Uzavrelo grotlo

Uzavrelo grotlo

Velika natjecanja — olimpijske igre i svjetska nogometna prvenstva, ostaju zapamćena ne samo po vrhunskim sportskim dostignućima nego i po sportskoj arhitekturi. Rimsku su olimpijadu obilježile Nervijeve sportske dvorane, tokijsku Tangeovo plivalište, münchensku spektakularni Olimpijski stadion Behnischa i Otta, a aktualno Svjetsko prvenstvo u arhitektonskom smislu obilježit će nova münchenska Allianz Arena švicarskih arhitekata Herzoga

i de Meurona

Sport je od antičkih vremena važna sastavnica života i vjeran odraz društva i njegovih ideala. Prateći razvoj sporta i važnost koja mu je pridavana u nekoj povijesnoj epohi, tijekom stoljeća nastaju različite vrste sportskih borilišta. Od antičkih stadiona, preko srednjovjekovnih turnirskih arena, renesansnih mačevalačkih dvorana i prvih loptačkih igrališta s početka moderne ere pa sve do suvremenih stadiona i olimpijskih kompleksa, sportska je arhitektura prošla dugu razvojnu liniju do današnje hiperspecijalizacije (u funkcionalnom smislu) i spektakularna arhitektonskog izričaja. Sportske su arene poprišta najsnažnijih emocija i uzbuđenja, strasti i nadanja, žarišta društvenoga života i kolektivne radosti ili tuge u prastaru, ali još zavodljivu ritualu. Služeći globalnom značaju sporta kao važnog medijskog i gospodarskog čimbenika u suvremenom potrošačkom društvu, moderni su stadioni pozornice društvenoga fenomena koji uključuje najveću (globalnu) populaciju u kolektivnoj identifikaciji sa sportskim spektaklom, atletama i arenom. Drugi važan aspekt sportske arhitekture, intrigantan za arhitekte, jest mogućnost testiranja novih materijala, tehnika i konstrukcija, što potvrđuju i njemački stadioni na kojima upravo traju utakmice Svjetskoga nogometnog prvenstva 2006. Velika natjecanja — olimpijske igre i svjetska nogometna prvenstva, ostaju zapamćena ne samo po vrhunskim sportskim dostignućima nego i po sportskoj arhitekturi. Rimsku su olimpijadu obilježile Nervijeve sportske dvorane, tokijsku Tangeovo plivalište, münchensku spektakularni Olimpijski stadion Behnischa i Otta, a aktualno Svjetsko prvenstvo u arhitektonskom smislu obilježit će nova münchenska Allianz Arena švicarskih arhitekata Herzoga i de Meurona. Sinkrono s društvom mijenjali su se i nogometni stadioni, odražavajući društvene promjene u transformacijama svoje funkcije i pojavnosti. Nekadašnje poluotvorene s topografijom stopljene stadione, ekskluzivno namijenjene različitim sportskim disciplinama, danas zamjenjuju zatvorene nogometne arene, obogaćene množinom pratećih sadržaja za sve klase nogometne populacije — od megastora za široki navijački plebs do luksuznih loža i poslovnih klubova za VIP–gledatelje. Razlike između dvaju modela nigdje nisu tako očigledne kao na primjeru dvaju münchenskih stadiona. Legendarni Olimpijski stadion iz 1972, najljepši izdjeljak sportske arhitekture 20. stoljeća, otvorenom formom i zavješenim šatorastim krovom simbolizirao je pristupačnost i demokratičnost mlade republike te potencirao opuštenu atmosferu atletskog natjecanja u istodobnu odvijanju različitih disciplina. Tri je desetljeća stadion uspješno služio nogometnim spektaklima, pa i najvećima, poput završnice Svjetskog prvenstva 1974.

S intenziviranjem komercijalizacije nogometa Olimpijski stadion više nije najidealnije rješenje za münchenske klubove i navijače. Naime, nogometna je utakmica izravno sučeljavanje dvaju timova, kojem više odgovara ambijent uzavrela grotla zatvorene arene. Tom zahtjevu savršeno je odgovorila Allianz Arena, koja je po čvrstoj introvertiranoj formi najradikalnija antiteza Olimpijskom stadionu. Koncepcija Arene zasnovana je na nekoliko ključnih aspekata. Nova čudesna svjetlosna gradska ikona, impostirana na širokoj prilaznoj esplanadi, s unutrašnjom prostornošću zacrtanom po uzoru na antičke arene, funkcionira kao interaktivni perceptualni mehanizam. Bijeli zaobljeni volumen građevine, situiran poput skulpture u krajoliku, oblikuje dojmljiv landmark definirajući sjeverni ulaz u grad. Ceremonijalni pristup navijača od postaje metroa prema stadionu teatralno je insceniran šesto metara dugom esplanadom i kaskadnim stubištima što vode u ponutricu zdanja. Izvana je volumen zaogrnut kontinuiranom jastučastom transparentnom kožom uzorka dijamanata od 768 pneumatskih ETFE–elemenata, što asocira na pojas za spašavanje, kako je u medijima prozvano na pozivnom natječaju odabrano rješenje Herzoga i de Meurona. U oblikovanju stadiona velika je važnost pridavana rješenju iluminacije. Noću se plastična membrana transformira u impozantnu magičnu lanternu u crvenoj ili plavoj boji sukladno boji kluba domaćina — Bayerna ili TSV–a 1860 München. Time su arhitekti kreirali snažan element identifikacije klubova korisnika i navijača s arhitekturom stadiona. A za međunarodne utakmice arena sjaji bijelom bojom dresova njemačkoga nacionalnog tima. U unutrašnjosti prevladava strogost sivih tonova i, tek kada se tribine ispune šarenilom navijačkog mnoštva, arena se pretvara u uzavrelo grotlo. Kao svojevrstan odušak nabijenoj atmosferi stadiona oko i ispod tribina izvedene su bogato dimenzionirane pristupne promenade s mnoštvom popratnih sadržaja, u rasponu od šampanjskoga bara do kioska s kobasicama, što dokazuje kako nogomet nije više sport samo za radničku klasu nego je postao neka vrsta narodne opere u velikom mjerilu. Izgradnjom Allianz Arene München je dobio koncepcijski najradikalniju i arhitektonski najspektakularniju nogometnu arenu za 21. stoljeće. I stoga nije čudno da je druga po važnosti utakmica Svjetskoga prvenstva, ona kojom je prvenstvo otvoreno, održana na novom münhenskom stadionu. A ona najvažnija, finalna, odigrat će se na znamenitom Berlinskom olimpijskom stadionu, koji je za potrebe aktualnoga prvenstva temeljito rekonstruiran i obnovljen prema prvonagrađenoj ideji ureda Von Gerkan, Marg i partneri (GMP). Njemački su arhitekti senzitivnim rješenjem vješto pomirili oprečne zahtjeve preobrazbe stadiona u supermodernu nogometnu arenu sa strogim konzervatorskim propozicijama očuvanja kapitalnog spomenika kulture i sportske arhitekture prošloga stoljeća.

