Bio jednom &TD?

Bio jednom &TD?

Valja reći da ulogu što ju je Žar ptica odigrala među kazalištima za djecu, pokazujući kako su obnova i napredak potrebni i mogući, u ovom trenutku među zagrebačkim kazalištima koja se obraćaju odraslima još izrazitije zauzima Zagrebačko kazalište mladih, koje je 2005/6, kako novim predstavama, tako sve većom kreativnošću glumačkog ansambla i svakog pojedinca u njemu, došlo u središte pozornosti

Ako će se i po čemu iznimnu pamtiti zagrebačka kazališna sezona 2005/6, onda je to prije svega sramotno tiho gašenje Teatra &TD i svega što je on značio i znači u novijoj povijesti hrvatskoga kazališta, njegovoj sadašnjosti i unatoč ohrabrujućim pojavama sve boljih mladih glumaca i glumica, s obzirom na opće stanje duha, čini se, sve problematičnijoj budućnosti.

U našoj toliko slobodarskoj kulturnoj javnosti, koja je prepuna transparentnosti kada god je riječ o privatnim zgodama i zgodicama iz svijeta glamoura, ne samo onima što uveseljavaju nego i onima najcrnjima, koje su jednako do u nebo vapijućeg užasa izloženi medijskoj indiskreciji i cinizmu, široko otvorena za sve moguće šarene ulične parade i tobožnje uvozne šok–terapije kazalištem raznih vrsta – po mnogočemu najvažnije, istinski samoniklo zagrebačko, hrvatsko i svjetsko kazalište, mjesto intenzivnih susreta niza naraštaja intelektualne mladeži gasi se u nevjerojatnoj tišini i ravnodušnosti. Izgubilo je zanimanje medija, koji u svijetu spektakla život znače, oglasilo se samo u naoko internim sporenjima oko osobe ravnatelja, odnosno ravnateljice koja je pobijedila i najavila reformu, zasada se ne nazire u kojem smjeru osim sve veće kaotičnosti. Objavljivani su prosvjedi glumaca, kojima bez navođenja motiva odjednom nisu produljeni ugovori, pa su se (rečeno je bez razloga) zabrinuli da više tu neće biti potrebni. Koliko sama ravnateljica vjeruje u budućnost kazališta, za koje je prihvatila odgovornost, pokazuje okolnost da je vlastito autorsko djelovanje, pripremu predstave S druge strane, smjesta preselila na perspektivnije mjesto – pozornicu Zagrebačkog kazališta mladih, gdje je to ostvarenje Nataše Rajković i Bobe Jelčića kao posljednja dramska premijera sezone dalo proteklom razdoblju dobar završni naglasak. Je li možda zavladalo pravilo – kad brod tone, kapetan se prvi spašava?

Dok smo na početku sezone, barem naivniji među nama koji ga pamtimo od njegovih početaka, mogli razmišljati o tome što reći, poželjeti, predložiti Teatru &TD u nekom komentaru – čestitki za njegovu četrdesetu obljetnicu, koju, doduše ne dočekuje u najboljem stanju, ali ne i bez nade u moguću obnovu (Mihanović, Delbianco i druga nova autorska imena zajedno s provjerenim glumačkim snagama od nezamjenjive Ane Karić do najmlađih), te očekivali hoće li se glasom najmjerodavnijih (recimo Vjerana Zuppe) pojaviti neko novo osvjetljenje prijeđenoga puta Teatra &TD, u kojem smo između ostaloga imali prigodu osobno upoznati Eugenea Ionescoa, Milana Kunderu, a da o Slobodanu Novaku, Radovanu Ivšiću, Antunu Šoljanu, Ivi Brešanu i ne govorim – od stidljivo najavljene proslave i prigodnih debatnih susreta nije bilo ni traga ni glasa. Ostalo je zaboravljeno kao većina obećanja u nas. Počela su se širiti nepotkrijepljena govorkanja o divljanju profiterstva i kapitalizma i planiranim građevinskim intervencijama u tom dijelu grada, pa su ti glasovi još manje uvjerljivo opovrgnuti, a onda opet šutnja. Ne samo da smo daleko od demokracije nego se još nismo približili ni čuvenoj Gorbijevoj glasnosti, koja se kao imperativ promicala uoči konačnoga pada realsocijalizma. Kao da publicitet još neumorno slijedi totalitarističku praksu – komentar prije (ili bez) informacije, umjesto da informacija bude prije i iznad svega.

