavili upravo Heideggerom, kako biste vrednovali njegov polustoljetni utjecaj na domaću filozofsku scenu i smatrate li da je u određenim povijesnim fazama njegova filozofija u nas postala žargon, svojevrsna pomodna filozofija onih kojima nije bilo stalo do istinskog odnosno autentičnog filozofiranja?

— Osim Marxa, o kojemu danas nitko od njegovih dokazanih poznavalaca i tumača ne nalazi potrebnim kazati ni riječ, samo je Heidegger u prošlom stoljeću presudno utjecao na velik broj filozofa u Hrvatskoj. Iz redova tzv. stvaralačkih marksista najčešće se pokušavalo temeljit studij njegova djela zamijeniti hitrom i oštrom kritikom, premda bi se svojevrsnom povijesnom ironijom mogla označiti činjenica da su neki od najrevnijih, a ujedno i najinteligentnijih kritičara, postupno postajali sve slabiji spram zavodljivosti njegove misli i dikcije. U onome na što u pitanju očito aludirate imate potpuno pravo: velik dio recepcije Heideggera otkliznuo je u puku maniru i žargon. Ali nije li takav slučaj i s Nietzscheom, primjerice? I nije li to u osobito poučnu obliku bio slučaj s Marxom? Jedino sredstvo izmicanja takvoj otužnoj i ujedno smiješnoj sudbini trajan je, svestran intenzivan studij i promišljanje sama misliočeva djela. Kako je s tim danas u Hrvatskoj? Naraštaj pomnih i strpljivih čitača i inače polako odlazi. Draž i svježina suvremenosti, potvrđena brzom dostupnošću na internetu i glasnom prisutnošću u javnosti oblikovanoj medijima nastupa danas na krilima tehnološke i ideološke potpore najmoćnije države svijeta, i zacijelo će barem neko vrijeme diktirati uz ostalo i ideju i praksu filozofije. Oni među mladima koji bolno naslućuju prazninu agresivno nametljiva okoliša teško dospijevaju do toga da se dostatno opreme za mukotrpan posao duga i neizvjesna mislećeg propitivanja, a još teže nalaze za to potrebnu uputu i vodstvo. Sagledajte na toj pozadini činjenicu da je posljednjih tridesetak godina izašlo otprilike šezdeset podebljih svezaka Heideggerove ostavštine, da je napisan gotovo nepregledan niz monografija i studija o njegovu djelu, da članke u periodici i ne spominjem, da se svake godine u svijetu održava barem dvadeset iznimno kvalitetnih i relevantnih simpozija o njegovu djelu — a da se o svemu tomu u Hrvatskoj gotovo ništa ne zna. Rečeno uz malo pretjerivanja, ovdje se uglavnom sve slabašnije ponavljaju poluspoznaje iz vremena kad je Heidegger bio tek građanski egzistencijalist i pisac čuvena, ali zapravo nerazumljiva Bitka i vremena. Opravdana napomena da to nije samo sudbina Heideggerove filozofije i da ne vrijedi samo za našu sredinu ne bi nas baš smjela tješiti.

Koje su glavne osobine filozofijskog djela kasnoga Heideggera i smatrate li da su izlagači na ovom međunarodnom simpoziju na prikladan način uspjeli iznijeti sva pitanja i probleme vezane uz tu temu?

