Thanatos i proplamsaji Erosa

Thanatos i proplamsaji Erosa

Julian Barnes, Stol od četrunovine, Celeber, Zagreb, 2006.

U samu naslovu prozne zbirke Juliana Barnesa Stol od četrunovine sadržana je i tematska okosnica svih jedanaest u zbirci sakupljenih priča. Kako u zaključnoj priči Tišina saznajemo, limun u Kineza simbolizira smrt, a za stolom od limunova drveta Kinezima je dopušteno, pa čak i obvezujuće, razgovarati o smrti. Istina, u pričama iz Barnesove zbirke smrt se rijetko izrijekom spominje, ali ona je neprestano tu negdje, u prikrajku i mislima, budući da su protagonisti svih priča ljudi poodmakle, starije dobi. Elem, Barnes u pričama tematizira starenje i sve što ono sa sobom donosi, od čangrizavosti, samoprijegora i cinične kritičnosti spram drugih, do straha od smrti, borbe s bolešću, žala za propuštenim i prkosnog nepristajanja na kraj koji je svakim danom sve bliži.

Kao što nas je u nizu prethodnih izvrsnih djela već navikao, Barnes se i ovdje, brodeći različitim prostornim koordinatama (od Rusije, Švedske, Francuske i Sjedinjenih Država do Velike Britanije) i vremenskim epohama (od 19. stoljeća do naših dana) maestralno poigrava žanrovima, diskursima i formom. Tako priča pisana u epistolarnom obliku (Znanje francuskog) smjenjuje trilogiju putovanja kroz etape ljudskoga života (Kratka povijest frizerskog zanata), dok se kratkometražne fikcionalne epizode iz biografije (Preporod) i autobiografije (Tišina) poznatih umjetnika (Turgenjev, Sibelius) nadovezuju na dijaloški koncipiranu minijaturu (Što ti svašta znaš), ili pak dvodijelnu rekonstrukciju života proživljena u laži (Higijena). Lažima se u životu teško othrvati pa su one i u osnovi više Barnesovih priča, bilo u obliku samozavaravajućih laži samomu sebi (Priča o Matsu Israelsonu) ili kao laž dragomu drugomu (Higijena), dok se u priči Što ti svašta znaš obje spomenute vrste neiskrenosti prožimaju i nadograđuju. Iako uglavnom ne vjeruju u zagrobni život, u svih vremešnih Barnesovih protagonista strah je od smrti stalno i snažno prisutan, a protiv nje bore se na razne načine, bilo da se poput ostarjela bonvivana u priči Kora odlučuju asketski suzdržavati od poroka, ili pak idu u drugu krajnost, poput lika iz Zaštitne mreže koji u 81. godini napušta suprugu i seli se k dvadeset godina mlađoj ljubavnici. Dok u prvom slučaju protagonista vodi strah od možebitne skorašnje kazne zbog grijeha i neumjerenosti iz prošlosti, posljednji je slučaj dojmljiv primjer žala za propuštenim i nemirenja sa sve izvjesnijom neizbježnošću.

Dok kao najduhovitiju prepoznajemo priču Budnost gdje zaljubljenik u glazbu, bijesno se osvećujući ljudima koji kašlju i buče na koncertima, samu sebi onemogućuje uživanje u glazbi, najnježnija i u ukupnosti najuspjelija svakako je Priča o Matsu Israelsonu. Dok u prvospomenutoj priči Barnes oko jedne zgodne dosjetke virtuozno gradi štoriju o staračkoj čangrizavosti i netrpeljivosti, u Priči o Matsu Israelsonu on zapanjujućom uvjerljivošću rekonstruira cijelu jednu vremensku epohu i vješto dočarava život zajednice u malenoj zatvorenoj skandinavskoj sredini, potresnom i nježnom pričom o neostvarenoj, prešućenoj ljubavi koju protagonisti sa sobom odnose u grob. Uz tu, najdublje se u sjećanje urezuje priča Kratka povijest frizerskog zanata. U njoj Barnes u obliku triptiha, u trima posjetima frizerskom salonu, raščlanjuje cijeli jedan dajdžestirani životopis, suptilno nam otkrivajući različite razvojne etape karaktera pojedinca — od dječje prestrašenosti, preko mladenačke buntovnosti sve do staračkog cinizma — istovremno nas podsjećajući i na socijalno–društvene mijene koje su protokom vremena uslijedile.

Zbirka Stol od četrunovine pisana je u postmodernističkom duhu, što se osobito osjeća u dvjema pričama. U Preporodu, preuzimajući ulogu cinična komentatora Turgenjevljevih autobiografskih ljubavnih ispovijedi Barnes otvoreno intervenira u tekst, dok u priči Znanje francuskog, u pismima koja ostarjela, ali prilično vitalna, lucidna i duhovita stanarka Doma za starež isporučuje na njegovu adresu, on posredno i sama sebe čini dijelom rukopisnog tkiva (usput apostrofirajući i poznatu frankofiliju). Iako posvećene Thanatosu i premda s ostarjelim i prilično onemoćalim protagonistima, ipak je i Eros u pričama vrlo prisutan. U priči Preporod Barnes ismijava samoodricanje, ustezanje, posezanje za eufemizmima i prešućivanje bitnoga u književnosti 19. stoljeća, nazivajući to doba kurcobojaznim, no, Turgenjevljevu vremenu naposljetku ipak priznaje i neke čari. Jer, kako kaže, »ako mi znamo više o zadovoljenju požude, oni su znali više o žudnji... očaju... sjećanju«, odnosno, »ako mi znamo više o seksu, oni su znali više o ljubavi«. Iako to više uglavnom ne rade (osim dvije iznimke u pričama Higijena i Zaštitna mreža), vremešni Barnesovi junaci rado se i često toga prisjećaju (ponekad i protiv svoje volje — priča Apetit), a te reminiscencije, kako to obično biva, otkrivaju mnogokoju nevjeru, a među njima čak i poneku — istospolnu.

Paradoksalno, iako mnoge priče završavaju smrću protagonista ili nagovješćuju takav kraj, Barnesu uspijeva rukopis ne učiniti morbidnim ni depresivnim, dojmljivo nas prenoseći onamo kuda sami još nismo kročili. Kao ni autor, uostalom. Tako čak i najbolnija priča (Apetit) u kojoj se beletrizira nepostojanost i krhkost tijela i borba s teškom bolesti, čitatelja ostavlja pod dojmom punine života i životne radosti, u smislu prevlasti duha nad posustalom tjelesnošću.

Ukratko, još jedno remek–djelo ponajboljega suvremenog britanskog prozaika...

Božidar Alajbegović