Nije jednostavno braniti opstanak Teatra &TD, jer se to kazalište gasi već sezonama, gotovo neopazice, ali neumoljivo, sa sve manje predstava i sve više promašaja, odgođenih organizacijskih i upravnih rješenja itd., itd., možda čak planski, jer sve je ovdje moguće, jedino su domjenci dugo čuvali razinu. Kazališta se rađaju uz buku i fanfare, je li moguće da umiru u tišini? Kao da ih nikada nije ni bilo. Dosada su samo privremeno igrala tu nemoguću ulogu, bacakala se na pod kao da su mrtva, umjesto promidžbenih letaka slala uokolo vlastite smrtovnice, davala predstave bez dekora kako bi demonstrirala nepodnošljivo siromaštvo, u sklopu predstave s naslovom Ostavka najavljivala generalni štrajk ili sl., no da bi iz svega toga uvijek ustajala još glasnija i življa. S Teatrom &TD nažalost ne ide tako. Dugo pripremana tišina oko Teatra &TD, zajedno sa sve bržim srozavanjem, ovaj put zvuči zlokobno. Što bi to kazalište s njegovom u svakom pogledu osebujnom fizionomijom moglo zamijeniti, već je druga tema, ovisna o procjeni mogućnosti najboljih mladih snaga, pri čemu bi mogli pomoći i najvrsniji među kazališnim pedagozima.

Baš u trenutku kada se u Saboru u sav glas u vezi s kazališnim zakonom deklamiralo u pohvalu onemogućavanja kazališnim ravnateljima da odlaze režirati, glumiti itd. u druga kazališta (kao da ravnateljima mogu biti samo oni koji su bez ikakva umjetničkog autoriteta, pa nema opasnosti da bi ikamo bili pozvani), nova ravnateljica &TD–a pripremala je premijeru u ZKM–u. Nedostatak solidarnosti ne može se još nazvati sukobom interesa, ali ni uzornim ponašanjem u kazališnoj zajednici. Uzgred rečeno, Teatar &TD po svojem ugledu stečenu postignutim rezultatima jedini je hrvatski kandidat za Premio Europa uvršten u ovogodišnji katalog te visoke nagrade uz stotinjak najuglednijih kazališnih ustanova, skupina i pojedinaca iz cijele Europe. Iz ovoga dijela svijeta jedina je kandidatkinja u njegovu društvu već svjetski poznata dramska autorica Biljana Srbljanović, koja se napokon ove godine u najboljem svjetlu predstavila i u Zagrebu dramom Skakavci u režiji Janusza Kice na pozornici Zagrebačkoga kazališta mladih.

Bio je to jedan od šlagera dramske sezone uz Vrata do Renea Medvešeka i Lacka Vidulića u istom kazalištu, Žabu Dubravka Mihanovića u režiji Franke Perković u Teatru &TD, Čudnovate zgode šegrta Hlapića Ivane Brlić Mažuranić u režiji Renea Medvešeka u Gradskom kazalištu Trešnja, Mozartovu Čarobnu frulu u režiji Krešimira Dolenčića u Zagrebačkom kazalištu lutaka, Ivanova A. P. Čehova u režiji Nenni Delmestre u Dramskom kazalištu Gavella i bez dvojbe još poneko uspjelo dramsko, komediografsko ili kabaretsko ostvarenje u kazalištu ili slobodnoj skupini, koje još nisam dospjela vidjeti u nadi da dobre predstave uvijek prežive prvu sezonu.