Kada je u pitanju Berlinski stadion, nemoguće je izbjeći povijesne asocijacije i Olimpijske igre 1936, čija su najvažnija natjecanja, pod sjenom nacističke propagande, održana upravo na Olimpijskom stadionu; kao i arhitekte iz obitelji March — oca Otta, koji je na tom mjestu 1909. podigao konjsko trkalište, a zatim 1913. unutar njega uklopio monumentalni Njemački stadion, planiran za neodržane Olimpijske igre 1916, te sinove Wernera i Waltera koji su 1933. po Hitlerovu zahtjevu na istoj lokaciji isplanirali Reichssportfeld, impozantni sportski kompleks namijenjen kako sportskim natjecanjima tako i masovnim političko–propagandnim skupovima, sa stadionom u obliku klasične arene kao prostornim i arhitektonskim žarištem kompleksa. Monumentalni karakter objekata kompleksa naglašen je aksijalno–simetričnom kompozicijom. Duž središnje osi nanizani su glavni sadržaji — olimpijski trg, novi stadion, Maifeld i zvonik. Oblikovan kao oval, otvoren s jedne strane maratonskim vratima i opasan monumentalnom kamenom kolonadom (izvedenom po zapovijedi Alberta Speera ispred za ono vrijeme iznimno moderne armirano–betonske konstrukcije) stadion je savršeno utjelovio estetske ideale nacističkog režima. Cijeli je kompleks nekim čudom preživio ratna razaranja i poslijeratnu okupaciju, nakon čega je godinama zanemarivan zbog duhova prošlosti i podijeljenosti grada. Nakon rušenja Zida i ujedinjenja Njemačke kompleks Olimpijskog stadiona uključen je u veliku urbanu rekonstrukciju Berlina, a Svjetsko je nogometno prvenstvo bilo snažan poticaj za početak radova. Modernizacija stadiona obuhvatila je posvemašnju rekonstrukciju ponutrice, modifikaciju gornjih i novu izgradnju donjih tribina, spuštanje razine borilišta za 2,65 metara, modernizaciju tehnike, sportskih i novinarskih sadržaja, izgradnju krova s modernom rasvjetom i razglasom, VIP–loža i restorana, podzemne dvoetažne garaže za 630 automobila i dvorane za zagrijavanje natjecatelja sa stometarskom stazom. Svrha obnove bila je zadržati što je moguće više od izvornosti građevine i postojećeg materijala, a svi novi dodatni sadržaji stavljeni su pod zemlju kako ne bi narušili izvorni izgled vanjštine zdanja. Najizazovniji je i krunski element cijeloga rješenja krovna konstrukcija. Projektanti su bili suočeni s dvama velikim izazovima. Prvi je bio zahtjev za što plićom i elegantnijom konstrukcijom, bez rubnih pilona i stupova koji bi konkurirali kamenoj kolonadi, a u svrhu očuvanja proporcija i izvorne pojavnosti pročelja. Drugi je tražio kontinuitet povijesne urbane osi sredinom stadiona s prekidom krova u širini maratonskih vrata, što je konstruktivno nepovoljno jer onemogućava zatvaranje prstena. Oba su ograničenja razriješena postavom dvadeset čeličnih stupova (promjera 250 milimetara) na gornjim tribinama, koji nose čelične krovne rešetke u obliku avionskih krila omotanih obostrano translucentnom membranom, dok je unutrašnji rub izveden u čeliku i staklu. Čistunci bi mogli prigovoriti zbog stupova, no to je bilo jedino rješenje za očuvanje kardinalne gradske osi te za nesmetano odvijanje bogata programa događanja, od nogometnih utakmica do rock–koncerata, usporedno s rekonstrukcijom stadiona (2000–2004). U konačnici je lagana krovna konstrukcija u pogledu izvana svedena na tanku liniju, kontrapunktiranu masivnosti povijesne kamene substrukture, a noću se krov pretvara u impozantan blistavi prsten s različitim svjetlosnim efektima, uključujući i spektakularni vatreni obruč. Završnom utakmicom Svjetskog kupa dovršava se proces rehabilitacije Berlinskog stadiona od povijesnog bremena i njegova afirmacija kao supermoderne nogometne arene za 21. stoljeće.

Vinko Penezić