Svodnik zlatna srca

Svodnik zlatna srca

Po mnogočemu vintaž–priča o iskupljenju i potrazi za vlastitim snom (čitaj: 8 milja), Gužva i frka transcendira (glazbeni, krimi) žanr iz kojega potječe te pruža bogatu dramu jednako kao i suptilan crni humor, ali i ispunja žanrovska očekivanja o oplemenjenju i podizanju duha gledatelja. Njegova u osnovi pravocrtna radnja s poznatom premisom i natopljena klišejima opet nanovo nadrasta svoje zadanosti te film nikad nije unaprijed određen, nikad ograničen naizgled programatskim (a zapravo refleksom kompleksnosti) tijekom radnje. Dubinu i auru svježine kakve pronosi velikim dijelom zasluga su tako izrazito solidne priče, ali i inteligentna i instinktivna redatelja Craiga Brewera, baš kao i vrsna Terrencea Howarda (ovogodišnja oskarovska nominacija za glavnu mušku ulogu u Gužvi i frci te nastup u oskarovskoj Fatalnoj nesreći), osobno mi zanimljiva još od sredine devedesetih i Mrtvih predsjednika (dok je još nastupao pod imenom Terrence Dashon Howard), a koji je kadar zaokružiti i produbiti i najrazličitije psihologije. Ovdje svome svodniku zlatna srca pridaje specifičnu mješavinu nevine nade, osujećene tjeskobnosti i bolno grube ljudskosti — istančanu ambivalentnost kakvu može uistinu samo jedan od najzanimljivijih glumaca današnjice. Perceptivan i provokativan glumac, jednako takav i film, vidno maloga budžeta; iskren je i oplemenjujuć uradak koji ne bira plošni spotovski vizualni pristup prikaza, iako bi to s obzirom na temu mogao; naprotiv, ostaje malo moćno djelo koje govori o snu jednoga hip–hopera. A nije potrebno voljeti tu vrstu glazbe da bi se voljelo sam film.

Katarina Marić