Smrtni perpetuum mobile

Smrtni perpetuum mobile

Ima u nekrofilstvu Cvitkovičeve provincije i scenarističkog (dijaloškog) šarma i određene doze humornog apsurda, ali i neprobavljiva, začudnog ekscesa, koji u polumotiviranu kotrljanju odgrobadogroba postaje samu sebi svrha. I ostaje zakopan!

Za nekoga tko je studirao arheologiju, kao što je slučaj s najperspektivnijim slovenskim filmašem Janom Cvitkovičem (Kruh i mlijeko), opsesija grobovima nije nikakvo iznenađenje. Grob je za arheologa, kao i antropologa, vrelo spoznaje o čovjeku i njegovu životu u prošlosti. Ipak, kada je arheolog Cvitkovič postao redatelj, te pritom zamijenio devinu dlaku spisateljskim alatom i kinematografskim aparatom, grobovi za njega nisu ostali ono što su bili. Štoviše, kada bi za nekih tisuću godina njegove kolege prekapale po rakama što ih je naredao u svojem drugom igranom filmu Odgrobadogroba, teško da bi im išta bilo jasno o običajima (Slovenaca) s početka trećega milenija: zašto su se neki ljudi tada pokapali u običnim lijesovima, a drugi u sjedećem položaju, u olupini automobila, kao u završnom prizoru Cvitkovičeva filma? Nedostajala bi im možda ona nadzemna priča o stanovnicima slovenskoga kraškog mjestašca, ali i prigodna riječ seoskoga meštra za pogrebne oproštaje, nepovratno poslana u eter. Vjerojatno im ni tada mnogo toga ne bi bilo jasno. Jer, grobovi u mirnom slovenskom mjestašcu Jana Cvitkoviča nisu ni plitki, na način braće Cohen ili Dannyja Boylea, a ni obični grobovi, kao što ni njegovi likovi, počev od Pere, lokalnog liferanta pogrebnih nekrologa (Gregor Bakovič), nisu posve obični ljudi. Kao da ne žele govoriti o prošlosti i vječnosti, nego o sadašnjosti kojom vladaju neobični smrtni porivi. Perin otac udovac želi se pošto–poto ubiti, jer mu nedostaje umrla supruga; jedna sestra, Ida (Sonja Savić), nijema je, zaigrana, ali i nepronična; druga (Nataša Matjašec) žrtva je nasilna i mačističkog muža. Perin najbolji prijatelj Suki (Drago Milinovič), automehaničar, toliko se divi svojem starom fićeku i Perinim poetskim nekrolozima da gotovo požuri što prije umrijeti, dok Perina ljepuškasta simpatija Renata (Mojca Fatur) skriva mračne mazohističke (plavobaršunaste) tajne. I nije to sve. Jer, filmu trebaju i pokojnici za smrtni perpetuum mobile i preživjeli za njihov ispraćaj, odnosno, bizarna publika za Perine crnohumorne nadgrobne nastupe, često smišljene ad hoc, nad rakom. U Cvitkovičevu filmu zato se ne umire samo prirodnom smrću, ni vlastitom odlukom. Njegova naizgled mirna provincija nije lišena nasilja i nasilnika. Grobovi se otvaraju nekom vlastitom, iracionalnom, makabričnom logikom, postajući personifikacijom nečega, ali čega? Svakako ljudske podsvijesti, neuništiva smrtnog nagona nerazmrsivo povezana s (nezadovoljenim ili poniženim) erosom. No, na um pada i sama dežela kao predmet ili meta metaforičkog učitavanja smrti. Za takvo čitanje povoda daje i sam redatelj: nedugo nakon prvoga pogreba u filmu, koji nas dramaturgijom in medias res uvodi u njegovu nekrolandiju s mirisom Mediterana, Pero krene objesiti slovensku zastavu na fasadu obiteljske kuće (Dan je državnosti, praznik slovenske samostalnosti) te umalo i sam nastrada. A tu se negdje počne nezaustavljivo kotrljati loptica smrti, od–lika–do–lika. Je li Slovenija uistinu toliko mračna? Ili je ipak riječ o redateljevu posve osobnom, subjektivnom doživljaju, o neobuzdanoj proizvoljnosti, a možda i o izraženijoj ljubavi prema humorno–naturalističkim atrakcijama prema mjeri nešto južnijega Balkana (i kinematografske mode)? Ima u tom nekrofilstvu Cvitkovičeve provincije i scenarističkog (dijaloškog) šarma i određene doze humornog apsurda, ali i neprobavljiva, začudnog ekscesa, koji u polumotiviranu kotrljanju odgrobadogroba postaje samu sebi svrha. I ostaje zakopan!

Diana Nenadić