ŽELIM VRATITI PUBLIKU

ŽELIM VRATITI PUBLIKU

U ovoj zemlji svi bi htjeli nekakve zvijezde, a mi smo siromašna zemlja. Nemamo prava trošiti toliki novac na zvijezde. Treba se snaći s novcem koji imamo. Mislim da ova zemlja izdvaja dosta novca za kulturu, no taj novac onda treba racionalno rasporediti na više kvalitetnih koncerata

U tekstu o sljedećoj sezoni Zagrebačke filharmonije objavljenu u sezonskoj knjižici napomenuli ste da program prvi put sastavljate sami. Što je ono što ovu sezonu razlikuje od dosadašnjih?

— Koncept nove sezone zasniva se na mojim idejama o tome kako privući što više publike. U posljednje je četiri godine Zagrebačka filharmonija izgubila više od osamsto pretplatnika i sada ih imamo svega dvije tisuće. To je oko sedamsto pretplatnika po oktavi, što je za Lisinski malo, jer se za svaku predstavu mora prodati još tisuću karata, a to je vrlo teško. Stoga je sada najvažnije vratiti publiku. Moje iskustvo iz Seville, gdje sam s orkestrom krenuo od nule, govorilo mi je da moram na repertoar staviti velika simfonijska djela. Istraživanja o posjećenosti koncerata pokazala su da koncerte prvo prodaje program, potom solist, i konačno dirigent. Publika najviše voli velika simfonijska djela iz razdoblja romantizma i prve polovice dvadesetog stoljeća. Smatram da Zagrebačka filharmonija taj program najbolje i svira. Stoga je u repertoaru mnogo djela Mahlera, Straussa, Stravinskog, Prokofjeva, Šostakoviča, Brahmsa, Čajkovskog…

Nadalje, imat ćemo mnogo klavirskih koncerata. Kad je na programu klavirski koncert, barem dvije stotine ljudi više kupi kartu. U programu imamo odličnih pijanista, među kojima i dva pobjednika Natjecanja Čajkovski. Također, na programu je nekoliko violinskih koncerata i čelističkih koncerata, s vrhunskim solistima kao što su Natalija Gutman i Monika Leskovar.

Konačno, imamo i niz odličnih dirigenata. Izbor dirigenata iznimno je važan. Čovjek se može zabuniti pa jednom dovesti lošeg dirigenta, ali se ne smije dogoditi da taj isti dođe ponovno. Stoga će ponovno doći samo oni dirigenti za koje smatram da su odlični. Jasno, program ovisi i o novcu kojim raspolažemo. Volio bih da raspolažemo s četiri puta većim proračunom, ali to nije slučaj, no mislim da sam u okviru naših mogućnosti složio pristojnu sezonu.

Vjerujem da je ova sezona različita od dosadašnjih i da će privući više publike.

Sljedeću sezonu obilježava i nekoliko godišnjica…

— Da. Kako mislim da je dužnost nacionalnog orkestra da veću pozornost posvećuje domaćim skladateljima, imat ćemo jedan koncert posvećen Cipri, Brkanoviću i Papandopulu. Nekoliko je koncerata posvećeno Mozartu, pa tako i Kocsisev koncert u cijelosti posvećen Mozartu, na kojim on svira klavir i dirigira. Također, obilježit ćemo sto pedesetu godišnjicu rođenja Elgara i smrti Glinke, sto godina rođenja Šostakoviča i smrti Griega, te pedeset godina Sibeliusove smrti.

Kakav je danas sastav orkestra? Koliko se on pomlađuje?

— Riječ je o redovitim smjenama generacija. Po odlasku starijih u mirovinu angažiramo nove ljude na audicijama. Lijepo je spomenuti da se danas javlja po trideset kandidata za jedno radno mjesto. Bolja je kvaliteta kandidata, bolji je izbor, a imamo i kandidata iz inozemstva. Nisam htio biti šef dirigent koji će bilo koga otpuštati iz orkestra. Mislim da je to dobar orkestar koji se posljednjih deset godina znatno pomladio. Inače, ja volim raditi s mladima. U orkestru u Sevilli koji sam osnovao prosječna dob glazbenika bila je dvadeset četiri godine. Samo su vođe dionica bile sijede glave.

Koje biste goste dirigente mogli izdvojiti iz programa za sljedeću sezonu?

