FRANZ I MOZ ZA DOBAR PROVOD

FRANZ I MOZ ZA DOBAR PROVOD

Ako je vokalist Franza Ferdinanda, Alex Kapranos, dokazao da je stasao u vješta frontmana, Morrissey je, stilom iskusna šoumena, potvrdio da mu je u stvaranju jedinstvena ugođaja malo tko ravan

Eto napokon i Zagrebu ljetnoga rock-festivala s kvalitetnim izvođačima i vrhunskim headlinerima — Franzom Ferdinandom i Morrisseyjem. Usprkos činjenici da je organizator morao razdvojiti dva dana festivala te da je bilo premalo gradacije u programu (pa smo imali nastupe zvijezda sa po tri predizvođača zbog kojih nije došao gotovo nitko), dakle premalo za događaj koji želi biti festival, glavne zvijezde priredbe uspjele su odličnim nastupima zasjeniti i te nedostatke.

Da je glazba Franza Ferdinanda beskompromisan spoj pametne, idostodobno čvrste i lepršave, a prije svega zabavne glazbe, pokazalo se i ovom prigodom. Škotska četvorka ponudila je punoj Šalati svoju oštru, gitarama zasićenu, verziju postpopa na koju nitko ne može ostati ravnodušan. Sastavu je trebalo tek nekoliko sekundi da potpuno osvoji publiku, koja je plesala do sama kraja nastupa. U sat i pol programa Franz Fedinand izveo je gotovo čitav diskografski opus, s akcentima na starim hitovima poput The Dark Of The Matinee, Darts Of Pleasure i Michael te novim favoritima — Do You Want To i Walk Away. U zaraznim ritmovima miješali su se tu punk–pop, new wave, psihodelija i dark disco, pri čemu je sastav pokazao sjajnu uigranost i s lakoćom opravdao glas jedne od najvećih europskih koncertnih atrakcija.

Ako je vokalist Franza Ferdinanda, Alex Kapranos, dokazao da je stasao u vješta frontmana, Morrissey je, stilom iskusna šoumena, potvrdio da mu je u stvaranju jedinstvena ugođaja malotko ravan. Nastup pun energije, pri čemu se, uz nekoliko promjena košulje, 46-godišnji pjevač stalno kretao pozornicom i vitlao žicom mikrofona, Morrissey je odavao dojam sigurnosti koja se mogla mjeriti s manirama mladoga Franka Sinatre. Nešto oštrija verzija glam–rock zvuka novog materijala, koji je činio okosnicu nastupa, dao je Morrisseyju priliku da u punom svjetlu pokaže i danas dojmljivu snagu vokala. Uz opasku da pred sobom vidi samo nasmiješena lica »but, soon, soon tears«, Moz je, glazbeno i tekstualno, vedrije tonove s novog albuma brzo ujednačio svojom tamnijom stranom. Zahvaljujući toj jedinstvenoj mješavini nastup je vrhunac dosegnuo sredinom seta, sjajnom serijom novih skladbi — epske moralne studije Life Is a Pigsty, gorke You Have Killed Me te katarzične At Last I Am Born. Na cjedilu nisu ostavljeni ni stari poklonici, jer je u repertoar majstorski bilo ukomponirano i nekoliko klasika iz razdoblja Smithsa — Girlfriend in a Coma, Last Night I Dreamt That Somebody Loved Me i Panic.

Djelujući posve samouvjereno i raspoloženo, Morrissey je, baš kao i Franz Ferdinand dva dana prije, nova iskustva i uzbudljiv glazbeni materijal strastveno podijelio s publikom.

Na kraju treba prigovoriti potezu organizatora da tribine otvori tek pošto je Morrissey započeo nastup, što je, bez obzira na razloge, bilo posve neprofesionalno i nekorektno prema publici. Nadamo se još boljemu iduće godine, jer Zagrebu zasigurno treba vrstan ljetni rock–festival.

Velimir Cindrić