— Heideggerova je misao od sama početka vođena ambicijom koja se, viđena iz uobičajena vidokruga svakodnevice, mora činiti nevjerojatnom i apsurdnom, ili u najmanju ruku pretjeranom. Nakana je to prevladavanja cjelokupna povijesnog razdoblja koje traje barem dvije i pol tisuće godina, a koje on naziva metafizičkim. Same osnove toga razdoblja, njemu pripadno shvaćanje čovjeka, Boga, života, smrti, gibanja, prostora, vremena, no ponajprije onoga što u njemu znači biti, trebale bi biti prevladane, dakle iz osnove preinačene u posve novo shvaćanje bitka i tomu sukladan drukčiji život. Čak je i jedan inače otvoren i nadaren mislilac poput Gadamera ustuknuo pred neizrecivošću te zadaće i vidio u njoj samo zakašnjeli trag prastare kršćanske eshatologije i nezdrav plod radikalnosti na koju je Heideggera po njemu zaveo Nietzsche. Zaboravio je pritom da je upravo takvom nakanom bio vođen svaki istinski filozof, pa i onda kada to nigdje nije spomenuo. Heidegger je toj svojoj ishodišnoj nakani ostao cijeloga života nepokolebljivo vjeran. Njegovi su se radovi nakon Bitka i vremena sve više udaljavali od ranoga, još barem djelomice antropocentričnog ishodišta i okretali se mukotrpnim pokušajima razrade povijesti sama bitka. Smatram da mu je barem donekle uspjelo sámo ono biti doista misliti iz temelja drukčije no ikada dosad, no potvrdu te teze moguće je dati samo podrobnim tumačenjem cjeline njegova djela. Bitak u konačnosti epoha vlastite povijesti; posljednji Bog, kao onaj koji u trenutku vječnosti prolazi mimo svijeta; čovjek kao bitku i Bogu potreban živi odnos spram smrti; svijet kao u istovjetnost sklopljeno četvorstvo razlike neba i zemlje, smrtnika i besmrtnika; jezik kao jednostavno kazivanje u kojem na vidjelo izlazi svaki povijesno-epohalni svijet i stvari tog svijeta — to su samo neke od tema kasnoga Heideggerova mišljenja, kojima smo se bavili i na spomenutom nedavnom skupu. Nabrajam ih namjerno ovako nekomunikativno i suho specijalistički — neprikladno čak i za jedan list namijenjen kulturi — da bih posredno očitovao svoje uvjerenje kako je o filozofiji nemoguće govoriti na drugi način ako se neće iznevjeriti ono do čega je njoj stalo.

Filozofska hermeneutika jedna je od disciplina koje su doživjele svojevrstan obrat u posljednjih desetak godina i sve veći broj domaćih filozofa bavi se upravo tim područjem. Kako biste ocijenili relevantnost hermeneutičkog pristupa u današnjem svijetu, odnosno sukladno današnjem duhu vremena?

— Nisam siguran da dijelim vaše stajalište o sve većem broju onih koji se u nas bave hermeneutikom. Moj je dojam, naprotiv, da ih je sve manje. Ali bez obzira na to, hermeneutika je danas u najmanju ruku poželjna i potrebna protuteža apsolutnoj pretenziji pozitivnih znanosti da svoju metodu nametnu kao jedinu mjerodavnu za svu spoznaju i znanje. To se danas diljem svijeta najvećim dijelom zbiva posredovanjem tzv. analitičke filozofije, koja je u osnovi refleksija logike znanstvenoga postupka, pa i onda kad se od početne preokupacije logikom, teorijom spoznaje ili filozofijom jezika okreće daljem nezadrživom osvajanju područja tradicionalne etike, estetike ili čak metafizike. Možda nije nezanimljivo da danas u Americi, u kojoj je početno iz Europe uvezena analitička filozofija u sprezi s tamo tradicionalnim pragmatizmom uobličena u moćan aparat tehnologijski ustrojena rezoniranja, sve više na cijeni dobiva hermeneutička filozofija, a pretežno njezinim posredovanjem i tradicionalna, pod neobičnim imenom kontinentalne. Ne znam baš previše o tome kakva je to filozofija. Ono što znam o dostignućima američkog ili azijskog bavljenja primjerice Heideggerom, Schellingom, Nietzscheom ili Hegelom ne ispunjava me prevelikim strahopoštovanjem. Važnijim mi se čini upozoriti da je i filozofijski status same hermeneutike poprilično upitan. Već u svog neospornoga suvremenog utemeljitelja Gadamera ona je zdušno koketirala sa svim mogućim izvanfilozofijskim, često pomodnim duhovnim usmjerenjima, s književnom teorijom, socijalnom antropologijom, retorikom, historijom religije... Utoliko je od nje teško očekivati da povrh svoje kompenzacijske uloge barem djelomična očuvanja tradicije, osobito duhovnih znanosti, bude sposobna ući u doista produktivan dijalog s filozofijskim osnovama i dometima početno samo prirodoznanstvene, a danas već univerzalne, gotovo apsolutne znanstvene metode, te da joj uzmogne uvjerljivo pokazati inherentnu mjeru i granicu. U tom pogledu izglednijom mi se čini pozicija filozofijske fenomenologije, čiji neosporni napredak i sve snažniju prisutnost u svijetu prati u Hrvatskoj gotovo potpuno nepoznavanje kako klasične tako i suvremene fenomenologije. Ishodištem u Husserlovoj strogo znanstveno građenoj sustavnoj filozofiji, ali ne manje intenzivnim i široko razgranatim dijalogom s osnovama matematike ili recimo lingvistike, fenomenologija pruža snažniji oslonac doraslu propitivanju temelja današnjega znanstveno-tehnički određena svijeta nego hermeneutika, koja počesto pristaje na ulogu muzeja negdašnje duhovnosti, možda dobrohotno uvažavana, ali lišena svake zbiljske moći i utjecaja.