— U ovoj zemlji svi bi htjeli nekakve zvijezde, a mi smo siromašna zemlja. Nemamo prava trošiti toliki novac na zvijezde. Treba se snaći s novcem koji imamo. Mislim da ova zemlja izdvaja dosta novca za kulturu, no taj novac onda treba racionalno rasporediti na više kvalitetnih koncerata.

Što se naše sezone tiče, mislim da je Pavel Kogan odličan dirigent, koji će imati četiri koncerta. Trudim se da nađem i nove dirigentske talente, pa sam tako pozvao i mladog češkog dirigenta Jakoba Hrusa, dvadesetčetverogodišnjaka koji je danas velika zvijezda u usponu. Također, dolazi Izraelac Nir Kabaretti, koji je bio asistent Zubina Mehte u Firenci i ima svoj orkestar u SAD, Japanac Chikara Iwamura, koji je već stalni gost, Ralf Weikert, Leopold Hager i još neki dirigenti srednje generacije. Dolazi nam mladi nizozemski dirigent Enrico Delamboye te mladi ruski dirigent Aleksander Sladkovski, koji je asistent Demirkanovu u Petrogradu.

Planirate li više koncerata u Hrvatskoj izvan Zagreba?

— Da, mnogo više nego prije nastupat ćemo po drugim hrvatskim gradovima. Imat ćemo turneju s djelima Papandopula i Čajkovskog u Puli, Rijeci i Zadru. Također, organiziramo miniciklus u Varaždinu: tri koncerta izvest ćemo petkom u Zagrebu, a subotom u Varaždinu. Mislim da je šteta da se koncert nakon cjelotjednih priprema izvede samo jednom. Vrlo je malo orkestara koji jedan koncert izvedu samo jednom.

Živimo u gradu u kojem je kulturna ponuda bogata — nisam bio u gradu s milijun stanovnika koji ima tako bogatu kulturnu ponudu. Zagreb ima dva simfonijska i dva kazališna orkestra, a u Hustonu, koji ima stanovnika koliko i Hrvatska, postoji jedan orkestar, koji je ujedno operni i simfonijski. Osim Zagrebačke filharmonije i Simfonijskog orkestra HRT–a, te Orkestra HNK u Zagrebu i Komedije, Zagreb ima i Zagrebačke soliste i Hrvatski komorni orkestar.

Zagrebačka filharmonija u Zagrebu može isti koncert izvesti samo jednom, pa smo zato odlučili izvoditi koncerte u drugim gradovima.

Koja gostovanja u inozemstvu planirate?

— Prošle godine mnogo se putovalo, ove godine moramo stoga biti štedljiviji. Idemo u Maribor, a želja mi je, ukoliko ostanem šef dirigent, da u sljedeće dvije godine organiziram dobru turneju po Španjolskoj i Sjedinjenim Državama.

Kakvi su vam planovi na području diskografije?

— U svim zemljama u kojima sam bio država je financijski podupirala diskografiju svog nacionalnog orkestra. U svakoj prodavaonici u Americi imate CD–ove Beogradske, Sofijske, Praške i Budimpeštanske filharmonije, no ne i Zagrebačke filharmonije. Mi sami iz sadašnjega proračuna ne možemo izdati više CD–ova nego što to sada činimo, a za promidžbu naše zemlje bilo bi vrlo važno da Zagrebačka filharmonija snima više CD–ova, ne samo s hrvatskim skladateljima nego i sa svjetskim, s djelima koja najbolje svira i koja možemo predstaviti svijetu. Ove godine rezervirao sam sedam dana za snimanje. Kada nađemo izdavačku kuću, s njom ćemo se dogovoriti o programu.

Za simfonijski orkestar snimanja su važna između ostalog i zato što poboljšavaju kvalitetu sviranja. Ono što snimi mikrofon često je različito od onoga što slušatelji čuju u dvorani. Kad se snima, mora se snimati znatno preciznije.

Hoćete li se opet natjecati za mjesto šefa dirigenta Zagrebačke filharmonije?

— Nisam još donio konačnu odluku. Meni mandat istječe 1. listopada. Prema ovdašnjim propisima, direkcija Filharmonije mora raspisati natječaj, a orkestar mora izglasati koga bi oni željeli.

Meni još u svijetu ide dovoljno dobro da ne ovisim o tom položaju. Htio sam biti u Zagrebu. Od 1975, kad sam diplomirao, 2004. prvi sam put u gradu u kojem živim dobio posao stalnoga dirigenta. Sada imam i dvoje male djece i želja mi je da više vremena provodim kod kuće, s njima.

