Bezdan kazališnoga zaborava

Bezdan kazališnoga zaborava

Moramo spomenuti tužan događaj koji je obilježio proteklu sezonu — te će, možda, kao podatak, jedini od nje ostati u trajnom pamćenju. To je (pogađate) stvarno ukinuće jednoga teatra, i to ne bilo kakva teatra, nego (kultnoga zagrebačkog) Teatra &TD

Sezona stiže sezonu i sve skupa, jedna za drugom, propadaju u bezdan kazališnoga zaborava. Zašto je tomu tako, i što bi se (možda) moglo i trebalo učiniti, pisali smo već i na ovom, i na drugim mjestima. Kazališna svijeća, ta lux koja nije, po definiciji, aeterna, ali koja je donedavna, tako reći, barem bila pouzdana i trajna, polagano dogorijeva: uskoro, kako stvari stoje, kazalište više neće biti svijeća u tmini, nego će poslovičnu svijeću biti potrebno zapaliti za nj. Ekscesima pesimizma pak nikad se ne mogu polučiti osobiti učinci (ako već čovjek nije, recimo, lirski pjesnik, Giacomo Leopardi, Ugo Foscolo, ili netko takav); bolje je još jednom zagledati se u stanje i pokušati shvatiti (a potom i objasniti) svu (paradoksalnu) grandioznost današnjega kazališnog rasula. Uzrok tog rasula tako je jasan da jasniji ne može biti: čuvena tranzicija pomela je s pozornice autentične kulturne vrijednosti, te za sobom ostavila egzistencijalni strah, zbrku i nesnalaženje. Ni deset simpozija ne bi više moglo odgovoriti na ključno pitanje: što bi suvremeni teatar mogao, htio i želio biti? Što davatelji novca od njega očekuju? Kako opći uzmak ideja zamijeniti upravljačkim modelom koji bi davao kakve–takve rezultate? Nakon utopijskog i zlorabljenoga kolektivizma iskušali smo apsolutizam: teatar je i dalje u postojanu decrescendu, u istinskom značenju toga termina — naime, u silaznoj putanji. Priznajem, posljednje pitanje svojevrsno je kukavičje jaje; no, kako je, igrajući se, tvrdio Borges, sve knjige svijeta proizvod su jedinstvena, impersonalnoga stvaralačkog uma — jer je, doista, svejedno kako će se on izraziti (preko pojedinca ili skupine), samo da se nekako izrazi. A u nas se, uglavnom, ne iskazuje nikako, te je nedostatak ideja osnovno obilježje našega teatra već prilično dugo. Stoga se on vrti u krug, koji je, po nužnosti stvari, sve uži i uži. Neki nude estradizaciju, drugi školsku lektiru i reducirane (jako reducirane) klasike, treći ekstremno pojednostavnjene komade za puk, koji će (što je moguće više) sličiti televizijskim proizvodima slična žanra antiintelektualnih komedija. Estradne dive glumit će dramske junakinje, predstave će se prekidati sponzoriranim modnim revijama, Kralj Lear i Dundo Maroje, po tko zna koji put, olakšat će u ekran računala zagledanim gimnazijalcima čitanje zamorna Shakespearea i nerazumljiva Držića, a na kraju će svima biti ponuđeno iskreno uvjerenje da smo svi u duši samo malo, malo bolji Balkanci — u istim opancima kraj istoga čoknja i komada janjetine. Doista, Sinovi umiru prvi, ili Kad se mi mrtvi pokoljemo...

Kad smo se već poslužili izrekom iz zaboravljena latiniteta (stoput bolje, i /post/modernije bilo bi štogod engleski, whatever), nastavit ćemo u tom stilu. Naime, umjesto da nabrajamo pokušaje i promašaje, bacit ćemo pogled na one fenomene koji su u protekloj sezoni bili svojevrsna lux in tenebris. U prvom redu, dobro je što sezona u Zagrebu počinje (valjda će tako početi i sljedeća) već etabliranim Festivalom svjetskoga kazališta: ta nam manifestacija, nekad bolja, nekad gora, ali nikad irelevantna, omogućuje stavljanje vlastitih stvari u svjetsku perspektivu. I dobro je što je taj festival, koncepcijski, middle of the road (eto engleskog!), s obzirom na to da sezona završava, iz godine u godinu sve više ekstremnim (i ekstremističkim) Eurokazom, koji, ako ništa drugo, učinkovito pred lice zbunjena teatra stavlja konveksno zrcalo, u kojem se vidi slika njegovih krajnjih, distorziranih mogućnosti — gdje, zapravo, teatar poništava vlastitu bit. Tako ta dva orijentira omeđuju sezonu, i pokazuju nam gdje se nalazimo unutar nekih širih obzora (iako ni ti obzori nisu bez proizvoljnosti, te ne mogu biti shvaćeni kao potpuno objektivni gabariti).