Jeste li kao organizator zadovoljni kvalitetom izlaganja na ova dva skupa te možete li nam približiti neka od sljedećih zbivanja koja planirate organizirati u Matici hrvatskoj?

— Skup o hrvatskoj filozofiji u 20. stoljeću nije me do kraja zadovoljio. Prije svega, dio pozvanih kolega iz razloga za koje se nisam raspitivao nije bio voljan ili nije bio u mogućnosti prihvatiti poziv. Zatim je dio onih koji su najavili izlaganja u posljednji čas odustao, s razlozima o čijoj opravdanosti nisam razmišljao. Od održanih izlaganja veći je dio — što je znakovito, pretežno u mlađih sudionika — bio ozbiljno i temeljito pripremljen. Poneki od izlagača skupu je pristupio onako kako je to u Hrvatskoj uglavnom već odavno običaj, naime bez dostatne pripreme, improvizirajući, jednostavno neprofesionalno. Nadam se da će prilozi za planirani zbornik biti, tamo gdje je potrebno, u znatnoj mjeri poboljšani. S druge strane, skup o Heideggeru od samih je sudionika i rijetkih slušača gotovo bez iznimke ocijenjen veoma visoko. To i ne treba čuditi jer je među izlagačima bilo više zaslužnih i odavno svjetski priznatih istraživača i tumača Heideggerova djela, uz ostalo predsjednik Međunarodnog Heideggerova društva te bivši i sadašnji predsjednik Austrijskog društva za fenomenologiju. Međutim, ono što može žalostiti i navesti na rezignaciju jest činjenica veoma slaba odziva javnosti, kako stručne tako i ostale. Nije novost da u Hrvatskoj ustanove posvećene bavljenju filozofijom uglavnom ne mare jedna za drugu i uzajamno se ignoriraju, ako se već ne ometaju. Kao što uostalom nije novost ni to da mnogi među kolegama iz struke misle kako će njihov izostanak s filozofijskog skupa, predavanja ili razgovora prikriti njihovu vlastitu neaktivnost i neproduktivnost. Općenita zapuštenost struke, plima prosječnosti i ispodprosječnosti, kao i gotovo sustavno organiziran bijeg od svake mogućnosti suočenja s raspravom i prosudbom vrijednosti vlastitog rada, ne mogu čuditi zna li se da mjerodavne ustanove državne uprave već godinama brigu za filozofiju, u ovom slučaju točnije rečeno nadzor nad njom, povjeravaju lingvistima, matematičarima, teolozima, komparativistima. Sjete li se kojim slučajem filozofa, nepogrešivo izabiru upravo one koji rade i objavljuju malo ili nimalo, a svojim rijetkim radovima uglavnom izazivaju sažalan podsmjeh struke. Ono što me, po strani od svega toga, mnogo više zabrinjava jest izostanak mlađih ljudi, osobito studenata i doktoranata. Upravo mi je nevjerojatno da oni propuštaju prigodu čuti i neposredno na djelu doživjeti neke od onih čije radove u sklopu studija valjda moraju, ili pak naprosto žele čitati. Ili možda ne moraju i ne žele? Htio bih se nadati da nije tako; provincijalna samodovoljnost u izolaciji pogubna je za filozofiju jednako kao i za život u cjelini. No, možda je barem dio odgovora na moje čuđenje u činjenici da je jedini službeni jezik skupa bio njemački. Čini se da je danas teško izbjeći zamku agresivno nametane sugestije da je govoriti engleski i biti suvremen, biti in, jedno te isto. Što se tiče daljih planova s filozofijom u Matici, Odjel za filozofiju odavno je jedan od najaktivnijih, a koliko znam tako će i ostati. Ja do daljega ne mislim o novim aktivnostima. Koliko god to možda patetično zvučalo, treba ostaviti vremena i za dokono razmišljanje u tišini.

Razgovarao Tonči Valentić