Do sada sam bio ravnatelj nekih istaknutih opernih kuća i orkestara, kao što su La Fenice u Veneciji, orkestar u Houstonu, osnovao sam orkestar u Sevilli i nikad se nisam trebao javljati na natječaj. Mene su zvali, ponudili su mi ugovor, ja bih potpisao i počeo raditi. Nakon trideset godina karijere i dirigiranja mnogim eminentnim orkestrima na svijetu, uz brojne pozive za dirigiranje koji mi neprestano stižu, nije mi ugodno nuditi se i onda čekati hoće li me netko prihvatiti ili ne.

Upravo ste ostvarili uspjeh u Beču, gdje ste ravnali izvedbama Rigoletta s Leom Nuccijem…

— Dosad nijedan hrvatski dirigent nije u Beču ravnao s 120 opernih izvedbi. Ja sam ravnao 121. predstavom, imam ugovore za sljedećih nekoliko godina i vrlo sam ponosan na to. To mi je mnogo draže nego da sam isti uspjeh postigao u Metropolitanu, jer bi morao stotinjak puta letjeti preko Atlantika, a ovako nakon predstave sjednem u auto i do pola dva sam kod kuće.

Predstava je bila urnebesno uspješna, a nastupila je i nova tenorska zvijezda Rolando Villazon, slavni bariton Leo Nucci te dvije odlične Gilde. Kad su karte puštene u prodaju, više od petsto ljudi spavalo je u vrećama ispred blagajne da bi ujutro mogli kupiti karte za jednu od četiri predstave. U Beču je običaj da se za stajaća mjesta ne prodaju karte, nego sat vremena prije predstave mogu ući oni koji prvi stignu. Leo Nucci i ja prolazili smo pored kazališta u vrijeme ručka i vidjeli petsto ljudi već u redu, a navečer se red protezao oko cijeloga kazališta. Ući je moglo samo stotinjak ljudi.

Ovacije su trajale više od pola sata nakon svake predstave. Ne znam jesam li ikad u životu više puta izlazio pred zastor. Bio je to pravi doživljaj.

Dirigirali ste i u Berlinu…

— Ove godine dirigirao sam šesnaest predstava u berlinskoj Deutsche Oper. Dirigirao sam operama Fanciulla del West, Cavalleria rusticana i Pagliacci te Madame Butterfly.

Imate li vremena za predah?

— Četvrtu godinu zaredom trebao sam dirigirati na festivalu u Veronskoj areni. Imao sam ugovor za otvaranje, no kako sam prije tri mjeseca dobio sina, molio sam da me puste da prvi put nakon četiri godine odem na godišnji odmor. S iznimkom koncerta u Dubrovniku, bit ću dva mjeseca na odmoru u Korčuli, a potom u rujnu opet odlazim u Berlin, gdje pod mojim ravnanjem u Fanciulli del West pjeva Jose Cura. Nakon toga nastupam u Beču, a potom idem u SAD, u Seattle i Portland.

Planirate li dirigirati nekim operama u Hrvatskoj?

— U Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu prošle sam godine s bivšom upravom dogovorio i premijeru i ravnanje dvjema drugim predstavama. No, sve je otkazano. Ne znam zašto, jer me o tome nitko nije obavijestio. Trebao sam premijerno dirigirati Gotovčevu Moranu. Končar je htio sponzorirati izradu DVD–a Morane.

U vezi s tom operom postoji zanimljiva priča. Prije nekoliko godina Placido Domingo, koji je htio postaviti neku hrvatsku operu u Washingtonu, gdje je direktor opere, pitao je tadašnjeg veleposlanika Miomira Žužula da mu preporuči jednu hrvatsku operu, a Žužul se obratio meni. Smatrao sam da Zrinjski i Ero nisu prikladni za američku publiku te sam se sjetio Morane, koja bi ih mogla ganuti. Domingo je tražio snimku, no nijedne snimke u Hrvatskoj nema. Stoga je Žužul zamolio poduzeće Končar da sponzoriraju snimanje, te da tako na DVD–u dobijemo vrijedno djelo hrvatske baštine, koje bismo onda dali i Domingu da pogleda. Imali smo dobru podjelu.

