UMJETNICI NA ZEMLJI

UMJETNICI NA ZEMLJI

Na ovoj manifestaciji umjetnost nastoji aktivirati područje proizvodnje, postaviti pitanja iz ekologije, uspostaviti dijalog suvremenosti i tradicije te problematizirati odnose središta i ruba, a da njezinu poziciju ipak ne određuje moguća pragmatična uloga

Od poduljega popisa koji je nedavno osnovana umjetnička organizacija Moja zemlja, Štaglinec iznijela kao svoj program, godišnji susreti umjetnika zasada najbolje djeluju. Ovogodišnja zbivanja okupila su šestero umjetnika na trodnevnoj performerskoj radionici te pedesetak umjetnika, kritičara, kustosa i novinara na završnoj manifestaciji na kojoj je donedavno zapušteno imanje postalo poligon za zanimljive umjetničke akcije.

Sa zamisli Vlaste Delimar da se očeva zemlja sa starom užarskom radionicom i gospodarskim objektima u selu Štaglinec pokraj Koprivnice pretvori u mjesto povremenih boravaka umjetnika i u prostor umjetničkih intervencija polako se otklanja sjena sumnje. Dočekana, naime, od nekih kao zastarjela, gotovo retrogradna ideja, kojoj je namjera da na antiurbanom programu gradi svojevrsnu zemljašku poveznicu s idejom tla, zemlje i zavičaja, akcija Moja zemlja, Štaglinec već je sada jasno pokazala da joj je vrijednost upravo u aktualnu prihvaćanju umjetnosti u njezinu širem značenju i kontekstu. Tako na ovoj manifestaciji umjetnost nastoji aktivirati područje proizvodnje, postaviti pitanja iz ekologije, uspostaviti dijalog suvremenosti i tradicije te problematizirati odnose središta i ruba, a da njezinu poziciju ipak ne određuje moguća pragmatična uloga.

Svih šestero umjetnika koji su nastupili na završnom dijelu svoje su performanse i akcije vezivali uz zemlju. U jednom slučaju taj je pojam poslužio kao metafora životnoga gliba, u drugom kao mitsko mjesto obnove, u trećem kao prodor arheologije pamćenja, četvrtom kao arkadijska scena... Zemlja je mogla biti tako širok motiv za tvorbu umjetničke akcije samo zato što je s nje skinut teret motivskog imperativa: u odnosu umjetnika i zemlje počeli su se reflektirati neki složeniji i dublji odnosi i činjenice socijalnog, ekološkog, političkog sadržaja.

Vlasta Delimar u performansu Marička lokalizirala je univerzalnu temu otuđenja i na primjeru konkretne osobe iz obiteljske sredine sugerirala dojmljivu priču o presudnosti konteksta. Izvedbom koja se do kraja odvija u žitkom blatu umjetnica je vizualno atraktivnu i ekspresivnu izvedbu vezala uz prikaz gliba i blata kao metafore društvenih konvencija koje potencijalno aktivnoj ženi iz naroda fatalistički priječe ostvarenje samosvijesti.

Milan Božić, dugogodišnji performerski partner Vlaste Delimar i jedan od organizatora umjetničkog skupa, izveo je akciju Koprivničanec, koja pričom o osobnom tjelesnom žrtvovanju ponavlja pradavnu istinu o poteškoćama prilagodbe. Iako je akcija bila primjer performerske artikulacije mita o samožrtvovanju, ipak je svima s razlogom ostala dvojba o autorovoj odluci između društvene kritike i samoironije.

Akcije Marijana Crtalića i Vlatka Vinceka bavile su se dijagnosticiranjem: dok je prvi kamenu ploču s tekstom o društvenim slabostima premjestio s aktualnoga obzora u područje prakse budućih arheologa, drugi je, naprotiv, te nevolje sumirane u jednoj sintagmi uklesao u mramornu ploču i zakucao na fasadu ladanjske kuće.

Cijelu priču s promjenom svoga imena i prezimena Antonio Lauer sabio je u funkcionalno dojmljiv performans gdje se dimu i vatri izlaže sva životna prtljaga, simbolizirana u imenu Tom.

Dok je mlada umjetnica Ksenija Kordić varirala u svojim fotografijama sudionika manifestacije pastoralne asocijacije, Pino Ivančić je, prirodi usprkos, u svoju akciju upregao traktore: harmonizirajući ljudski glas, zvučnu podlogu i zvuk poljoprivrednih strojeva pulski je performer na najbolji način upozorio kako se i na ideji zvuka mogu spojiti različite nakane Moje zemlje.

Marijan Špoljar