Govoreći o Zagrebu, u tmini svijetle, nejednakim i promjenljivim sjajem, samo dva–tri kazališta. U prvom redu, Zagrebačko kazalište mladih, koje je napokon dobilo i profiliran repertoar, te stalnu vezu sa svijetom — omogućivši je tako i drugima. Spomenimo samo ciklus Europsko kazalište u ZKM–u, koji je uključio takve predstave kao što su Racineova Fedra u izvedbi japanskoga Seinendana i režiji zahtjevnoga Françoisa–Michela Pésentija, Carrollovu Alicu u verziji Annecchina, de Céccattyja i Janusza Kice u izvedbi Slovenskoga narodnog gledališča iz Nove Gorice, te Životinje u magli Edoarde Erbe u režiji Paola Magellija i izvedbi Teatra Metastasio iz Prata u Italiji. Tomu treba pridružiti Vrata do Svjetlana Lacka Vidulića i Renea Medvešeka, taj nastavak jedne osebujne autorske poetike (Medvešekove), koja, čini se, još nije ni iscrpljena ni odveć repetitivna, ni gledateljima zamorna (što je opasnost koja prijeti onoj tandema Rajković–Jelčić, ili pak egzitovskoj). Na području u većoj mjeri tradicionalnoga teatra, svijetlilo je (istina isprekidano, i ne tako jako) — GDK Gavella. Stupovi društva, Sinovi umiru prvi, Aretej, Ivanov, predstave su koje su izazvale različita, pa i oprečna mišljenja. No, tom se par excellence, i po nazivu dramskome kazalištu ne može poreći relevantnost i dosljednost repertoara — što je već mnogo za današnje uvjete, gdje svi rade sve i gdje je, zapravo, već sve moguće i ničemu se ne valja odveć čuditi. To je kazalište ostvarilo i odličnu koprodukciju s Kazalištem Virovitica: Berkoffljev Kvetch u režiji Dražena Ferenčine: djelo nastalo prije dvadesetak godina u Velikoj Britaniji, koje odlično prikazuje fenomene koji nas tek sada znatnije zahvaćaju (otuđenje i egzistencijalni strah), a s vremenom će se još pojačati. Stanovit broj hrvatskih kazališta zabilježio je prijelazne sezone: promjena (ili potvrđivanje dotadašnjeg) ravnatelja u (dosadašnjem) sustavu ravnateljskog apsolutizma značila je gotovo blokadu rada — i to je još jedan argument u prilog (zakonskom) reguliranju takva sustava u smislu njegove moderacije. Izvan metropole stoje i rijetki znaci pozitivna pomaka: inicijativa za obnavljanje Sisačkoga kazališta (kao kazališne kuće koja bi profesionalne glumce i druge umjetnike okupljala u skladu s projektima, odnosno redovito ugošćivala predstave drugih teatara), te novi život već neko vrijeme posustala varaždinskog HNK, koji u novu sezonu kreće s osmišljenim i ambicioznim programom. Riječki HKD, teatar nepravedno marginaliziran, prošle je sezone proizveo predstavu za pamćenje: Zappijinu verziju Brešanova klasičnoga Hamleta u Mrduši Donjoj. Otklon od temeljne zadaće (prikazivanja dramskih djela) opaža se u dubrovačkom Kazalištu Marina Držića, koje se okrenulo ne baš zahtjevnim mjuziklima. Podalje od mainstreama hrvatskih kazališta, ali i ne baš blizu nekim od temeljnih postulata djelatnosti tako rangiranih kazališnih kuća, stoje HNK u Rijeci i INK u Puli — ponajprije zahvaljujući karizmatičnosti svojih ravnateljica. No, na kraju moramo spomenuti tužan događaj koji je obilježio proteklu sezonu — te će, možda, kao podatak, jedini od nje ostati u trajnom pamćenju. To je (pogađate) stvarno ukinuće jednoga teatra, i to ne bilo kakva teatra, nego (kultnoga zagrebačkog) Teatra &TD. Queneauove Stilske vježbe na programu su bile gotovo od osnutka toga povijesnog kazališta, koje je, u zlatnim godinama bilo utočištem intelektualne hrabrosti i nekonvencionalna, često disidentskoga kazališnog iskaza, te je njihova jubilarna izvedba označila ujedno i završetak jednoga razdoblja. Odsad će svoje stilske vježbe u tom ruševnom, ali prisnom prostoru — izvoditi neki drugi (i drukčiji) ljudi. I time se vraćamo na svijeću s početka ovoga članka.

Boris B. Hrovat