U Split me stalno zovu, no nažalost nemam više nijedan slobodan termin u sljedećoj sezoni. Vjerovali ili ne, u Zagrebu, u kojem živim, u cijelom sam životu dirigirao deset opernih predstava, a premijerno samo jednu — Samsona i Dalilu. To je desetak puta manje izvedbi nego što sam imao u Bečkoj državnoj operi. No, ne čudim se tomu. Ni Zinku Kunc nisu željeli u Zagrebu, pa je napravila svjetski uspjeh u Metropolitanu.

Koliko komunicirate s hrvatskim umjetnicima koji nastupaju u svijetu?

— Kontaktiram s tenorom Tomislavom Mužekom, no suradnja na istom projektu u inozemstvu još nas očekuje. Bas Ante Jerkunica, koji je dobio angažman u Deutsche Oper, nastupat će pod mojim ravnanjem u Fanciulli del West. S Giorgiom Surianom prošle sam godine radio šest predstava Nabucca u veronskoj Areni, gdje je pjevao Zaccariju. S Lucianom Batinićem radio sam koncert na Šalati.

Hoćete li dirigirati nekim simfonijskim koncertima u inozemstvu?

— U Pragu ću u veljači iduće godine dirigirati simfonijsku izvedbu Petruške u Divadlu, na koju su me pozvali nakon što sam prošle godine dirigirao gala koncert Ramona Vargasa.

Kako surađujete s Francom Zefirellijem?

— Sa Zefirellijem sam radio davno, na početku s La Boheme. Tu operu studirao sam 1977. godinu dana, dok sam služio vojsku u Karlovcu. Nakon toga dirigirao sam nekoliko premijera te opere u svijetu i mislio sam da tu operu poznajem odlično. Kad je Franco došao na jedan od prvih pokusa u Sevilli, i počeo raditi sa mnom, shvatio sam da operu ne poznajem. Takav je osjećaj kad radite s takvim redateljskim velikanom. Zefirelli režira svaki takt, svaku sitnicu, u savršenom suglasju s glazbom. Najveći mi je kompliment Zefirelli dao na dan premijere u Sevilli, kad je rekao da mu je ta predstava bila draža od onih koje je radio s Karajanom i Kleiberom, lepršavija i življa. Poslije smo se nekoliko puta nalazili u Areni i radili na nekim projektima u Italiji. U Njemačkoj pak često poželim otići kući prije svršetka predstava. Ono što se događa na pozornici često nema veze s onim što ja radim s orkestrom. Kad sam dirigirao Nabucca u Berlinu, svi su bili odjeveni u pčele i ose! U režiji Hansa Neuenfelsa, dok sopranistica pjeva kolorature, ostali je ubadaju svojim žalcima, pa se čini da ona vrišti od uboda. U gledalištu se svi smiju, ali to više nije Nabucco!

U Münchenu sam prošle godine dirigirao Manon Lescaut. Sva četiri čina sviraju se u komadu, bez stanke. Predstava se u cijelosti odvija na stubama na sceni, svi su odjeveni u crno i tijekom predstave šetaju gore–dolje po pozornici bez osobita razloga.

Kako ste surađivali s opernom primadonom Angelom Gheorgiu?

— Ona je u Beču debitirala pod mojim ravnanjem u Traviati. Na prvi pokus došla je sa sat i pol zakašnjenja. Isto je napravila i Muttiju u Salzburgu. Ona je sjajna pjevačica, ali uvijek izaziva skandale. Ja, naprotiv, volim mirno doći do predstave. U Beču sam radio s dvjema sjajnim Gildama, Rumunjkom Elenom Mosuc i novom njemačkom zvijezdom Dianom Gamrau.

Inače, od pjevača s kojima volim raditi izdvojio bi Lea Nuccija. Nakon svake arije bio bi urnebes kao na rock–koncertu.

Jeste li razmišljali o tome da nakon 1991. opet napravite koncert opernih arija s Nuccijem u Zagrebu, kakav ste imali u Splitu i Dubrovniku?

— Vjerujem da će Nucci rado doći u Zagreb ako budem šef dirigent Zagrebačke filharmonije.

Kako ste zadovoljni radom sa studentima Muzičke akademije?