O Hrvatskom narodnom kazalištu pod novom upravom može se reći da u razdoblju tranzicije pokazuje nastojanja vrijedna najvećega poštovanja, no zasada, barem u dramskom dijelu repertoara, bez rezultata koji bi odgovarali njegovu središnjem mjestu i opravdanim ambicijima, no i bez većih promašaja (Žudnja Sare Kane ide na dušu bivše uprave), uglavnom u znaku osrednjosti kojom se neće dugo zadovoljavati. Gledalište je uvijek puno, predstave, kako se kaže, prelaze rampu, gledateljstvo se odaziva, prihvaća ono što mu se nudi s nadom i vjerom u bolja vremena. Među zapaženijim premijerama sezone bile su Tri sestre A. P. Čehova u režiji Ivice Kunčevića, s nizom uspjelih glumačkih ostvarenja, te s podosta kritičkih zamjerki popraćena Hasanaginica Mustafe Nadarevića, koji je predstavu režirao i u njoj nastupio u ulozi Hasanage, koja se blago rečeno ne ubraja u njegova najveća glumačka ostvarenja. Od Nadarevićevih scenskih susreta s Hasanaginicom u najljepšoj je uspomeni moglo ostati njegovo mladenačko ostvarenje uloge Imotskog kadije u predstavi HNK, koju je režirao Dino Radojević. Od glumaca redatelja zasluženu pozornost izazvao je u Dramskom kazalištu Gavella Zlatko Vitez režijom Krležina Areteja, danas, čini se, jedinoga Krležina djela na zagrebačkim, a kada ne bi bilo varaždinske Agonije možda i šire, na hrvatskim scenama. Nije li i to jedna od anomalija aktualnoga kazališnog trenutka, jedan od znakova izbjegavanja ambicioznijih podviga koji bi mlađu publiku upoznavali s predugo odsutnom hrvatskom kazališnom baštinom, koja je, uzgred rečeno, barem sudeći po ne tako davnim gostovanjima izvrsnih izvedbi drame U agoniji, poticajnija i zanimljivija kazalištima u Ljubljani i Budimpešti nego u Zagrebu.

Naposljetku, ne najmanje važno, vedriji naglasci sezone dolaze iz područja kazališta za djecu, kojima se redovito posvećuje manje publiciteta, no u najnovije vrijeme to ih nimalo ne obeshrabruje u njihovim nastojanjima da najmlađoj publici ponude najbolje što je u ovom trenutku domaćim snagama, uz uvijek dobrodošle goste, moguće ostvariti. Naslovima koji su već navedeni među najzapaženijim dramskim predstavama sezone trebalo bi dodati Andersenovu Malu sirenu u režiji Roberta Wartla na pozornici Zagrebačkog kazališta mladih, koje je, uza sve svoje novije uspjehe, napokon prestalo zanemarivati dječju publiku, Pepeljugu istoga redatelja u Gradskom kazalištu Trešnja, gdje je izvanredan domet u koprodukciji sa Studijem za suvremeni ples postigla i predstava Slavuj prema Andersenu u režiji Nane Šojlev i koreografiji Desanke Virant. Društvu njuspješnijih kazališta za djecu pridružilo se i kazalište KNAP na Peščenici, koje je predstavom Andersenova Postojanoga kositrenoga vojnika u režiji Dore Ruždjak osvojilo glavnu nagradu na sve popularnijem nacionalnom Naj, naj, naj festivalu, što ga u Zagrebu u danima školskih praznika priprema Gradsko kazalište Žar ptica. Bez obzira da li se i ove sezone nekom od svojih predstava uzdiglo među najuspješnije i najviše hvaljene, nije moguće previdjeti da iza općeg napretka kazališta koja se prije svega obraćaju djeci, u što valja uključiti i uvijek agilnu, po mnogočemu izvornu Malu scenu, stoji kontinuirano nastojanje Kazališta Žar ptica, koje je svečano zaključilo sezonu predstavom Snjeguljica i sedam patuljaka Veronike Durbešić, a svojim je primjerom posljednjih godina odigralo pokretačku ulogu u gradu. Propagirajući i unapređujući samo sebe to je kazalište pridonijelo budnijoj pozornosti javnosti prema kazalištima za djecu, oživljujući svijest o tome da upravo o tim kazalištima i njihovoj publici najviše ovisi budućnost.