— Katedru za dirigiranje imam već sedam–osam godina. Nekoliko njih dirigira. Najdraži student mi je bio Repušić, koji je prve dvije godine bio i kod Gjadrova. Četiri godine radio sam s Dinkom Appeltom, koji danas dirigira u Komediji. Imam još nekoliko dirigenata koji rade kao zborovođe. Ja sam prvi put dirigirao u kazalištu Komedija 1973. Vjerujem da ih nakon trideset i tri godine dirigiranja imam što naučiti.

Ja bih prema pravilu svake godine morao uzeti dvojicu studenata, no to meni ide na živce i ja to nikad ne napravim, pa se svi ljute na mene. Primit ću deset studenata ako su daroviti, ili neću primiti nijednoga. Ne mogu napraviti nesretna čovjeka. Budući studenti trebaju znati da kod mene ne mogu doći samo na prijemni. Moraju gostovati na mojim predavanjima cijelu godinu unaprijed da ih upoznam. U pola sata prijemnog teško je ocijeniti možete li od nekog učiniti dirigenta ili ne, neovisno o težini ispita. Oni moraju imati talenta, solidno glazbeno znanje te poznavati odlično jedan instrument, najbolje klavir. To se ne može samo na prijemnom, pa se tijekom hospitiranja upoznajem s njima. Za one s kojima prođem cijeli studij nastojim se pobrinuti da rade. Ne želim da im se dogodi ono što se meni dogodilo na početku karijere, kada sam nakon diplomiranja tri godine bio na burzi rada. Neki su ljudi poduzeli sve da ne dobijem posao.

Također, svatko tko diplomira dirigiranje ima pravo na jedan koncert sa Zagrebačkom filharmonijom, a onda je samo na njemu hoće li doći opet. Osim što izvodimo hrvatske skladatelje, moramo otkrivati hrvatske dirigente i hrvatske soliste.

Zanimljivo je da ste bili čak i direktor Baleta HNK u Zagrebu…

— Dužnost ravnatelja Baleta HNK u Zagrebu obavljao sam devet mjeseci, kada su se potpuno razišle dvije struje. Ondašnji intendant, Marijan Radmilović, postavio je mene kao potpuno neutralnu osobu. Onda je bilo teško biti direktorom, jer je postojao Radnički savjet, i svi su drugi upravljali osim direktora. Sjećam se Vesne Butorac s najvećim veseljem. Dugo godina dirigirao sam baletnim predstavama.

Kakva je situacija s opernom režijom danas? Kako surađujete s opernim redateljima?

— Iz Houstona sam otišao jer se tamo počelo događati isto što i u Njemačkoj danas. Nucci nije od 1990. pjevao u Njemačkoj, upravo zbog neslaganja s režijama. U Münchenu su prije godinu dana radili Rigoletto u stilu Planeta majmuna. Svi su likovi bili odjeveni u majmune. Ramon Vargas trebao je pjevati Vojvodu od Mantove. Prvo su ga godinu dana nagovarali da ne odustane od projekta. No, na prvom pokusu dobio je alergiju, jer je dlaka na kostimima bila od pravih majmuna, pa je za dva dana otišao ne samo iz predstave nego i iz Njemačke. Priznajem da ne znam zašto se to radi.

Pomalo se pribojavam Moći sudbine, koju ću dirigirati u Berlinu. To je znamenita predstava u nacističkim odorama, s tenkom na pozornici, s mitraljezima… Potpisao sam ugovor jer nisam nikad dirigirao tom operom, a volio bih. U Berlinu sam dirigirao Pagliaccijem u kojem Canio ne ubije Neddu, nego Silvija, koji igra luđaka, poremećena Neddina obožavatelja, koji se i ne dodirne s njom tijekom naljepšega ljubavnog dueta. Nema ni jednog razloga da Canio bude ljubomoran. Izgubila se cijela poanta predstave.

Nijemci se na to naviknu, u Münchenu su pljeskali nakon Manon Lescaut. Da se to dogodi u Italiji, mislim da bi ljudi bacali cipele na pozornicu. Za neke operne predstave bolje je zatvoriti oči i samo slušati glazbu. U Münchenu sam prije mjesec dana dirigirao koncertnu izvedbu Tosce, jer je dva mjeseca trajao štrajk scenskih radnika. Pjevači su bili u frakovima, a publika je na kraju bila oduševljena. Moram priznati da je bolje gledati pjevače na pozornici u fraku nego u majmunskoj dlaci!

Razgovarao Zlatko Vidačković

Životopis

Šef dirigent Zagrebačke filharmonije Vjekoslav Šutej rođen je u Rijeci, u glazbeničkoj obitelji: otac, tenor Josip Šutej, i majka, sopranistica Alemka Štefanini Šutej, bili su članovi Opere Hrvatskoga narodnog kazališta. Dirigiranje je studirao kod Igora Gjadrova na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, a usavršavao se je kod Franca Ferrare u Rimu. Od 1979. do 1989. bio je prvi dirigent HNK u Splitu. Od 1986. do 1990. bio je umjetnički ravnatelj Hollybush Festivala u New Jerseyu, a od 1990. do 1993, s procvatom svoje međunarodne karijere, bio je glazbeni ravnatelj Gran Teatro Fenice u Veneciji, gdje se istaknuo u novim postavama Jevgenija Onjegina i Rigoletta. Godine 1990. utemeljio je Real Orquestra Simfonica de Sevilla, kojemu je ostao ravnatelj i šef dirigent do 1996. Godine 1992. postao je i glazbeni ravnatelj Houston Grand Opera, gdje je (do 1997) ravnao izvedbama 19 opera s ukupno 133 izvedbe, od kojih su osobito uspjele La Boheme, André Chénier, Arijadna na Naxosu, Lucia di Lammermoor, Hoffmannove priče, Attila, Aida, La Traviata, Faust, Boris Godunov, Florenzia en el Amazonas. Godine 1994. debitirao je u Bečkoj državnoj operi, gdje se istaknuo u 121 izvedbi opera kao što su Pikova dama, La Boheme, Don Carlos, Cavalleria rusticana, I Pagliacci, Aida, Židovka, Tosca i Carmen. Ravnao je novim postavama Carmen u San Franciscu, Trubadur na Verdijevu festivalu u Parmi, Čedo Zapada i Trubadur u Teatro Reggio di Torino, Carmen, Rigoletto i Aida u Veronskoj areni, Triptih i I Pagliacci (koji je zabilježen i na DVD–u u veronskome Teatro Filarmonico), Triptih, Carmen i Tosca u Teatro Bellini u Cataniji, Faust, Manon Lescaut, Madame Butterfly u Tokiju, Cavalleria rusticana u napuljskome San Carlu, Manon u madridskome Teatro Real, Florenzia en el Amazonas i Madame Butterfly u Seattleu, a u berlinskoj Njemačkoj operi ravnao je svečanom izvedbom Toske i izvedbama Madame Butterfly. U travnju godine 2002. imenovan je ravnateljem glazbenoga programa Dubrovačkih ljetnih igara, u kojemu su, među ostalima, nastupili i tako slavni umjetnici kao što su Ramón Vargas, Denyce Graves, Leo Nucci, Cristina Gallardo Domâs. Osim važnih klasičnih koncerata dirigirao je i popularne koncerte s opernim zvijezdama današnjice (Novogodišnji koncert s Carrerasom u Frankfurtu 1991, koncert na Crvenome trgu u Moskvi 1992, koncerti s Carrerasom u Beču, Berlinu i u Veronskoj areni, koncert s Montserrat Caballé u Rimu, koncert s Carrerasom i Montserrat Caballé u Orangeu i Epidaurusu, gala koncert s Dianom Ross, Plácidom Domingom i Joséom Carrerasom, Ramónom Vargasom i Andreom Rost u Monte Carlu, s Ramónom Vargasom u Mexico Cityju i Münchenu te s Marijom Guleghinom u Tokiju i Nagoyi). Također je ravnao prvim četirima koncertima nazvanima Božić u Beču s Plácidom Domingom i Joséom Carrerasom; dosad je prodano više od milijun primjeraka CD–a sa snimkama s tih koncerata. Dobitnikom je mnogobrojnih priznanja (Orden grada Beča, Nagrada grada Zagreba), počasnim članom Real Academia de Belles Artes i počasnim građaninom Seville. Bavi se i pedagoškim radom: redovni je profesor dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. U bogatom diskografskom opusu ističu se kompaktne snimke opere I Pagliacci (gdje su u naslovnim ulogama Roberto Alagna i Svetla Vassileva), Mercadanteove opere La Vestale (Bongiovanni) te CD–ovi i DVD–ovi pod naslovom A Tenor Christmas, Carreras Golden Years, The Domingo Collection, Greatest Hits of Christmas, José Carreras Memories, Christmas with Stars, Christmas in Vienna za tvrtke Philips i Sony.