Valja na kraju reći da ulogu što ju je Žar ptica odigrala među kazalištima za djecu, pokazujući kako su obnova i napredak potrebni i mogući, u ovom trenutku među zagrebačkim kazalištima koja se obraćaju odraslima još izrazitije zauzima Zagrebačko kazalište mladih, koje je 2005/6, kako novim predstavama, tako sve većom kreativnošću glumačkog ansambla i svakog pojedinca u njemu, došlo u središte pozornosti. U taj su napredak, dakako, uključena i nastojanja prethodne uprave, jer je, kao što znamo, kultura sva u kontinuitetu, promjene na bolje ne zbivaju se preko noći. U sušnim sezonama postali smo odveć skromni, čini nam se da već samo jedno kazalište u usponu potvrđuje tu mogućnost i za druge. Ako se to mjesto ponekad pripisivalo kazalištu Exit, ove sezone jamačno nije. Gledajući na nedavnom Eurokazu izvrsnu mađarsku predstavu Korcszula redatelja Béle Pintéra, teško se mogla izbjeći usporedba s tematski srodnom (obje se odigravaju na ljetovanju, među dokonim kupačima) Plažom Sunnyja Suninskog u Teatru Exit, koja je u svakom pogledu beskrajno siromašnija, a u nas prolazi kao prosječna.

S obzirom na to da nam je stalo do kazališta, a sa željom da opet jednoga dana u tom pogledu postanemo jednako dobri izvoznici kao što smo izvrsni uvoznici, nastavimo i dalje uvoziti dobre ili barem zanimljive predstave, radujući se unaprijed sve bolje organiziranu Festivalu svjetskog teatra, lutkarskom Pifu, Gavellinim večerima, Tjednu suvremenog plesa, Danima satire, Eurokazu, kao i gostovanjima što se događaju u međuvremenu, a prošle su nas sezone među ostalim upoznala s vrlo zanimljivim dometima posve osebujna makedonskog kazališta. I ne zaboravimo u toj izvanjski zahuktaloj dinamici Teatar &TD ne samo zato što je to za neke kazalište naše mladosti, niknulo iz studentskih inicijativa kao nastavak nekadašnjega Internacionalnog festivala studentskih kazališta kao jedinog mjesta pod suncem gdje se od šezdesetih posredovanjem kazališta mladih susretao Istok i Zapad, avangarda i tradicija. O Teatru &TD u sklopu njegove neobilježene (ili možda samo odgođene) obljetnice moglo bi se se govoriti analitički, memoarski, pa i sentimentalno, jedino je nedopustivo nastaviti šutjeti, pokapati ga u zaborav koji sve opasnije hara oko nas na putu u hvaljenu, ali i strašnu globalizaciju. U svojem osebujnom načinu izražavanja redatelj i pjesnik Tomislav Durbešić, koji inače nije bio protiv razmjena i putovanja, da bi istaknuo neraskidivu povezanost kazališta s rodnim tlom, znao je zapitati: Zašto, molim vas, katedrala nikad ne gostuje? Ako neki ljudi o sebi rado kažu kako oni u životu nemaju korijen, nego noge, kazalište očigledno ima i jedno i drugo. Možemo se zavaravati koliko nam drago, no ni najbiranija gostovanja, ni najbogatiji festivali, nikada ne bi mogli nadoknaditi ono što sami u svojem kazališnom svijetu, vremenu koje nam je dano, u povezanosti s vlastitim životnim trenutkom, njegovim pitanjima i dilemama propustimo učiniti. Jer kazalište se uvijek događa danas i ovdje, da bi u najboljim dometima pripalo svijetu, mora najprije pripadati gradu. Tu staru istinu, koliko god se u bezuvjetnoj utrci za najnovijim svjetskim trendovima mogla činiti otrcanom, još nitko nije opovrgnuo. Primjerice onaj tko je bio u pratnji Teatra &TD i Bourekova lutkarskog Hamleta na festivalu Unime u Montrealu u Kanadi mogao je u Lepageovoj u svakom pogledu svjetskoj predstavi Trilogija o zmajevima, koja je sudjelovala na Festivalu svjetskog kazališta, prepoznati polazno ozračje, doživljeno u susretu s tim po stanovništvu vrlo šarolikim gradom, a posebice s njegovom po mnogočemu osebujnom kineskom četvrti.

Marija Grgičević